DOM JE ONDJE GDJE TI DUŠA LETI

Iz Momentoriznice – siječanj 2018.

 

 

Nekada, kad nisam živjela i osjećala život na ovaj način kako to činim danas, bila sam sklona kontroli svog životnog puta (katkad i kontroli općenito). Zadavala bih si jasne ciljeve, slijedila ih, ponekad se iscrpljujući do krajnjih granica, odricala se, činila sve kako bih imala sebe i dijelove svoga života pod strogim nadzorom, a ako se stvari ne bi odvijale onako kako bih željela, uglavnom bih patila. Moj su život obilježavali red, rad i disciplina, misao da sve ovisi isključivo o meni i strah od prepuštanja životu. Kao i svi perfekcionisti i kontrolori, vjerovala sam ako svoje kormilo dam nekome drugome u ruke, posebice nečem tako imaginarnom, fizički neopipljivom kao što je sam Univerzum, Životna Esencija, Božansko, Univerzalno, kako god nazivali ili osjećali tu višu silu koja neminovno kormilari svime daleko bolje i smislenije od nas i koja uređuje stvari za naše najviše dobro, čak i ako nam se na prvu katkad ne čini tako, da ću previše riskirati i izgubiti ciljeve ispred očiju. Strepila sam od toga da će u tom slučaju moj život postati zbir slučajnosti, a to je nekome poput mene bilo neprihvatljivo.

Toj sebi od nekada danas mogu također zahvaliti na koječemu. Jer, da ta perfekcionistica i kontrolorka nije tada, unatoč svemu što je zbog toga propatila, stupila na scenu, nitko mi ne može garantirati da bih neke dijelove svog životnog puta usmjerila i završila onako kako jesam i time došla do ovoga tko sam i gdje sam danas.

Ta me osobina vodila kroz školovanje i posao, podizala me onda kada bih padala i kada je bilo najteže, omogućila mi da na fizičkoj razini u mnogo toga ispitam svoje granice i dovedem se do najbolje verzije sebe.

No, put prema istinskoj sreći, radosti, punini i povezanosti sa svim životnim blagoslovima i čudima, započeo je u onom trenutku kad sam se oprostila s kontrolorkom i perfekcionisticom u sebi i popustila stisak kojim kormilo života držim u rukama.

OTPUSTITI, to sam trebala naučiti, i od onoga dana kada sam započela tako živjeti, moj je život, kao i život mojih najdražih, počeo poprimati nevjerojatna obilježja.

Svi uspjesi na fizičkoj razini postali su tek sjenoviti odraz u usporedbi s onime što sam osjećala u sebi, u usporedbi s energijom koja me obuzela i nije popuštala, u usporedbi s nadom, ljubavlju i snovima koji su se počeli manifestirati oko mene.

Kad živimo život na način da otpuštamo i prepuštamo se, to ne znači da sjedimo skrštenih ruku i čekamo da se stvari dogode same od sebe. To znači da i dalje djelujemo, ali ne pod svaku cijenu, ne s otporom, silom i kontrolom, ne sa slijepim očekivanjima koja su često popraćena napetim tonovima prema sebi i prema drugima, već s vjerom da će sve biti dobro i da nas Nešto iznad i oko nas, gdje god, voli i čuva, da je uvijek na našoj strani te da kategorija dobrog i lošeg kako smo ju ranije poznavali često uopće ne mora biti takva kakvom smo je doživljavali.

Prije nekoliko godina, kad smo Toni i ja započinjali zajednički život, naša je jedina opcija bila unajmiti stan. Imali smo viziju našeg života kojeg je prije svega pratio snažni osjećaj slobode i intime, a što se nije uklapalo u stanove u roditeljskim kućama, čak ni kao privremene opcije. Mnogi su nam govorili da smo ludi, da bacamo novac u vjetar i slično, a mi smo znali da idemo pravim putem i da će se Ono Nešto čemu se s povjerenjem prepuštamo, u svakom segmentu i onda kad za to dođe vrijeme, pobrinuti na najbolji mogući način za nas. U to vrijeme su uvjeti kreditiranja bili vrlo nepovoljni, visoke kamate, jako visoke cijene kvadrata stana, moje poslovanje nije bilo ni blizu na tom nivou da bih mogla dobiti stambeni kredit. Toni je u to vrijeme radio u državnoj kompaniji i vrlo bi ga vjerojatno dobio, no svejedno tada i u tim uvjetima nismo ni trenutka pomišljali na kupnju nekretnine.

U prvom smo se stanu uvjerili u ono što smo ranije osjećali i za čim smo se vodili – da su nam jako važni lokacija i okruženje, kao i blizina posla (s obzirom da nemam radno vrijeme i po nekoliko puta dnevno u različitim intervalima idem na posao) te da nam to jako utječe na razinu energije i vibracije. Jako smo voljeli taj stan, ondje nam se rodilo dvoje djece i svojedobno sam o njemu napisala vrlo intimnu priču. Kad smo odlazili iz njega, imala sam osjećaj da jedan djelić mene zauvijek tamo ostaje pokopan. Bilo nam je jako teško jer je to bio naš prvi dom s kojim smo se doista stopili. No, Univerzum je imao mnogo bolji plan za nas.

