Mom Nekom – 14.02.2016.

U vožnji, mjerenoj lineranim vremenom od šezdesetak minuta, stane beskraj i bezvrijeme. Pa Ti naslonim glavu na rame i pustim samu sebe bivati. Bez da išta nastojim i prosuđujem, bez da na išta utječem, samo se prepustim sebi, a Tebi na ramenu.

U godinama, mjerenim lineranim vremenom od dvanaest i nešto malo, stane beskraj i bezvrijeme. Dovoljno beskraja da se ne sjećam nikog od kad se Tebe sjećam.

I dovoljno ludosti i neke iskričave svijesti da mi kažeš, dok mi je glava na Tvom ramenu, a iznad nas mjesec što kroz prednje staklo automobila silazi na naša lica, kako bi ispod desne podlatkice, kad bi to činio, dao istetovirati tek prvo slovo moga imena. Smijem se kao što bih se smijala da je linerano vrijeme dvanaest dana i nešto malo, umjesto isto toliko godina. Smijem tome što ne postoji vrijeme, što uvijek ponavljam da ne postoje apsoluti, a ja pod mjesecom, u vožnji, glave naslonjene na Tvoje rame znam da si moj apsolut. I da mi je duša toliko u to sigurna da isto mogu izgovoriti pred svima. Apsoluti ne postoje, ali Ti postojiš.

Hvala Ti što si me pronašao jednom, potpuno samu od svih, na onoj strani ceste kojom hodaju ludi entuzijasti koji se odriču svega u ime svojih snova. I biraju drugima čudne puteve kako bi im duša pronašla svoj svemir unutar svemira. Hvala Ti što si prešao na moju stranu ceste, potpuno sam od svih. Kako bi gradio naš svemir unutar svemira. Bez zaloga, bez ijednog realnog obećanja da to ima smisla. Bez kalkulacije. Bez razmišljanja.

Realno i linerano. Jednako nevažno.

Blagi mi osmijeh na usnama, dok mi ruku provlačiš kroz kosu na Tvome ramenu. U vožnji, mjerenoj lineranim vremenom od šezdesetak minuta, stane svih naših dvanaest godina. I sve one godine prije, u nekim drugim utjelovljenjima i sve one koje će doći, i one kad prođemo, pa se opet sretnemo, apsolutu moj!

Jer ja još uvijek, pa zauvijek, kad isprobavam novu haljinu, i kad se onako, znaš, zakrenem na jednoj nozi pred ogledalom da vidim kako mi stoji straga, zamišljam Tvoj izraz lica kad ćeš me u njoj vidjeti.

I još uvijek, pa zauvijek, kad Balašević prospe svoje note po našem stanu, na tren iskoračim iz svega i samo bivam, Tvoja da ne mogu biti više nečija, suzna od radosti, da ne mogu biti suznija.

„O čemu (još) sanjaš?“, pitam Te u vožnji gdje smo putnici kroz vrijeme koje ne postoji, gdje ne pričamo o djeci, poslovima, financijama ni svemu onom o čemu pričaju na drugoj strani ceste. Nasuprot onoj gdje si me jednom pronašao samu od svih.

Pa mi prosipaš svoje snove, u noći nekog dana kojeg zovu subota, dok se mjesec nakrivio kroz prozor kao i moja glava na Tvom ramenu, što je svakim kilometrom još malo bliže Tebi, s kojim sam najbliže. Snovi Ti dječački, prelijepi. Apsolutu moj.

Ne poklanjaš mi cvijeće. Ne više. Od onog dana kad sam pisala da ono pripada zemlji, a ne meni. I dalje volim tulipane najviše od svih. I znam da su moja sva polja tulipana na svijetu.

Poklanjaš mi naš svemir unutar svemira. Miris prve kave što si je nedavno donio iz Italije i sad mi je spremaš, nestrpljivo i uzbuđeno poput dječaka. Dok Balašević prosipa note oko nas, a apsoluti ne postoje.

Osim jednog jedinog. Tebe.

Hvala Ti.