Svi se mi rodimo sami sebi prijatelji. Zagrljeni sa sobom. Bez sumnji i straha. Baš onako dražesno radosni, začuđeno prekrasni, pročišćeno naivni.

Onda nas dotakne svašta i svatko. Zarati nas sa sobom. Odvoji od nas. Uplaši i navede da sumnjamo. Ponajviše u sebe. Zatim i u sve drugo.

Pa pokušavamo pobjeći. Skrivamo se sami sebi iza leđa, iza vlastitog glasa, iza dodira koji nije nježan onoliko koliko stvarno može biti. I kakav je bio kad smo se rodili. Kad smo sami sebi bili prijatelji.
A onda nam odjednom, u nekom trenutku Putovanja, počnemo silno nedostajati. Mi istinski, mi stvarni. I poželimo se vratiti sebi. Svemu onom od čega smo se skrivali. Pa se više ne stidimo kad listamo stare albume, već s ljubavlju promatramo dijete što se smiješi s izblijedjelih fotografija. Ni tatu više ne prekidamo u pola rečenice jer govori uvijek iste stvari, već ga slušamo s iskrom u očima, zahvalni što je još pokraj nas.

Miris kompota od jabuka nas vraća u odaje iz kojih smo još ne tako davno bježali. I govori nam o nježnosti, privrženosti, nečem poznatom i našem. I bez obzira što mama taj isti kompot sada kuha nekom drugom, nekom malom tko njegov okus tek treba upoznati, on miriše kao nekada i priča priče koje odavno znamo.

Jer kad se pomirimo sa sobom, pomirili smo se sa Svijetom. Kad se vratimo sebi, vratili smo se svemu onom što nam se još ne tako davno činilo dalekim.

I tada vidimo Svijet drugim očima.

Pa kada šetamo nekim davnim ulicama koje je potpuno zaposjela jesen, u noći koja miriše na vlagu, lišće i djetinjstvo, pokraj našeg današnjeg psa, s nama šetaju i dva preostala psa koja smo nekada imali. I ništa ih manje ne volimo i ne osjećamo, kao i onda kad su bili s nama. Ulica ima istu vijugavu putanju, kao i list što polako u plesu pada s grane. I u tom trenutku znaš da ništa nije i nikada neće biti izgubljeno. Sve je tu i uvijek će biti. I mi smo tu. U prijateljstvu sa samima sobom, a time i čitavim svijetom.

Jer etape putovanja se izmjenjuju nevjerojatno brzo. Preostaje samo zagrliti svaku. Čvrsto i bez kalkuliranja. Potpuno čiste namjere.

Kao kad ostresamo kišobran ispred lokala u kojem nas čeka netko tko nas razumije bez riječi. I kad nas ne vidi jer u tom trenutku piše poruku nama. Da je ondje i da nas čeka.

Pa dva sata prelete kao minuta. Pa slegnemo ramenima što moramo natrag kući jer smo bebu ostavili Nekom Drugom na povjerenje. I za to vrijeme trebali obaviti milijun i jednu poslovnu stvar. A mi nismo prestali slušati glas i gledati u oči onom tko nas razumije bez riječi. I znamo da smo najbolje moguće iskoristili naša dva slobodna sata.

Ili kad prazničko, oblačno popodne provedemo uz kavicu i čaj smijeha. A moja prijateljica, moja ljepotica, izgleda kao nekada, kad je u žutoj ljetnoj, haljinici izašla u grad koji se čitavi okrenuo oko svoje osi. Za njom i njenom žutom haljinom. I sad bi vjerojatno rekla kako pretjerujem. Kako prolazi vrijeme i više nije ista. A ono ne postoji. Iako su uz nas i oko nas prostor tog oblačnog popodneva ispunjavala za razliku od prije još četiri mala bića. Sa suncem u očima.

A u mojim očima sunce kad njih svo četvero mašu sa svog balkona. Nama četvero koji trčimo po kiši. I opet je vidim u njenoj žutoj haljini, ove jeseni, ljepše nego onog ljeta. Jer smo bogatiji. Za nekoliko etapa. Za ona četiri mala bića sa suncem u očima.
Nekako s jeseni.

Postajemo bliskiji sa sobom. Poželimo se vratiti u odaje u kojima stanuje ljubav. Gdje se listaju stari albumi. Miriše kompot od jabuka. I sve se to stapa s našim stanom u kojem se širi miris čokoladne torte s prvim narančama. Što smo ju cijelu napravili s telefonom na lijevom ramenu. A u slušalici jedan od onih glasova koji miluje još satima nakon što završi razgovor. Ništa nije izgubljeno i sve je tu. Pa osim što milujemo svog psa, istovremeno pomilujemo i ona dva od nekada. I zahvalimo im što su nas izabrali. Ili učinili tako da mi izaberemo jednom njih.

Zagrlivši sebe od danas, istovremeno grlimo sve nas od nekada. I kao da milujem malu Marinu u prošlosti i govorim joj da ne brine tako mnogo i da će sve biti u redu.

I dok joj češljam kosu na njenom krevetu dok brine zbog ispita iz kemije, šapućem joj u uho da se ne boji. Da će sve biti točno onako kako treba. I više od toga. I da ne drhti zbog tih formula. Jer samo je jedna formula od životne važnosti. Ona s kojom se rodimo. I koju nikada ne možemo izgubiti, čak i ako nas uvjere da se upravo to dogodilo.

Formula ljubavi.

I dok joj brišem suze koje prolijeva zbog nekog koga će se kasnije sjećati samo onako kako se sjeća likova nekih romana, ako uopće i to, tješim je i govorim da posegne rukom u džep. Ondje je formula. I nimalo ne odgovara ovom što tada proživljava. Jer ta formula ne boli. I ne prolijeva suze. Ta formula slavi Život.

Kao što će se večeras slaviti. Nekako s jeseni. U oblačnom danu. Dok miriše čokoladna torta, svijeće i večera za one koji nas razumiju bez riječi.

A mi smo srećom puni zahvalnosti zbog toga. I sve je tu. U jednom. Žuta haljina, mala i velika Marina, moja lijepa prijateljica, sunce u dječjim očima, glas s one strane slušalice dok radim tortu, moj pas i moja dva preostala psa, miris torte koji se isprepliće s mirisom kompota od jabuka, ljeto i jesen sve onda i sve sada.

Jer kad se pomirimo sa sobom, pomirili smo se sa Svijetom.

Kad shvatimo da u ruci držimo formulu, ona počinje djelovati. I ne prestaje. Nikada više.

Ništa nije izgubljeno. Sve je tu. Sve je u redu.

Dobrodošli sebi.

Nekako s jeseni. Sve postaje intimnije. Mirisnije. Istinitije.
Uživajmo. Sve je tu.