Jednostavno majka i kci

Ovaj post pisem danima. Zapravo tjednima. Ili mozda godinama. Pisem ga u svakom trenutku postojanja. Pise se on i bez pisca. Odavno.

Mama i kci. Relacija gdje bi i u onim najmeksim varijantama bilo toliko toga za reci s usklicnicima!

Tko god me malo bolje poznaje, zna i koliko sam oduvijek zeljela djevojcicu. Koju jos uvijek zelim. Razlozi se s vremenom mijenjaju. Prva djevojacka saputanja na gimnazijskim jastucima skrivala su u sebi neke iste haljinice s volanima, neke nestasne, plave pramenove u repicima i onaj mali, najmanji nokat malog prsta. Nalakiran.

Studentske su se ceznje zaustavljale na zajednickim setnjama kroz grad, nekim zenskim kavicama, smijehom pred izlozima, zagrljaju najboljih prijateljica.

Mama i kci. Relacija o kojoj, iako (jos) nemam kci mogu govoriti iz prvog reda. Ili sa same pozornice zivota na kojoj se upravo taj odnos odigrava. Jer sam kci. Moje mame.

Taj me odnos iz trenutka u trenutak podsjeca zasto jos uvijek zelim djevojcicu. A da vise ne razmisljam o volanima na istim haljinicama, nestasnim, plavim repicima i nalakiranom noktu najmanjeg prsta. Cak ni o setnjama gradom i zaustavljanjima pred izlozima niti kavi dviju najboljih prijateljica.

Izazov.

Relacija mama i kci i u onim najmeksim varijantama nosi na sebi kartu na kojoj pise izazov. Velikim slovima. S naglasenim I. Nije da tog nema na relaciji mama-sin, ali usudila bih se reci da je u ovom prvom slucaju izazov na karti napisan malo vecim fontom.

To nikako nije jedini razlog zbog kojeg jos uvijek zelim djevojcicu. Jer ima nesto cudesno, nesto velicanstveno i sveto iza svih borbi, svih usklicnika, premostenih izazova, iza svih zamjeranja, nastojanja, pokusaja da stvari budu prosto jednostavne ondje gdje to nisu i prosto savrsene bez da se prihvati kako dvije duse, posebice one nastanjene u dva razlicita zenska tijela imaju sasvim drugacije poimanje savrsenstva.

Moja relacija mama-kci nije bila najmeksa. Nije bila ni mekana. Predstavljala je izazov s velikim i i rijeku emocija svih vrsta. Ta se rijeka kretala brzo i kovitlavo, preko planina, krsa, pustinja, ponirala je i nastavljala dalje svojim tokom. Mozda je to bilo tako jer me rodila jako mlada. Mozda i zato jer Zivot nikad nisam shvacala kao recenicu s tockom, vec tri tockice. Mozda, mozda, mozda. Previse je tih mozda. S vremena na vrijeme bi se rijeka umirila, bila blaga, tiha, zelena, prostrana. Potom opet divlja i prkosna. A onda se odjednom ulila u more. Kci rijeka. U more mamu. Prozela se s njim do posljednje kapi. I upravo je to ono sto je uslijedilo nakon svih izazova. Nakon svih zamjeranja, nastojanja i pokusaja. Ono cudesno, velicanstveno i sveto. Zbog cega sam do najdubljih dubina zahvalna da sam kci. I zbog cega jos uvijek zelim djevojcicu.

Njene oci koje su me pogledale kao nikad do tada u trenutku kad sam joj rekla da cekam dijete. Njen SMS nakon prvog pregleda, kad sam joj javila da pokraj mog kuca jos jedno malo srce. Hrabro i odvazno. Njen dodir nakon mog budjenja iz narkoze sto je na vrscima njenih prstiju nosio odgovore na sva pitanja koja su se pojavljivala jedno za drugim. I njen osmijeh. I ta silna snaga. Iako znam da je pred vratima moje sobe na intenzivnoj deset puta otirala suze i duboko udahnula prje nego li je usla. Njeno mirno slusanje bez uplitanja. Njena bezuvjetna prisutnost bez nametanja. Njena nevjerojatna priroda kojom nikad ne zeli drugog zamarati sobom, nikad igrati ulogu zrtve, nikad uvjetovati, nikad se uplitati ili svojatati.

Njena sutnja u pravom trenutku. I rijeci u jos pravijem. Njena ljubav za moje Decke. Koji su u pravom smislu rijeci njeni Decki. Njeno nesebicno pruzanje cijele sebe njima bez ijednog uvjeta. Otvaranje ladica unutar svog bica u kojem stanuje njeno unutarnje dijete i pozivanje Djecaka da mu se pridruze. Njen odnos prema Mom Nekom cak i kad nam se misljenja razlikuju.

Njena ljeta s nama gdje nam svima zasuze oci kad je ispracamo. Jer ona uvijek odlazi prije nas da nam ostavi nasu intimu. Koju nije ni dotakla dok je bila s nama. Jer voli diskretno, a snazno. Snaznije nego sam mogla i zamisliti.

Njen krevet kad odlazi. Pospremljen. Na kojem mirujem i njezno tugujem, osjecajuci je svakom stanicom. Pogleda zaustavljenog na novcanici koju je ondje ostavila. Da se pocastimo dok je nema. I kupimo Djecaku igracku koju su nekoliko dana cekali da dodje na obliznji stand, a u danu kad je odlazila rekli su im sutra.

Moja mama.

“Moram na zahvat. Nije nista. Ne panicari.” Kaze mi nedavno.

Zatrese se tlo na kojem stojim. I srce mi promijeni putanju. “Nije nista”, cujem je ponovno. Ja, nepopravljivi optimist koji vjeruje u cuda. I onu prostu, standardnu: Sve ce biti u redu…

Ja, nepopravljivi zagovaratelj pozitivnog ishoda zbrajam u sebi postotke i statistike. I iako sve ide u prilog onoj prostoj, standardnoj, kopka me postotak na drugoj strani vage. Onaj manji, a ipak postojeci stupac. Tlo i dalje lagano podrhtava. Kao potres koji se srami. Koji jos nije siguran hoce li se ili ne manifestirati.

I ovaj put u njenom pogledu svi odgovori. Kao i na vrscima njenih prstiju kojima me dodiruje. Jednako kao sto dodiruje moje Decke. Ne smijem ni pomisliti sto bi znacilo izgubiti taj dodir. Jer to vise nije samo moj dodir. Njihov je koliko i moj. I vise od toga.

Salje mi SMS tog jutra u kojem ne disem. Tjesi me kao onda kad me dotakla njezno nakon budjenja iz narkoze na intenzivnoj. Onom prostom, standardnom recenicom. I drugim rijecima.

“Javit cu se cim se vratim u svoju sobu.” Pise mi. Znam da namjerno izbjegava izraze kao sto su: operacija, narkoza, bolnica budjenje.

Moja mama.

“Sve je u redu”.

Javlja mi. Sad znam da je. Potres se smiruje. Disem. Izmedju slova jos tisuce recenica. Koje ne stanu u njen SMS. A nije ni potrebno. Jer rijeka kci i mama more govore istim jezikom. Na uscu Zivota, duboko ispod povrsine.

Mama, volim Te. ♥

Hvala Ti.