IZ MOMENTORIZNICE 20.06.2017.

Ako mi dopustiš na tren, reći ću Ti kako Žena voli Muškarca.
Žena koja je uz to još i dijete. Takve su žene svijetu pomalo čudne, znaš. Čudne jer vole na temelju nekih ludih stvari. Primjerice, koliko si je puta u danu poljubio, pa čak i ako si samo izišao iznijeti smeće, koliko si je blizu sebi privinuo, u krevetu, noću ili jutrom, čak i ako negdje uz vas spava tek rođeno dijete, kako si je pogledao kad si je neki dan pronašao u redu supermarketa, nakon što Ti je javila da je ondje, a Ti joj kenuo ususret da sama ne nosi previše stvari.
Iako će ponekad hodati cijelu noć s jedne strane stana na drugu jer Tvoje poslovanje taj mjesec nije onakvo kakvo je trebalo biti i stisnutih usana smišljati planove B, C, D…, pa sve do Ž ako treba, takva Te žena nikada neće voljeti proporcionalno brojkama na Tvojim računima i broju skupih, poslovnih odijela u ormarima, ali hoće proporcionalno nježnostima, pogledima ispod obrva, dodirima ispod stola, onako spontano, ovlaš, poljupcima u kosu ili rame u tijesnom prolazu između kupaonice i spavaće sobe. Voljet će Te proporcionalno održavanju Tvojih obećanja da nikada nećete dopustiti da vas zametu svakodnevnica, godine i rate stambenog kredita, da ljubav izblijedi zbog nekog „Ne da mi se“ i „Ne mogu sad“, zbog nepodignutog pogleda sa zaslona nekog ekrana kad onaj drugi prepričava nešto, što mu je u tome trenu više ili manje važno, nebitno, dok god Ti priča.

Kad Te takva žena voli, onda Te voli onako kako nisi mogao ni zamisliti da se voli. Voli Te tako da će Ti cijeli Tvoj život, za Tvoje rođendane peći torte. Svaki put neku novu, neku drugačiju, s kremom od ljubavi, iščekivanja i melodija koje noć prije odzvanjaju stanom. I njenih plesnih koraka. A nije mala stvar, u moru onih koji brinu i šute i koji su davno zaboravili na male ludosti, žena koja za te ludosti živi i koja pleše, znaš. Kad Te takva žena voli, pisat će Ti pisma. Ona koja će dati samo Tebi na čitanje, a i ona koja će, poput ovog zalijepiti na zid Svijeta. Ne zato da svi vide kako Te voli, već zato što je ona u sebi netko tko cijelim bićem živi riječi. A kad živiš riječi, moraš ih dati od sebe, moraš ih pustiti u svijet da zagrle još nekoga kao što grle Tebe i nju. Jednstavno tako osjetiš i tako učiniš. I to Ti se uvijek vrati. Kad Te takva žena voli, ona Te utjelovi u svom romanu. I ondje ostaneš zauvijek. Muškarac. Nemoj nikada zaboraviti da si to Ti. Hvala Ti što si u potpunosti odgovarao glavnom liku. I što Te ni u jednom segmentu nije trebalo mijenjati.

Ti. Baš takav i taj koji jesi.

Ako mi dopustiš na tren, reći ću Ti kako Muškarac voli Ženu.
„Sve je u redu, dječak je“, poslala je brzinski SMS i vratila se na nastavu. Bilo je kasno, grad je spavao. Nisi ništa odgovorio. Tek je koji trenutak kasnije vidjela svjetlo na ekranu s Tvojim imenom. Nastavila je s nastavom i pustila da ekran odsvijetli do kraja. Bez tona, bez javljanja.

„Sve je u redu, dječak je“, odzvanjalo joj je glavom i kad je kasnije, na putu do stana, prolazila kroz uspavani grad. Uzbuđena, a opet neobično, radosno mirna. Treći sin. Bože, imat će tri sina. I koliko joj je isprva, prije svih njenih trudnoća ta ideja bila nepojmljiva, njoj koja je oduvijek sanjala djevojčicu, u tom joj se trenutku doista učinila kao najmagičnija ideja u životu.

