26.05.2015.

Imam osjećaj da ljude ili voliš ili ne voliš. Baš kao i životinje. Sladoled od čokolade. Sam Život. I još koješta. Ako voliš, nema onog velikog ALI, nema ljubavi s figom u džepu. Kao kad netko kaže: „Volim životinje, ali ne volim mačke“?! Volim sladoled od čokolade, ali samo onaj iz Amelie (slastičarnica s jako ukusnim slasticama o.a.), volim Život, ali kad mi sve ide onako kako želim.

Voljeti znači širinu, zadiranje ispod površine, sveobuhvatnost. Pronalaženje djelića dobrote u svakom primjerku. Dobro, ponekad ne baš svakom, ali u globalu 😉

Mnogo sam puta ponovila, a vjerojatno ću i još toliko, da načelno jako volim ljude. Volim i životinje, baš onako istinski. Toliko da i običnoj iritantnoj muhi otvorim širom prozore i vrata kako bi izišla van bez intervencije ukućana koja bi obično završila pogubno za nju. Ne volim sladoled od čokolade. Čak ni u Amelie. Mogu ga pojesti, ali bez nekog voljenja. Mislim da je to korektno. Život obožavam. Jednostavno tako, oduvijek. Nadam se i zauvijek.

Ljudi? Koliko god ih voljeli, neki nas primjerci nikada neće prestati čuditi. Toliko da ćemo na trenutke zastati, onako se lagano namrštiti, ne u znak neke ljutnje, nego apsolutnog čuđenja i propitkivanja i izreći poluglasno sami sebi ona tri standardna, u posljednje vrijeme vrlo popularna slova: „wtf???“. I bezbroj upitnika iza njih.

Ljudi katkad postavljaju jako neobična pitanja koja se ne postavljaju u nekim Svemirima. Posebice ne u Svemirima ljubavi. Tako su nas prije sada već skoro tri godine kad se rodila Beba znali pitati: „Što ćete sad s Hugom?“ Isprva mi je pitanje bilo toliko nejasno i samim time nelogično da sam ga shvatila na neki sasvim drugačiji način. „Pa ne znam, bit će tih nekoliko dana dok ne dođem iz bolnice malo s mojima, malo s Mužem, ne vjerujem da će biti problema iako se nismo do sada razdvajali.“. Ma ne, ne mislim(o) to, dok si u bolnici, nego kasnije, kad dođe Beba doma.“ Hm. Mrštim se. WTF?. Upitnici. Ljudi, što je s glavom? Zapravo pogrešno, ljudi, što je sa srcem? S dušom?

Pas je ravnopravni član naše obitelji. Kao i Beba. Kao i Toni. Kao i moja malenkost. Nema tu nikakve filozofije. Ako voliš životinje. Ako voliš Život kao takav. Ako živiš ljubav.

Čudni primjerci si svašta dopuštaju. Zadirati u našu intimu čak i onda kad nam se putevi nimalo ne isprepliću. Pa se tako raspituju preko ljudi nekih ljudi o ljudima. Hm. WTF? Ispod zujanja sušila za kosu ljudi nekih ljudi pitaju nečiju frizerku o ljudima: Koliko je trudna? Kako izgleda? Koliko se udebljala?! Curica ili dečko? Ime!?! Hm. Mrštim se. Upitnici. Ljudi, što je s glavom? Što je s vlastitim životima? Gdje ste se to putem pogubili. Ljudi, volite Život, svoj Život, za Vaše dobro. Ako ga i ne volite, učinite nešto da ga zavolite.

Čudnim je primjercima glavna stvar u životu imati informaciju. Ekskluzivnu vijest. Kada ste ostali trudni? Kad je točan dan i sat dolaska bebe (tek se navodno desetak posto beba rađa na termin, no dobro;)) itd., itd. „Saznali smo tek za Uskrs?!“, kaže jedan Primjerak mojoj mami prilikom čestitanja na prinovi. I to onaj koji nisam vidjela godinama. Hm. Mora li se poslati brzojav svoj široj i užoj rodbini te krugu ljudi koje u tih devet (u pravilu deset mjeseci, a tada bi valjda sami uvidjeli o čemu se radi) nismo susreli ili koji me ni jednom nisu priupitali:“ Kako si, što ima novog?“

Cijenim svakog i svačiji način (iz)nošenja stvari, radujem se i redovito pokažem radost na van ako netko vijest poput ove ima potrebu podijeliti sa svima, virtualno ili nekako drugačije, no isto tako smatram da ako netko uživa u intimi iste, ima na to apsolutno pravo. Uostalom, to nije bila ni ostala nikakva tajna. I onaj tko me doista poznaje, mogao ju je iščitati između riječi, slika i misli. Osjetiti onaj fluid. A ako i nije, radovati se kad je saznao. Jer to bi bilo prirodno. U skladu s ljubavlju. I daleko od ega i pitanja: “Zašto me nitko nije obavijestio?!“.

