Jednom kad Samom Sebi pružiš ruku

17.12.2015.

Jednom kad Samom Sebi pružiš ruku i kažeš si svoje ime, pa se povedeš kroz Svijet nekim svojim putem bez putokaza, osim onih koje Ti odašilje Tvoje srce, shvatiš da si istovremeno dobio sve što si trebao dobiti i izgubio sve ono što si trebao izgubiti.

Kao i da je baš taj omjer najbolji mogući za Tebe.

Pa se zatrčiš u zagrljaj godini na izmaku i stisneš je čvrsto, najčvršće. Za sve njene trenutke u Tvojoj Momentoriznici. I za one od kojih se lagano streseš. Onako kao kad otresaš hladnoću sa sebe i snijeg sa cipela, pa potom uđeš u toplinu doma, u poznato, pitomo ozračje što Te cijelog obuzme.

Sadržaj Momentoriznice priča posljednjih dana brojne priče. Prevodi na jezik emocija riječi kao što je Dom.

Ne sjećam se kad mi je ta riječ bila jasnija nego sada i ovdje –

kad unutar svog Svemira ustajem na prstima. U najtišim, toplim jutrima, usred prostora u kojem sve vidljivo i nevidljivo govori mojim jezikom.

Onim kojeg On razumije.

Dom je prije svega osjećaj. Intima. Apsolutni mir izvan svih nemira. Svemir unutar Svemira. Otvoreni prozori i vrata srca. Upaljene male lampice što nagovješćuju blagdane.

Dom je onaj ludi osjećaj apsolutne opuštenosti i stapanja sa samim sobom.

Iskradanje na prstima kad dječicu ispratiš u snove i susret u zagrljaju koji obećava šutnjom.

Dom je misao da je sve dobro. I da se ničeg ne treba bojati.

Dom ne obvezuje, ne uvjetuje, ne priča jezicima koje ne razumijemo. Dom nas prihvaća u potpunosti i uvijek poznaje zvuk naših koraka. U Domu nikada, ali baš nikada nema osjećaja da nismo dobrodošli.

Čak i kad stvari nisu onakve kakvima smo ih zamislili, Dom uvijek obećava da će sve biti u redu.

I uvijek na kraju bude.

Dom nisu zidovi, izvadak iz zemljišnjih knjiga, potvrda o uplaćenoj stanarini. Dom nije prostor gdje boravimo s nekim tko ne govori jezikom naše duše, ma kakve nas veze vezivale.

Dom nije kompromis ni pristajanje na uvjete unutar zone udobnosti.

Dom je emocija. Osjećaj čvrstog zagrljaja i beskonačne ljubavi. Kao kad otresemo snijeg sa cipela ispred vrata, skinemo sa sebe kaput i uđemo u toplinu.

Dom su mirisi kolačića s cimetom, male ruke što nose pingvina bez jednog krila, kita, lavića i divlju svinjicu pa hodaju polako i pažljivo da ni jednog putem ne izgube.

Dom je glasni smijeh bebe koja saginje glavicu u Tvom smjeru i pokušava Te dotaknuti.

Dom su snovi o svemu što dolazi. Gusto tkanje mašte, smijeha, topline, nadanja i vjere u čuda.

Koje nam nitko nikada ne može oduzeti.

Jer Dom ih čuva unutar svojih dimenzija.

Koje nisu omeđene zidovima, vlasništvom, dozvolama boravka.

One su čista esencija duše. Osjećaj i mir.

Prostor gdje svaki milimetar govori našim jezikom.

I da si ludo sretan što si smogao hrabrosti. Ići za svim onim gdje nema putokaza…