15.04. iz Momentoriznice ovog jutra

Ne moraš se odvesti na kraj svijeta pa se nagnuti preko njegova ruba, negdje u beznađe, i pogledati prema onamo da bi se pronašao.

Ne moraš lutati sam miljama, s prtljažnikom cijelog svog svemira na leđima, pa zastajati i gledati u nebo ne bi li se negdje zapazio. Ne moraš meditirati na vrhu brda, u tami bezviježđa, tražeći zviježđe u kojem se ogledaš niti moliti pred oltarima da bi se prepoznao.

Ne moraš se ni zaboraviti kako bi Ti drugi mogli reći tko si zapravo i što tražiš. Ne moraš ni zaljubljivati u one koji Te neće voljeti onako kako bi htio da Te vole, što će pak jako boljeti i navesti Te da se otkrivaš u nekim drugim pričama. Onima koje će Te povesti na svoja putovanja. Sve dalje i dalje. Od samog Tebe.

Ne moraš, a ipak ćeš to vrlo vjerojatno činiti. Kao i svi mi.

A onda ćeš se možda jednog jutra probuditi. I neće to biti na prvu ni po čemu drugačije jutro od ostalih.

Udahnut ćeš duboko i osjetiti kao da si tog trena prvi put doista udahnuo. Stavit ćeš ruku na srce i osjetiti kako kuca.

Nasmijat ćeš se. Isprva sramežljivo, a zatim sveobuhvatno, iskreno. Moguće da se počneš smijati naglas, onako kako si se smijao kao dijete. Ustat ćeš hitro, bez otezanja i ispružiti ruke u zrak.

Zahvalit ćeš se što si živ. Jednostavno tako, jer jesi.

I neće to biti na prvu ni po čemu drugačije jutro od ostalih. Ali nakon njega ni jedno više neće biti isto. Pustit ćeš neku lijepu glazbu, zaplesati sa sobom i shvatiti da si tu. Ne na kraju svijeta, ondje preko ruba, ne na osamljenom putovanju miljama, ne na nebu, u bezviježđu ili zviježđu, ne zaljubljen u one od kojih tražimo da nam daju nas same. Ovdje si, ovog jutra, u svojoj kuhinji, okupanoj suncem ili kapima kiše s prozora, svejedno, dok plešeš sam sa sobom svoj prvi ples, duboko dišući, zahvalan što si živ.

Vjeruj mi, nakon tog plesa više ništa neće biti isto. I cijeli će svijet zaplesati s Tobom.