Ako mi dopustiš na tren, reći ću Ti kako Muškarac voli Ženu. Onu koju otključava stan, dok sve njeno spava, dok grad spava, i tiho ulazi unutra da ne poremeti tišinu, a Ti stojiš u kuhinji, odjeven u hlače i košulju, onako kako si bio odjeven na nekom sastanku i kakav inače ne boraviš u stanu, s čašom viskija, naslonjen na kuhinjski element i čekaš. Da izabere tek nekoliko prizora svoga života koje će još jednom vidjeti prije negoli zakorači nekamo drugamo, u neke druge sfere, Žena je sigurna da bi ovaj bio jedan od njih. Gledaš je, a ona zna što tražiš. Zna i zašto se nisi presvukao, zašto viski u toj čaši, gotovo pred spavanje. Zna svaku Tvoju misao i emociju i kako tražiš u njoj i na njoj ono što u tom trenu ne pronalaziš te koliko si istovremeno miran što toga nema. Jer doista nema ni traga razočaranja ni onaj najmanji, već neka luckasta, smiješna intonacija zbog još jednog dječaka. U očima Ti odsjaj. Odsjaj suza, viskija, Tebe i nje, odsjaj svega što ste bili i što jeste…, sve se ondje zrcali, ali i jedan „Oprosti“, ako to nije ono što je željela, jedan „Žao mi je“ ako je i mrvicu razočarana, samo Ti je važno da je sretna, samo si čekao, cijelo popodne, cijelo veče da dođe i da nekako ispraviš to ako je razočarana. I ne, Ti doista nemaš što ispravljati, jer sve njeno pleše s Tobom ovu noć, dok odlažeš čašu viskija na pult i grliš je. Onim lijepim rukama, i dalje najljepšim koje je vidjela, i dalje najnježnijim koje su je ikad zagrlile.

„Sve je u redu, dječak je.“ Sve je toliko u redu, da nikada nije bilo više u redu.

Voli Te, ona voli Tebe, Muškarca koji znaš voljeti ženu. Do kraja, do toga da drhtavim rukama držiš čašu viskija u strepnji je li ona danas sretna.

Nikada Ti to neće zaboraviti. Taj prizor ni tu emociju.

Ako mi dopustiš na tren, reći ću Ti kako Muškarac voli Ženu. Onaj koji je pogleda dubinama vječnosti kad im u ruke daju tek rođeno djetešce. Umireno od njihova mira, ljubljeno od njihove ljubavi. I neka sjenka, blaga, se nadvije nad njega. I više nije onaj koji je bio i nikada više neće biti. Pa je pomiluje po čelu, po kosi i pusti, možda i po treći puta u cijelom životu, da mu suze skliznu niz lice bez da ih briše ili skreće pogled od nje. I sve je tada tu, u tom trenutku. Svi svemiri u jednom. Cijeli smisao u točki postojanja. Tu, gdje Muškarac uistinu voli Ženu.

Tebi za Tvoj dan, uoči Tvoga dana…

Ne znam s Tobom klišejima, znam mrežama u koje sam zataknula riječi s našim trenucima. I kad ih zapišem, još sam ih više svjesna, mogu Ti ih zapakirati i dati da ih nekamo spremiš, u neki od naših pretinaca gdje će zauvijek ostati. U slučaju da nam ponekad nešto izbriše sadržaj iz memorije. Vrijeme ili tako nešto što ionako ne postoji pa prema tome ne postoji ni brisanje sadržaja. Jer on je zapisan na stranicama oblaka, u pijesku i kad naiđe val, u tragu drvene olovke i kad ga obriše gumica…

I to je jedino što me tješi, to da nema kraja unatoč kraju pojedinih etapa.

HVALA TI ŠTO SI MOJ VJEČITI UVOD…

i jedna od najvećih emocija koju znam.

20.06.2017. Tvoj rođendan