Čudo

Kad god osjetim neki nesklad u sebi ili oko sebe, kad mi je teško, kad me pogode neke priče, ljudi, principi i pravila, zastanem, udahnem. Vinem se u sebi s mjesta na kojem jesam, iznad ulice, grada, neke ovdje države i svih koji njome vladaju (u mom Svemiru ne postoje vladari i oni kojima vladaju) još iznad, visoko, daleko. I promatram ovu čudesnu Zemlju, bez granica, bez sveg onog što su postavili ljudi i što ih na kraju čini tužnima i dalekima. Što ih razdvaja. Tada postajem svjesna da je Svijet u svojoj biti čudesan, prekrasan, razigran. Boje su intenzivne i jasne. Sve se odvija u nekoj vibraciji koja potječe od tamo gdje ne postoje ulice, gradovi, države, politika, vladari, oni kojima kao vladaju i mjesta koja im kao pripadaju.

U tom prostoru postoje Čuda. Manifestiraju se iz trenutka u trenutak. A ako vjerujemo u njih, dogodit će se bilo gdje.

Jutros je Moj Dječak opet plakao kad je osjetio da ga spremamo u vrtić. Nakon ljetne pauze gdje smo 24/7 provodili zajedno, rastanak od jedne luckaste mame, jednog divnog tate i bijelog dlakavca mu jako teško pada. Vabili smo ga na sve moguće načine: te može uzeti sa sobom igračku koju želi, te idemo prvo u najfiniju pekaru u gradu, jednu od onih gdje kruh i danas miriše mirisom moga djetinjstva i čiji prostor podsjeća na prijeratne pekare (mislim na Drugi, ako ne i Prvi svjetski rat) kupiti kiflicu, te može obuti stare tenisice s rupom sa strane, njemu najdraže i tako dalje, no ništa nije pomoglo.

Onda je tata počeo nabrajati sve moguće marke automobila, kamiona i motora koje bismo putem mogli sresti. Opet ništa. Kad više nisam znala što bih i onako ga uplakanog privinula na sebe, i dok se isprva stiskao uz mene svom silinom kao moje malo majmunče, odjednom je poskočio, ispravio glavu i glasno viknuo: Traktor!

-Idemo vidjeti traktor! – zaletio se suprug prije nego je i stigao razmisliti što to znači.

-Da! – odgovorio je Lav, pružio ručice prema njemu, mahnuo mi pa se sagnuo da me poljubi na rastanku, a usput sam uhvatila Tonijev izraz lica koji mi je poručio: -Ajme, sad smo gotovi. Gdje ću molim Te u centru grada na putu do vrtića sresti traktor!?!-

Sve bi to još nekako i prošlo bez upitnika nad našim glavama da nismo onaj tip roditelja koji kad nešto obeća okrene Svijet da to i ostvari, umjesto da se na to ogluši za nekoliko trenutaka, odmahajući rukom u stilu: Ma dijete je ionako već zaboravilo na to!
Mi smo ludo fokusirani na to što smo obećali i nikada ne govorimo djetetu stvari koje ne možemo ispuniti. Ta malena, čudesna bića u svojim malim tijelima skrivaju ogromne svjetove nadanja, želja, vjerovanja. Ne želimo mu lagati pod izlikom da je malen i da ništa ne razumije. Ionako će kroz život toliko puta naići na lažna obećanja. Pa neka ih barem bude pošteđen u svome domu.

I tako Toni s Lavom u naručju izlazi iz stana potpuno van sebe. Ja ostajem još koji trenutak dok ne obujem cipele i osjećam onu istu slutnju s kojom me on napustio. Ne znam kako će to sad izvesti i kako će onim dubokim, crnim očima punim života i nadanja objasniti da nema nikakvog traktora. A taj je traktor jutros sinonim za utjehu. Motivacija da se započne dan. I da se rastane od nas. Kako će mu objasniti da svejedno mora u vrtić neispunjenog obećanja. Jer sve još nekako možemo. Ali vidjeti tugu, istinsku, duboku tugu u tim očima…to je najteže.

Hodam do ureda. Susrećem lica prolaznika, boje grada, ali i dalje mislim samo na one crne oči. I plaču li jako.

A onda mi nakon nekoliko minuta zvoni mobitel. Tonka ljubav – piše na zaslonu. Javljam se samo s jednim “iii?”. To je kao da u pisanom obliku postavim deset upitnika.

Ljubavi, nećeš vjerovati što se dogodilo! Bože, nevjerojatno! – Toni uzbuđeno povikuje u slušalicu, a glas mu ima tonalitet djeteta koje je upravo otkrilo nešto spektakularno, i to prvi puta u životu.

Traktor! Ogroman traktor na Vlaškoj! Samo se odjednom stvorio odnekud na cesti! Nikad nisam vidio tako veliki traktor! I još u centru grada!

Nisam znala bih li se smijala ili plakala pa se sve manifestiralo odjednom. Suze i smijeh. Vizualizirala sam iskru u onim crnim, dječjim očima kad su vidjele taj prizor. Povik, ciku i utjehu.

I dalje je bilo suza pri rastanku s tatom na hodniku vrtića. Ali nije bilo razočaranja u obećanje. Jer traktor je došao. Odakle, kako, ne znam.

Može reći tko što želi, no ja sam sigurna da je taj traktor jutros na Vlaškoj, u trenu kad su Toni i Lav onuda prolazili, bio samo i jedino zbog njih.

Dobro, i zbog mame koja vjeruje u Čuda.

Ljubim Vas. Ne odustajte od sebe, čuda i osjećaja da smo mnogo više od onog što nam serviraju. Od bilo kakvih ograničenja. Gradova i država.

Mi smo Čudo!