Dar davanja

DAR DAVANJA

S obzirom da me posljednjih tjedana dotaklo iznimno mnogo raznolikih događaja uslijed kojih na trenutke imam osjećaj kao da sam istovremeno u nekoliko paralelnih stvarnosti od kojih su sve jednako žive i kroz koje se izmjenjuje jako puno toga kroz proces davanja (u skladu s time i primanja), kroz misli i spoznaje mi prolazi dar davanja.

Davanje me kao proces, energija ili kako god ga osjećali prožimalo i zanimalo od samog djetinjstva. Oduvijek je za mene bilo nečeg svetog, fascinantnog, čak pomalo magičnog, a istovremeno toliko prirodnog i energetski prohodnog u onima koji su s lakoćom davali.

Davanje je oduvijek odašiljalo otvorenost i spontanost, otklonjenost otpora, lakoću, toplinu, dok je zadržavanje širilo otpore, težinu i gustu, neprohodnu energiju s kojom kao iznimno osjetljiva na energije nikada nisam znala ni mogla rezonirati.

Od samog mi je početka bilo jasno da postoje ljudi kojima je davanje prirodno i koji jednostavno rado daju: sebe, svoje vrijeme, resurse, Ljubav, stvari, pažnju, energiju, novac, prilike, utjehu…što god i kako god, oni jednostavno daju.

Istovremeno postoje i oni kojima je dar davanja u potpunosti blokiran. Nepoznat. Neprirodan. Oni su u neprestanom strahu da će davanjem nešto izgubiti i da im neće ostati dovoljno za njih same, ne shvaćajući kako zapravo funkcionira zakon života gdje samo davanjem možeš dobiti, ne i zadržavanjem za sebe. Takvi će ljudi većinu svog života usmjeriti na ciljeve i taktike koje bi im trebale priskrbiti samo još više svega za njih same (najčešće materijalnih dobara), ciljaju na određene društvene pozicije, imaju razrađene obrasce ponašanja i djelovanja, a njihova je energija vrlo gusta, neprobojna, teška i zatvorena.

Ako s vremena na vrijeme i odluče nešto dati, učinit će to samo kako bi si priskrbili određene zasluge u društvu, moć i hranu za vlastiti ego koji mora opstati u predatorskom okruženju koje im imponira.

Ovi ljudi nisu samo pripadnici nekih na prvu određenih ili zatvorenih krugova, oni su često i dio našeg užeg kruga poznanika, obitelji, kolega, možda i prijatelja i slično gdje jednostavno u nekim najobičnijim trenucima dolazi do izražaja koliko se boje i ne znaju dati i koliko im je dar davanja nepoznat.

Zasigurno smo se svi susreli s ljudima koji nikada ne ostavljaju konobarima višak, koji se rijetko kada ponude počastiti drugoga pićem iako im nije nikakav problem kad se njih počasti, koji nikada ni za koga nemaju vremena jer baš uvijek imaju nešto svoje za obavljati, koji noću isključuju telefone jer im je nužno potrebno njihovih osam sati sna i ne mogu si dopustiti da ih netko slučajno omete, a ako je nešto baš jako hitno, već će se nekako taj netko snaći, ima valjda još nekog tko nije isključio telefon, koji uvijek biraju lakše puteve kako bi im ostalo što više vremena, novaca, resursa ili koječega za njih same, koji nikada ništa ne organiziraju od proslava i slično.

Takvi ljudi jednostavno nemaju razvijen ni osviješten dar davanja koji je izvorni, prirodni dar.

Mi smno bez ičega došli na ovaj svijet, obavijeni apsolutnom božanskom Ljubavlju, ali goli i bosi. I sve nam je ovdje bilo dano. Čak i ako to sve nije u tom trenutku odgovaralo percepciji idealnog, svejedno nam je bilo dano. Život se već na neki način pobrinuo da nas se odjene, da nam se priskrbi nešto za jelo, da nam se već nekako nešto da. Iskusili smo dar davanja od života samim rođenjem na vlastitom biću što znači da nam on ne bi trebao biti stran.

Kroz život sam kasnije osvijestila da ni svako davanje koje potječe od onih koji rado daju nije čisto, izvorsko davanje.

Iza mnogih se oblika davanja skrivala nesigurnost, potreba za priznavanjem i Ljubavlju, samovažnost ili očekivanje nečega zauzvrat. Takvi oblici davanja, ma kako god nam se na prvu mogli učiniti iskrenima, u svojoj biti nisu čisto davanje i ne posreduju čisti dar davanja iz duše.