Pitanja i komentari se dolaskom druge Bebe nastavljaju. Ono prvo, oko Huga, smo apsolvirali. To više nitko ne pita. Sad je njihov problem naš stambeni prostor. „Hoćete se preseliti?“. „Kad se selite?“, „Što ćete sa stanom?“ i slično. „Ne, ne mislimo se ovog trenutka seliti. Volimo ovaj stan. I ima milijun prednosti. Posebno onu što sam za nekoliko minuta pješke u uredu. A to za nekog bez klasičnog porodiljnog dopusta u ovoj situaciji jako puno znači.“. Ako na jedan trosjed stane čitavi moj Svemir ljubavi: jedan Muškarac, dva Dječaka i jedan pas, onda je pedesetak i nešto kvadrata s balkonom i više nego dovoljno za tri Svemira. Ljubav nevidljivim rukama sve uredi. Sve ono što ne možemo ni zamisliti. Njoj je takvoj, čarobnoj, najmanji problem rastegnuti kvadrate. Do neprepoznatljivosti. Samo ako voliš Život. Onako istinski.

Tada nestaju čudna pitanja i čudni primjerci. I ostaje samo ona toliko puta od mene spominjana (ne)podnošljiva lakoća postojanja. Ludilo koje nas pokreće od jutra do mraka, bez prestanka, i uređuje sve oko nas. Onom istom nevidljivom rukom kojom rasteže kvadrate stana. I shvatiš da je tvoje sve u ovoj točkici postojanja i nigdje drugdje i nigdje više.

Kao kad Beba priđe Bebici koja lagano zaplače i kaže joj nanježnijim glasom na Svijetu: „Bebice, nemoj plakati, sad će doći NAŠA mama…“ A ti na te riječi krišom brišeš suze koje nezaustavljivo kapaju preko nasmiješenih usana i ponavljaš u sebi uzastopce: Hvala, hvala, hvala…jer se ljubav u kojoj odrastaju zrcali na djelu i jer znaš koliko je veličanstveno u ovoj dobi mamu iz MOJE pretvoriti u NAŠU.

Kao kad u nedjeljno jutro ostaviš Svemir u zagrljaju i na sat vremena trčečim korakom odjuriš na žensku kavicu. Zagrljaj. Razgovor. Toplina. I jedna prekrasna torta od pelena koju je Netko tko također ima dvoje male dječice radio do sitnih sati proteklu noć za nas.

Kad planiraš nedjeljni ručak van kuće, ali zbog iznenadne prehlade domaćina plan biva pomaknut. I onda ni pola sata kasnije zvoni na vratima vaš tata i donosi s najvećom ljubavlju spakiranu pletenu košaru s domaćom juhom, posebno ručkom za Bebu (jer zna da je izbirljivac na n-tu kad je hrana u pitanju), posebno ručkom za nas i mirisnim, rozim ružama iz maminog, ma zapravo iz našeg, vrta čiji me miris vraća u djetinjstvo. Ako nas domaćin već nije mogao ugostiti, poslao je ručak dostavom. Mama .

Kad Tvoj Netko nakon petnaestak godina jednog posla počinje ubirati plodove svoje hrabrosti jer ga je napustio. I kad je pritom ludo sretan i zaigran kao da se ponovno rodio.

Kad ćeš danas u predivnom lokalu na čijim ostakljenim zidovima piše: „Dozvoljeno ljubljenje“ popiti cijeđenu naranču s predragom. Vas dvije same, u svojim pričama. Ni dva tjedna nakon nekog „Nova Beba stigla na Svijet“ dana. I sve je isto, i sve će biti isto, samo je neka druga energija u vama. I neko veće srce, puno veće, za čitavi jedan Život.

Ljubav. Ona sve zna. Sve može. Sve uredi. Svemu se raduje. Sve jest.

S jedne strane postoji samo ona. S druge sve ostalo.

Što god bilo i kako god bude, izabirem njenu stranu.