Nakon toga smo panično tražili novi stan, čak se na mjesec dana vratili u obiteljsku kuću mojih roditelja (uh, uh, onaj osjećaj kad već dugo ne živite s njima pa onda opet nakratko živite, tko je doživio, zna o čemu pričam…) i naposljetku smo ga pronašli. Ili bolje rečeno, on je pronašao nas. Nikada neću zaboraviti kako sam, već potpuno očajna od danonoćne potrage, prestrašnih stanova koje smo gledali, po još strašnijim cijenama, i cijelog tog stresa, uzela po tisućiti put tih dana mobitel, ušla u oglase koje smo sve do jednog znali napamet, vozeći se s Tonijem u autu, i vidjela prije koji tren objavljen stan. Cijena – nevjerojatno dobra za takav stan i tu lokaciju. Privtani iznajmljivač. Stan poluprazan što smo tražili jer smo imali većinu svoga namještaja. Istog trena okrećem broj, Toni vozi i samo osluškuje. Dogovorim razgled već istog dana iako je on to popodne morao na put. I zamalo padnem u nesvijest kad mi vlasnica kaže koja je to zgrada – zgrada o kojoj smo oboje maštali i uvijek je gledali, ali istovremeno i odbacivali pomisao da ćemo ondje ikada živjeti jer je nova, na glasu kao stvarno dobra, s brojnim pogodnostima, i kao takva naravno preskupa. I dalje sam bila na oprezu jer u tom trenutku imamo dvoje djece i psa koje prilikom dogovora nisam spomenula, a zbog čega smo imali velikih problema prilikom traženja stana za najam. Nakon što sam ušla u ulaz, znala sam da me ondje čeka „moj“ stan i da Gospodin Univerzum sve ima pod kontrolom. Vlasnici su mi otvorili vrata, ja sam onako, nabrzinu prošla stanom i rekla da je to to. Nisam ni pogledala sve prostorije, a najsmješnije od svega je što sam tek kad smo useljavali vidjela da stan iz spavaće sobe ima ulaz u još jednu kupaonu (onda je jasno kako sam ga „dobro“ pogledala). Pas ni djeca također nisu bili nikakav problem (hvala, hvala, hvala milijun puta) i započela je naša nova priča. Iako sam nakon prvog stana obećala sebi da se više neću vezivati za prostore, posebice ne one koji nisu bili uistinu naši i koje ćemo kad tad morati napustiti, ponovno sam se dakako vezala. Onda se jednoga dana sve počelo slagati na način da bismo mogli kupiti stan. Tu je bilo mnogo izazova o kojima sam također već pisala, od banke koja mi je odbila kredit jer smo čekali treću bebu i taj se dio nije uklapao u moju kreditnu sposobnost do toga da stan koji smo prvobitno namjeravali kupiti nije imao čistu situaciju što se tiče papira i tako dalje i tako dalje.

No, prepušteni Gospodinu Univerzumu, činilo smo onoliko koliko je u našoj moći, a ostalo dali njemu na povjerenje.

Nikad neću zaboraviti tu večer kad sam, već pomalo umorna od svega što je povezano s kupnjom nekretnine (i danas tvrdim da je meni neusporedivo lakše bilo pokrenuti posao i dovesti ga do razine da se od njega živi, roditi troje djece i uskladiti karijeru i trostruko majčinstvo, nego kupiti jedan stančić) ponovno vođena nekom čudnom vibracijom, ušla u oglase i ugledala, kao i kod stana za najam, prije nekoliko trenutaka stavljen oglas. Otvorim ga i ne vjerujem! Prvo, cijena koja je bila stvarno dobra za tu lokaciju i takav stan jer smo bili jako dobro upućeni u cijene, drugo – još nevjerojatnije – čini mi se po slikama da je stan u našoj zgradi! Potpuno izvan sebe šaljem slike Toniju i potom ga zovem da pogleda. Javlja mi se nakon nekoliko minuta i kaže, sada i on potpuno izvan sebe, da stan ne samo da je u našoj zgradi, već je i na našem katu i u našem ulazu!!! Ne vjerujem da tako nešto može locirati, zaklinje se da može i da to vidi po pogledu s balkona na slici.

I tako, već se može pogoditi, Gospodin se Univerzum samo smješkao iz prikrajka. Onako kako smo se mi smješkali za koji dan, kad smo kaparili i takoreć kupili stan koji nikada nismo vidjeli, s obzirom da smo sutradan otputovali na more, a stan je za to vrijeme pogledao naš prijatelj i samo nam mobitelom poslao snimku na temelju koje smo rekli da je to to.

Baš me zanima kako bi nekadašnja Marina, kontrolorka i perfekcionistica, kupila stan na ovaj način?!

No, bila je to jedna od najboljih odluka naših života. Jer, kad otpustimo i prepustimo se tom istom Životu, stvari ne mogu biti drugačije, osim najbolje za nas.

Vjerujte Životu, on obično zna puno bolje od nas…