Dostojevski je svojedobno rekao jednu mudru stvar: „Kad nešto daruješ prijatelju, a da pritom očekuješ nešto zauzvrat, pa čak i očitovanu zahvalnost, onda to nisi dao, nego si prodao.“

Čisto je davanje prirodni impuls duše i vraća nam se beskonačnostruko u svim mogućim oblicima, no mi svejedno ni jednog trenutka tada ne dajemo da bi nam se vratilo, već dajemo iz naše najdublje nutrine, služeći samom životu. Taj isti život potom služi nama i svima oko nas, pokazujući nam da je davanje odsustvo straha i sjedinjenje s Ljubavlju.
Ne možemo biti sjedinjeni s Ljubavlju, a istovremeno iz dubine duše ne davati. To dvoje ne ide zajedno. Nikako.

Više su mi puta prilazili ljudi iz svijeta koji se bavi (samo)spoznajom, osobnim rastom i razvojem, duhovnošću i slično i „savjetovali me“ da bih se možda malo manje trebala davati svijetu, a više samoj sebi kako bih još jače pridonosila višim razinama postojanja.
Moram priznati da bih se pritom samo nasmijala, kao što se i sada smješkam kad ovo pišem. U tom pogledu su me pokušali staviti u okvir „pustinjaka“ koji iz izolacije djeluje na osvješćivanje. Mogu pojmiti taj okvir i mogu ga blagosloviti ako je to nečija misija, ali moja ovoga puta nije. U ovom životu zasigurno ne.
Znala sam da je moja misija davanje kroz manifestaciju svega kroz mene. Znala sam to i čim me tako snažno zaposjela spoznaja da želim imati više djece, više od „standarda“ i ni u jednom me trenutku nije „bilo strah“ da će me oni omesti u misiji da svojim spoznajama dotičem i transformiram svijet. Baš naprotiv, znala sam da će upravo oni te moje spoznaje produbiti i proširiti.

Znala sam i da se davanjem stvara put koji možda nije osvijetljen baš ovoga trenutka, ali će jednom, onda i kad me više ne bude ovdje, ta staza po kojoj hodaju ljudi koje dotičem davanjem, samo zasjati kao posuta najsjajnijim česticama. I da će se tada, možda negdje u jesen svoga života, moja odrasla djeca, prisjetiti u dubini duše kako njihova mama nije spavala cijelu noć jer je željela da na rođendanskim proslavama imaju tortu koju je od prvog do posljednjeg zalogaja spremala svojim rukama. Unoseći tako ljubav u svako zrno šećera, u svaki gram čokolade, u svaki pokret, svaku misao. Slušajući pritom najdraže pjesme dok svi spavaju, plešući u nježnom ritmu kroz svoju kuhinju. Mogla je ona vrlo jednostavno otići do prve slastičarnice i naručiti samo tako torte. Na oko mnogo ljepše od onih koje sama sprema. No, onda ne bi slijedila svoj dar davanja. A davno ga je spoznala i osvijestila. I odavno ga živi.

Mogla je onaj ovaj vikend reći svojim polaznicima radionice da sami donesu obrok koji smo konzumirali u tišini. Na kraju krajeva, tako je bilo u Beču na radionici koju je i sama pohađala. Ali, njen dar davanja joj je prišapnuo da ona sama napravi obrok za sve. Da ponovno ondje unese Ljubav s izvora, bez da išta očekuje zauzvrat. Čak ni onaj dobar osjećaj s obzirom da je učinila nešto. Jer nije učinila ništa. Samo je dala životu ono što on njoj neprestano daje.

Mogla je ona jučer reći dragoj osobi da je umorna nakon cijelog dana na poslu i ludog vikenda ispunjenog doživljajima i da će se vidjeti nekom drugom prilikom. No, ona je nakon večernjeg tečaja do deset sati navečer ugostila dragu osobu do iza ponoći. S troje budne djece. I On koji je otišao na benzinsku po tonic jer draga osoba rado pije gin tonic, također jako dobro poznaje dar bezuvjetnog davanja. Bez očekivanja ičega zauzvrat.

Kad ne očekuješ, a daješ, dobiješ mnogo više od svega što bi mogao očekivati.

Dobiješ zvijezde u očima, svojima i svih oko sebe, dobiješ snagu koja Te nosi kroz svjetove.

Dobiješ Ljubav kroz svaku svoju poru.

Dobiješ božansku, svemirsku podršku koja nadilazi um.

I dobiješ sve ono što trebaš dobiti.

Iskoristi svoj dar davanja.

On je u Tebi.

Hvala Živote!