Uz moj se profil na facebooku često javim nekom mišlju, tekstom ili citatom i na stranici koju sam otvorila kad mi je izišao roman i gdje mi se, kako to već biva, znaju javiti vrlo zanimljivi ljudi koji me ponekad samo žele pozdraviti i zahvaliti što emociju, udivljenje, ljubav prema životu i slično javno dijelim, ponekad žele sa mnom podijeliti neko svoje iskustvo, a dogodi se i da mi postave neko pitanje, zatraže moje mišljenje oko nečega ili mi žele predočiti neku dilemu. To su obično pitanja što zadiru u neke sfere ispod površine o kojima ljudi ne razgovaraju prečesto na kavama (osim pojedinih luckastih entuzijasta koje ovim putem grlim:)) i navode me da odgovor potražim u svojoj nutrini, kroz intuiciju. No, to je i dalje neko moje mišljenje nastalo na temelju iskustva i svemira u kojem obitavam ili moj intuitivni uvid koji je takav kakav jest i nipošto ne mora značiti da je to rješenje i rasplet čvora za nekog drugoga jer ono što uvijek ponavljam i iza čega zauvijek stojim je to da su svi odgovori u nama i da moramo pronaći put do tog mjesta na kojem će se oni prostrti ispred nas i gdje će se čvorovi rasplesti.

No, nije to tema koju sam ovaj put željela podijeliti, već jedno pitanje koje mi je preko stranice o kojoj pišem u uvodu prije koji dan postavio jedan mladi muškarac.

On mi se javio bez nekog uobičajenog dijela gdje me pozdravlja, kaže da čita što objavljujem i slično i nastupio je izravno s pitanjem koje me navelo da se duboko zamislim. Napisao mi je da primjećuje da se bavim i pišem o ljubavi prema sebi i da me želi pitati što da učini da svoje lice i tijelo sada i zauvijek vidi lijepim, a isto tako i da lijepima vidi druge ljude.

Čim je spomenuo lice i tijelo, shvatila sam da misli na fizičku ljepotu. No, posebno me zainteresirao drugi dio pitanja u kojem želi i druge ljude vidjeti lijepima.

Iako nažalost nije uvijek moguće detaljnije odgovoriti na poruke i pitanja koja dobijem (tada se samo zahvalim i pošaljem ljubav što osobe shvate i poštuju), kad god mi se pruži prilika, a istodobno mi se i javi impuls iznutra da bih trebala napisati svoje mišljenje ili spoznaju, to i učinim. Ovoga sam puta znala da pitanje putuje kroz moje stanice do samog središta srca i da nešto u meni želi odgovoriti. U trenutku kad sam ga dobila i pročitala, spremala sam se za put, oko mene je bio kaos trojice uzbuđenih dječaka i nije bilo prostora da sjednem i promislim o njemu onako kako sam željela pa sam toj osobi dala do znanja da je pitanje stiglo do mene i obećala mu se javiti kasnije. Zahvalio se i rekao da je u redu, a u toj sam kratkoj poruci mogla intuitivno osjetiti kako mu je to vrlo važno.

Krenuli smo na put, u našu avanturu bez vremena i otvorenih osjetila, i dok su dječaci na stražnjem sjedalu bili zaokupljeni svojim svjetovima, dok je muškarac kojeg volim pratio cestu i tiho nešto pjevušio, a pod mojim se bosim stopalima smjestio pas čiji mi je dodir krzna pod nogama kao i uvijek iznimno godio, naslonila sam glavu na naslon sjedala, zatvorila oči i povezala se s pitanjem. U tom sam trenutku shvatila da to nije samo njegovo pitanje, već da je ono i pitanje većine nas. Ako ne ovog trenutka, onda je vrlo vjerojatno taj trenutak već prošao i mi smo ga svladali i razvezali čvor. Ali, teško da nas baš nikada nije dotaklo.

Imam neki osjećaj da je pitanje fizičkog izgleda, iako je on kao takav sveprisutan u medijima i iskače na svakom koraku, i dalje neka vrst tabu teme o kojoj se govori nedovoljno iskreno i nedovoljno otvorenog srca. Čini mi se i da postoje predrasude o tome koliko bi nam fizička ljepota smjela i trebala biti važna i da će nas prozvati površnima, nedovoljno osviještenima ili nedovoljno intelektualno protkanima ako se bavimo pitanjima jesmo li i koliko smo lijepi te što možemo učiniti da bismo bili zadovoljniji u tom pogledu. Brojne duhovne prakse govore o prihvaćanju i otpuštanju te nas navode da se promatramo kao savršene i zavolimo svaki svoj nedostatak. Ponekad savjetuju da stanemo goli pred ogledalo i suočimo se sa sobom pa potom ponavljamo afirmacije kako volimo svoje lice i tijelo i kako je ono savršeno baš takvo kakvo jest. Sve to može imati smisla, ali samo onda kad smo već duboko zagrebli ispod površine, realizirali se na mnogim drugim poljima, osvijestili brojne spoznaje i slično. No, mladi čovjek koji je po pitanju svog lica i tijela nesiguran i zbog toga pati, teško da će problem riješiti samim time što će gol stati pred ogledalo i govoriti onome što mu se na njemu ne sviđa da je savršeno i da baš to takvo kakvo jest voli cijelim bićem.

