Znaš, Moje Sve, bilo bi bolje da taj protiv katkad prešute. Tek onako, kao kad prešutiš sumnju da je ne preneseš na nekoga do koga Ti je stalo. Ili strah. Jer, možda je stvarno plemenito ne prenositi dalje taj protiv.

Ako nemaš ni jedno za.

Kažu da se samo djeca vole bezuvjetno. Ne kažu baš svi, ali mnogi da.

Znaš li, Moje Sve, da kad bih to samo i pomislia, a kamoli izrekla i to još pred svima, ne znam kako bih više pogledala u one Tvoje, i dalje najljepše oči, najviše moje od svih mojih.

U kojima je zvijezda repatica što je na rep svoj okačila sve moje čežnje, sve radosti i mir.

Taj mir.

Tako potreban mi posljednjih dana. Kad mi je malo puno izazova i kad se svijet malo nakrivio prema nekamo gdje svatko ima za reći nešto protiv nečeg, umjesto nešto za.

Trebam Te bezuvjetno. I može li uopće taj ovdje sveti prilog doći s glagolom trebati?

Možda i može.

Onako da sam danas u predvečerje otkazala sve, osim Tebe i mene.

Kažu da se samo djeca vole bezuvjetno.

A ja Ti želim uvijek iznova pokazati – koliko su u zabludi.