Iz Momentoriznice

Dan prije Dana

Nekad sam mislila da čovjek s vremenom, kako se ono kaže „očvrsne“. Iako mi glagol „očvrsnuti“ u tom kontekstu nikad i nikako nije dobro zvučao. I što bi to uopće moglo značiti da čovjek „očvrsne“? Možda da navuče neke membrane na dušu i srce pa manje osjeća?

Nekad sam čak i mislila da s godinama te membrane postaju gušće. Kao i zavjese, što se više iza njih skriva. Da jednostavno neke stvari, događaji i ljudi više ne prodiru tako duboko. Ni tako oštro. Ni tako nježno. „Očvrsneš“, pomisliš. Iako mi glagol očvrsnuti u tom kontekstu nikad i nikako nije dobro zvučao.

No, onda, kako godine, zamotane u onu imaginarnu (ne)stvarnost što je nazivaju vremenom, polako odmiču, primjećuješ ne samo da nisi u tom nekom smislu „očvrsnuo“, već da su one membrane sve tanje. Kao i zavjese, što se manje iza njih skriva. Dok naposljetku sasvim ne iščeznu.

I ne znaš više je li to dobro ili ne. Kažu da nije, ali tko određuje granice dobrog i nedobrog?

Navučene membrane. Guste zavjese. Očvrsnut Ti.

Možda te ovo može zaštititi od nekih stvari. Primjerice, da ne ostaneš bez daha pred nekim ljudskim stanjima. Onima gdje učiniš sve što jest i nije u Tvojoj moći kako bi u određenom trenutku bio na određenom mjestu, njima na usluzi. I kad se pojaviš, sa smiješkom i dobrom voljom, oni ne mogu u svojoj glavi ni zamisliti scenarij u kojem neposredno prije toga kuhaš ručak brzinom svjetlosti, a sve kako bi ona mala, predraga ustašca imala topli obrok, kako si ih zatim, jednog po jednog, sa svom prtljagom nosio u auto te brzinom mjeseca vozio na drugi kraj grada. I kako su ruke čvrsto obavijali oko Tvog vrata, na pragu kuće Tvojih roditelja. Da, ostao bi sada u tom zagrljaju više od ičeg na svijetu, ali obećao si u određenom trenutku biti na određenom mjestu jer netko treba Tvoju uslugu. I kad se pojaviš sa smiješkom i dobrom voljom, uđeš potpuno u neku drugu ulogu, u kojoj se kao ne vide one ruke oko Tvoga vrata što ih cijelo vrijeme nosiš sa sobom. Nije u tome stvar. Voliš svoj posao, da nije tako, sve bi bilo drugačije uređeno. Ali, stvar je u tome da ti neki, pojedini, misle kako se podrazumijeva da si na onom mjestu u određeno vrijeme, da se podrazumijeva da Ti one ruke oko vrata ne nedostaju i da se podrazumijeva da oni određuju pravila ondje gdje se zna kako bi stvari trebale teći. Ne zato što se igra o kojoj pričaš odvija na Tvom terenu, nikada nisi patio od toga, već zato što se igra po pravilima srca. Drugačije ne znaš. Drugačije ne želiš. Ljudskim pravilima koja su vrlo jasno postavljena.

Ako si uistinu čovjek.

Neću o detaljima, nema smisla. Otpuštam detalje daleko od sebe, najdalje što znam. Negdje iznad ili ispod površine, ispod membrana i zavjesa, sve je savršeno uređeno. Svaka odaslana misao, svaka učinjena radnja, sve, baš sve šaljemo i činimo jedino sebi. Nažalost. Ili nasreću. Ovisi kako gledaš. I što misliš ili činiš.

Nekad sam mislila da čovjek s vremenom, kako se ono kaže „očvrsne“. Danas znam da neki to nikada ne dožive. Rekla bih srećom, čak i kad boli. Jer što bi s onom membranom na srcu? Misliš da bi tada mogao zaroniti u nečije oči i vidjeti u njima čitavi svoj svijet? Čitavi naum ovog postojanja?

Misliš da bi tada mogao otići od uspavanog dječaka, kojeg Ti je teže sada, nego ikad prije, ostaviti jednu noć kod roditelja (i to samo zato jer je tako blaženo zaspao prije odlaska kući i žao Ti ga je probuditi), bez da se ne osvrneš tisuću puta, i bez da još toliko puta ne poljubiš ono zarumenjeno lice i usne lagano rastvorene u snu?

Ili da bi s onom membranom na srcu mogao još nekoliko puta noćas pročitati pismo, napisano Tebi, rukom, od Nekog tko Te prepoznao i koga si prepoznao. I gdje Ti se zapravo obraća na Vi, jer su vas takve, naizgled uloge, spojile i ne zna kako bi drugačije, a obje tako dobro znate da je sve jedno i da se znate oduvijek, kao djelić iste supstance. Divno. Nešto tako divno da je čak i kad vjeruješ u čuda, teško povjerovati da postoji.

Misliš li da bi, kao onaj koji je s vremenom „očvrsnuo“ mogao ne spavati cijelu noć od emocija što ovih dana Jedno Tvoje Čudo slavi svoj već četvrti rođendan, a kao da je ovaj ponedjeljak ujutro onaj četvrtak, ona mala-velika drama što je, kako to obično biva, izrodila najveći Dar.

I dok Te emocije raznose posvuda, smišljaš što ćeš mu pripremiti, što napisati i spremiti na ono mjesto gdje mu spremaš emocije pretočene u slova i kako ga obradovati. Kako ćeš mu napraviti najdivniju beze tortu od svih, čije ćeš kore sušiti u pećnici do dugo u noć. Uz neke Tvoje pjesme, misli i zapise. Neopisivo budan, čak i kad Te svlada san.
Što bi da si „očvrsnuo“, da Te ništa i nitko ne dira, da je navučena membrana preko srca i duše što Te štiti od svega što boli?

Ali i od onog što Te čini najradosnijim na svijetu.

Ništa. Tada bi ništa.

Ovako sve.