Ponekad, s vremenom sve češće, pomislim da nisam s ovog svijeta. Ne znači to da mislim da sam bolja (ili lošija) od drugih, da posjedujem kvalitete koje većina ne posjeduje ili da sam po bilo čemu objekt vrijedan veće pažnje. Naprotiv.

No, način na koji rezoniram svijet, način na koji ga „vidim“, osjetim, a često i živim, jednostavno ponekad, s vremenom sve češće, kao da nije s ovoga svijeta.

Svijeta koji novac cijeni više od ljudi i odnosa, a moć više od mira, radosti i blagostanja.

Novac je energija i ima svoje mjesto u svijetu oblika, ali to mjesto nikada ne bi smjelo biti po cijenu čovjeka ili odnosa. Moć uopće neću komentirati. Za mene je ona kao takva najprecjenjenija pojava u svijetu za kojeg često pomislim da mu ne pripadam. Potreba za njome iz moga ugla i onoga kako osjećam i rezoniram svijet, graniči s dubokim, unutarnjim prazninama i nepovezanošću s našom dušom. Tek kad se počinjemo oslobađati potrebe za moći, zakoračili smo na put koji nas vodi prema smislu. U protivnom i dalje lutamo.

Lutamo i kad osjetimo da bismo nekome trebali nešto reći s ljubavlju, a to ne učinimo jer se plašimo njegove reakcije.

Lutamo i onda ako nam nešto u nama govori da bismo nekome trebali pomoći, a iz nekog mu razloga ne pomognemo jer se pitamo kako će to biti shvaćeno.

Lutamo i kad odustanemo od neke naše duboke čežnje ili sna jer su nas uvjerili, a potom i mi sami sebe, da nema smisla ići za time jer je život nešto drugo. I za neke druge stvari.

Lutamo i onda kad u životu biramo lakše puteve umjesto onih izazovnijih. Tada čak najviše lutamo jer na lakim putevima nećemo susresti ono po što smo došli na ovaj svijet. To se susreće na onim težim, izazovnijim putevima punim stranputica. I samo nas na kraju takvih staza čekaju naši darovi.

Ponekad, s vremenom sve češće, pomislim da nisam s ovog svijeta. Između ostalog i zato što ne želim lutati. Barem ne više. Jer, dođeš do trenutka kad staneš i shvatiš da sve tako brzo prolazi. Prebrzo da bi samo trčao za novcem i stavljao ga ispred ljudi i odnosa ili nešto tako imaginarno, čak bih rekla karikaturno, poput moći, stavio na pijedestal života.

Ako Te vidim, u masi onih što lutaju, Tebe koji i dalje u sebi nosiš istinsku emociju, nebitno kada i gdje, u nekoj gužvi, kad zastanem na pješačkom prijelazu da Te propustim, s još desecima njih, na blagajni u supermarketu, među kolicima u koje su natrpali malo onoga što im je potrebno, i mnogo više onoga što nije,

ako Te osjetim na tren dok nam se samo mimoiđu automobili na nekom raskršću i uhvatim Ti pogled na sekundu, Tebi koji i dalje vjeruješ u ljubav, dok svijet vjeruje u moć,

ako mi prođeš životom, nebitno u kojem obliku, kao učenik ili učitelj, kao netko za koga sam nešto obavila ili tko je nešto obavio za mene, kao suputnik u tramvaju, prodavačica u obližnjoj trgovini, konobar koji mi je donio toga jutra piće na stol,

kao davni rođak ili član obitelji koji je oduvijek tu, ali kao da nije bio, i sada, odjednom osjetiš da vas nešto duboko veže,

ako Te sretnem samo na tren ili na duže,

Tebe koji ispod kože nosiš srce što vapi za životom,

ja ću Te sigurno prepoznati i dati Ti to nekako do znanja.

Možda ću Ti otvoreno prići i s ljubavlju Ti reći tko si. Možda će Ti moj pogled u prolazu otvoriti neku skrivenu ladicu za koju znaš da postoji, ali možda već neko vrijeme zaboravljaš na nju.

Možda ću Ti samo poslati vibraciju ljubavi, dok prolaziš pješačkim prijelazom, a ja Te iz automobila propuštam, i glava, koja Ti je do tog trena bila pognuta, a da ni sam ne znaš zašto, se odjednom uspravi. I hod Ti se nekako učvrsti. I sjaj Ti se u očima pojavi. Možda i mali osmijeh u kutu usana, a da i dalje ne znaš da sam to bila ja.

Možda ću Ti reći, i to kad mi stavljaš kavu na stol, da imaš lijepu tetovažu. I Ti ćeš znati da je to bezuvjetno, da je to moj dar Tebi toga jutra jer si s ljubavlju donio tu kavu. S ljubavlju koju nosiš negdje u sebi i s kojom ustaješ zorom svakog dana. Možda neću reći ništa, a Ti ćeš svejedno s ljubavlju otići od mog stola. I s ljubavlju ćeš me ispratiti iz lokala.

Možda ću Te nazvati samo da Te pitam kako si jer si mi se učinio tužnim. Ili će mi se srce stisnuti ako mi kažu da nisi dobro, da si neki dan morao na hitnu jer Te nešto zaboljelo. I Ti ćeš osjetiti taj moj stisak i ljubav kad ga otpustim. I možda nećeš znati odakle dolazi niti da sam to zapravo bila ja, ali sasvim ćeš sigurno nešto osjetiti.

Ponekad, s vremenom sve češće, pomislim da nisam s ovog svijeta. I ako Te sretnem, ako nam se životi samo na tren dotaknu ili se trajno isprepletu, Tebi kojem je emocija ispred svih senzacija,

kojem su mir, radost i blagostanje daleko ispred moći,

koji osjećaš negdje duboko u sebi da Ti život pulsira svakim atomom čak i ako u svijetu oblika u Tebi ovog trena uopće nema života,

znat ćeš ono što ja tako dobro znam:

da nisi ni Ti s ovoga svijeta.