Tako nešto može nastupiti tek kad potpuno ogoljene duše stanemo pred sebe, a ne ogoljenog tijela. To je proces koji traje, kroz koji rastemo, transformiramo se i učimo. I čak ni tada nismo uvijek načisto s tim je li nam zaista svejedno kako nam izgleda materijalno tijelo, naša ovozemaljska kuća, i jesmo li doista do kraja pomireni sa svakim njegovim djelićem.

U pitanju koje mi je postavio taj mladi čovjek, a kao što sam već ranije napisala, posebno me dirnulo to što on nije želio biti lijep samo samom sebi, već je želio i da mu drugi budu lijepi. Također, on se ovaj puta nije obratio nekom fitness treneru primjerice ili nutricionistu koji bi mu napravio plan treninga i prehrane ili nekom, ne znam, ortodontu kojeg bi pitao koliko je vremena potrebno da bi ispravio zube kojima je možda nezadovoljan. Obratio se meni koja pišem o prihvaćanju i ljubavi prema sebi i drugima što mi je dalo naslutiti da ga ne zanima kako doslovno „popravljati“ stvari na fizičkom planu da bi izgledao ljepše, već da mu je u interesu probuditi nešto iznutra zbog čega bi prihvatio i svoj odraz izvana. I ne samo svoj, već i odraz drugih ljudi. To me između ostalog i motiviralo da dublje uđem u temu.

Kao što sam već mnogo puta pisala, dijete se rađa sa savršenom percepcijom svega. I to zato što kroz čistoću kojom doživljava svijet sve doista i jest savršeno. Ono nema problem sa svojim odrazom u ogledalu, već mu se osmjehuje i odobarava ga, a isto tako nema ni problem s fizičkim odrazom drugih ljudi. Sigurna sam da su mu oni koji ga vole, njeguju, brinu za njega, grle ga i maze, ujedno i prelijepi. I tako je to do nekog trena kad membrana između njega i vanjskog svijeta postaje sve tanja, kad počinje polako zaboravljati čaroliju iz koje se manifestiralo u ovaj materijalni svijet i kada se počne povoditi za općim mišljenjima, ustaljenim obrascima i idealima koji se prikazuju kao jedini i stvarni, a jedino i stvarno kao takvo ne postoji. Ili ako i postoji, onda zasigurno nije ovo ograničeno i nametnuto koje guši i stvara težinu i nesigurnost.

S jedne se strane veće dijete ili tinejdžer počinje suočavati s fizičkim izgledom i time kako on utječe na reakciju i refleksiju izvana, s druge pak strane dobiva s vremenom osjećaj da se o tome u krugu obitelji, prijatelja ili poznanika često govori u rukavicama jer kao nije bitno kako izgledaš izvana, već samo iznutra, dok se istovremeno posvuda kult ljepote kao takve nameće kao ideal.
Zatim, ako još dođemo do toga da se zanimamo za ljubav prema sebi koja ljepotu doživljava na sebi svojstveni način, u svemu tome može nastati poprilična zbunjenost koja ne zbunjuje samo tinejdžere koji su najviše fokusirani na fizički izgled, već katkad i sve nas.

Činjenica je, da iako je ljepota relativna, postoje neke značajke koje po tom pitanju dijele ljude na fizički manje ili više lijepe. Možda može zvučati nepravedno i možda čak u neku ruku, kad ne promatramo širu sliku, to i jest, ali neki se ljudi doista rađaju fizički privlačniji od drugih. No, to samo po sebi i dalje nema ama baš nikakve veze s djelovanjem njihovog odraza u ogledalu na njih same. Tako postoje fizički vrlo privlačni ljudi (za koje će se većina složiti da su upravo to, bez obzira što je ljepota relativna i što nama osobno možda ne izazivaju kemijsku niti neku drugu reakciju i nisu naš tip), a koji su vrlo nesigurni u svoj izgled. To se događa jer na širem planu nisu povezani sa sobom ni svojom dušom i načelno ne vole istinski sebe. Osobno poznajem neke doista prelijepe žene koje su vrlo mlade radile određene estetske korekcije jer su smatrale da nisu dovoljno privlačne, a bile su doslovno neke od najprivlačnijih žena koje sam ikada upoznala. Ljudima koji nisu povezani sa sobom, ma kako fizički lijepi bili, ne može se objasniti da su lijepi. Oni uvijek pronalaze neki nedostatak koji im kvari cjelokupnu sliku i potpuno je iskrivljuje u njihovom umu. Mogu biti skloni i (samo) destruktivnim oblicima ponašanja, depresijama i slično, čemu sam također nažalost u životu svjedočila.

