Ja Te volim. Dakako da Te volim. Kako i ne bih.
Tebe kojeg sam pronasla kad sam vec mislila da se takvi vise ne pronalaze i koji si me otkrio ispod pokrivaca sumnje i proslosti.
Volim Te. Dakako da Te volim. Kako i ne bih. Volim, jer njezno podizes glas ako hodam bosa, a cesto i samo ustanes i potrazis mi papuce.
Volim, jer bez prethodnog dogovora kad radim dokasno pokucas na vrata moga ureda samo kako bi mi odnio stvari do auta. Previse toga uvijek nosim sa sobom, kazes.
Volim Te. Dakako da Te volim. Kako i ne bih. Jer Ti imas tajnu jedinicu za izmjeriti sve moje sutnje. Sve moje radosti i sva ushicenja. Kao i moje tuge. Pa uvijek nadjes pravu kolicinu rijeci, tisine, zagrljaja ili ostavljanja u miru, sve po potrebi.
Volim Te. Dakako da Te volim. Kako i ne bih.
Ali Ti mi se i svidjas.
Svidjas mi se ludo, sasavo, silno, onako kako se svidja na pocetku.
Svidjas toliko da Te i dalje krisom promatram nakon tusiranja, kad pretrcis iz kupaonice u sobu kako bi se obukao, svidjas kad namjestas frizuru pred ogledalom i pritom cinis neke male, blesave grimase kao na startu naseg prepoznavanja.
Svidjaju mi se Tvoje ruke na upravljacu automobila, Tvoj pogled iznenada od kojeg i danas porumenim, to kako hodas sigurno, a meko, posebice kad Te pratim iz mraka svoga sjedala, dok se vracas iz unutrasnjosti benzinske crpke prema nama.
Svidjas mi se jutros, bas onako ludo, sasavo, silno kao s pocetka.
I zaboravim sve uloge, sve paralelne stvarnosti koje imamo. Pa sam samo djevojcica. Zaljubljena u Tebe i Tvoj lik. Tvoja previse i necija premalo.
I na trenutak nisam mama, nitko nisam, samo netko kome se svidjas.
Hoces li veceras izaci sa mnom?
Mome Muzu, jutros, sasvim spontano…