14.07.
Ljudi načelno ne vole drugačije. Ne vole kad prkosiš svijetu i svemu što su Ti rekli, a imalo je ograničavajuće tonalitete, ne vole kad se previše usudiš, kad rušiš stereotipe i provlačiš se kroz uska okna nade. Ne vole ni kad Ti je radost ispred svake brige, kad se usudiš ići za sobom k sebi, ne vole kad vjeruješ u neke lude stvari i kad živiš od ljubavi i za nju.
Ne vole i gotovo, čak i ako Ti to ne daju svaki put jasno do znanja. Znat ćeš po tome kako Te gledaju kad Te sretnu, više kroz Tebe nego u Tebe, znat ćeš i ako Te ne gledaju u oči, a kad to katkad i čine, njihove pritom ne sjaje. Znat ćeš i po tome što nikada ne govore o onome tko su duboko u sebi, već se najčešće zaustave na tome tko su drugi povrh sebe. I po tome što se rijetko nasmiju osmijehom djeteta, onim u kojem se zrcali njihovo djetinjstvo i rana mladost i od kojeg u oku zaiskre suze srećilice. Da, baš one.
Ljudi načelno ne vole drugačije. Jer ih podsjećaju na sve ono što su mogli i što još uvijek mogu, ali nisu. Nisu jer su na vrata svojih snova napisali sto i jedan razlog zašto ih ne bi trebalo otvarati i zaključali ih onoliko puta koliko je potrebno da budu sigurno zaključana pa još jednom provjerili za svaki slučaj, a zatim negdje namjerno zagubili ključ.
Ljudi nemaju problem s drugačijima, onima što prkose svijetu i svemu što su im rekli, a imalo je ograničavajuće tonalitete, ni onima koji se previše usude i ruše stereotipe pa se provlače kroz uska okna nade. Ljudi zapravo imaju problem sami sa sobom jer su se uvjerili da je lakše zaobići put kojim se rjeđe ide, da se još lakše prepustiti – pričama koje svi pričaju, udobnosti kojoj mnogi teže, istini koja nije njihova i nisu je sami nikada ispitali, već je samo uzeli za svoju. Kako je moguće preuzeti istinu, a da je nismo provjerili, da je nismo provukli kroz naša mjerila i izvagali na našoj vagi iskustava?
Je li to onda doista naša istina?
Ljudi načelno imaju problem sa sanjarima. S onima što plaču od emocija kad vode ljubav, više od desetljeća, s istim bićem.
S onima koji ne prestaju voditi razgovore sa svojim srcem i svojom dušom i daju im prednost pred umom.
S onima koji njeguju dijete u sebi i kojima idu suze kad se smiju.
S onima koji nisu prestali biti ono što su bili nakon što su stupili u brak, udomili psa, dobili jedno dijete, drugo, treće…
S onima koji i danas mogu zakopčati traperice iz tamo nekog osmog razreda. Ne zato što su opterećeni brojkom na vagi, već zato što prkose svijetu koji uporno poriče da su takve stvari moguće. Posebice kad rodiš. Prvo. Drugo. Treće…
Vidjet ćeš. Kad kreneš na fakultet. Kad počneš raditi. Kad se udaš. Kad rodiš dijete.
Čekaj, tek imaš jedno. Drugo. Treće…
I još ništa od toga vidjela nisi,
a i dalje plačeš na romantiku i ljude koji nose cijeli svemir u očima, i dalje ustaješ prije svih u zoru i gledaš na balkonu u oblake, još se znaš nasmijati potpunom neznancu osmijehom djeteta i glasom djevojčice nekome reći kako je baš lijepa ili lijep ili kako je nešto njegovo lijepo, a bez da se zapitaš hoće li Te pogrešno shvatiti.
Još vjeruješ da je nada tamo negdje iza onog uskog okna, veća od svega što postoji, i onda kad je tako teško da misliš da ne može teže i onda kad je tako lijepo da misliš da ne može ljepše.
Još si dijete. I žena. I brojačica oblaka. I skupljačica kišnih kapi na licu kad kiša iznenada počne padati (osim ako Ti Deana netom prije toga nije baš onako lijepo isfenirala kosu, onda ćeš ipak možda posegnuti u torbu za svojim malim, sivim kišobranom i otvoriti ga iznad glave). Još živiš od ljubavi i za nju, još se jutrom kao ljutiš na Njega i šutiš do podneva ako mu se slučajno zalomi da od umora zaspi na trosjedu i tek pred zoru dođe u krevet. Još plačeš kad Ti Ivana za rođendan snimi CD s najljepšim ljubavnim baladama i vrtiš scene uz pjesme pa Te pokosi nostalgija. Još si smiješna i budalsta i namjerno oko nečeg naivna. Još padaš na iste emocije i ljude koji nose neku finu melodiju u očima, na licu ili u glasu. Samo im sada, za razliku od nekada, to daš do znanja. Pokažeš im da prepoznaješ tko su i da su divni. Otvoriš im vrata sebe i dopustiš da Ti priđu dovoljno blizu da vide da u očima, na licu i u glasu nosite iste note. Još se smiješ istim pričama i u ogledalu vidiš uvijek istu sebe kojoj su godine darovale ponešto, ali joj iznutra ništa nisu oduzele.
Da…
Ljudi načelno ne vole kad letiš. Jer ih to podsjeti na njihova krila. Priljubljena uz tijela. I gotovo da se više ne sjećaju da su ih nekada, kao djeca, širili do kraja i letjeli svoj let.
Ljudi se često znaju uplašiti kad shvate da uopće imaju krila. Jer to obično znači da bi ih mogli raširiti. Ako ih rašire, poletjet će nekamo za svojim snovima i sobom u nutrini.
A onda nema natrag. I nema ljubavi s figom u džepu. Nema stiskanja srca ni skrivanja pogleda.
Nema ničeg osim slobodnog leta i neizvjesnosti gdje ćeš i kada sletjeti ako za to dođe vrijeme…
No, nije li zapravo divno na samom kraju sletjeti ozaren od svega i reći:
Aaaaaa, kakav fantastičan let!