S druge pak strane postoje ljudi koji na ovaj svijet možda nisu došli, gledajući po nekim općim standardima i užoj slici stvarnosti, u izrazito privlačnim tijelima, ali su kroz svjesno življenje shvatili kako se povezati sa sobom, kako se uistinu zavoljeti, i to prvenstveno kroz neke druge stvari koje su razvijali, kroz svoje odnose s drugima, uloge, ples duše koju su slijedili i slično, a ne kroz fizički izgled. No, ta im je povezanost s njima samima promijenila odnos i prema njihovim licima i tijelima, odnosno fizičkom izgledu, koji su počeli prihvaćati s ljubavlju. To ne znači da sebe u ogledalu nužno doživljavaju ljepotanima po nekim općim standardima, ali to im uopće nije ni važno. Oni su svjesni svojih nedostataka i vide ih, ali ih vole i prihvaćaju te znaju da je sasvim u redu to kako izgledaju i ne žele neka druga tijela jer se u ovom koje imaju tako dobro osjećaju. Istovremeno znaju da su jedinstveni, vrijedni i posebni, da nitko na ovom svijetu nije poput njih i silno su na tome zahvalni.

Voljeti sebe ne znači nužno u ogledalu vidjeti prvoklasnog ljepotana i ljepoticu po nekim kriterijima, već dragi lik koji nam se uistinu sviđa takav kakav jest, neovisno o tome što možda odudara od predstavljenog ideala. Kad se na ovaj način povežemo sa sobom, automatski ćemo i druge promatrati kroz prizmu njihove duše, a ne samo fizičkog izgleda. Nesebični ljudi koji žive srcem, koji šire ljubav, uživaju u životu, inspiriraju, suosjećajni su i dragi osobno su mi na jedan iznimni način privlačni i lijepi. Ako i sami poznajete takve ljude, vjerojatno ćete se složiti sa mnom. Isto tako, zanimljivo je i da će zadovoljni ljudi puni života obično imati i dovoljno energije da njeguju svoj izgled na način da im je važno čime se hrane, da odlaze u prirodu i pronađu neki oblik tjelovježbe ili kretanja pa će se to kako zrače spojiti i s izvanjskim koje nastaje kao produkt brige za sebe i pred sobom ćemo imati osobu kojoj su tijelo i duh u ravnoteži i koja je samim time, kako god okrenemo, vrlo privlačna.

S druge pak strane, ljudi koje od rođenja krasi fizička ljepota, ako nisu radili na sebi na način da su se naučili voljeti, njegovati integritet, brinuti se za sebe, mogu vrlo lako u nekoj dobi postati beživotni što također utječe na fizičku ljepotu kao takvu. Tijelo i lice, ma kakve god atribute imali, ako ne sjaje, ako se kroz njih ne očituje unutarnji plamen, u jednom trenutku na neki način propadaju, čak i kad je čovjek gledano lineranim vremenom još relativno mlad.

Znači, da bismo bili sebi lijepi i da bi nam drugi bili lijepi, ne pomaže da očajni i goli stanemo pred ogledalo i govorimo si koliko se volimo. Možda ponekad i upali, ali kod većine nažalost ipak ne. Da bi se dogodio taj klik, moramo se prije svega stvarno i nepovratno zaljubiti u sam život i u svoju dušu, u svoju stvarnu esenciju, u svoje ideje, vibraciju, moć kreacije, u svoju dječju radost i čuđenje (svi to sve imamo u sebi, samo katkad zaboravimo, a neki nažalost i trajno). U tom se trenutku mijenja naš odnos prema fizičkom i mi postajemo nježni prema sebi, a samim time i prema drugima. To ne znači da ćemo sebe ili druge smatrati top modelima, ali ćemo moći kroz tijelo vidjeti dušu i ako ondje vlada mir, sklad, povezanost, sve će se ispreplesti i osoba će nam u kompletu biti predivna.

Kad svu našu snagu usmjerimo na to u čemu smo dobri, na ono od čega se osjećamo inspirirano, radosno, poletno i živo, mi počinjemo sjati i taj se sjaj iznutra prenosi na van.

Naš je sjaj naša najveća privlačnost i utječe na to kako se naše fizičko tijelo zrcali u drugima i u svijetu. Ovako sam nekako to sve pokušala predočiti i mladom muškarcu koji mi je postavio pitanje. Bio je zahvalan i stekla sam dojam da je shvatio što mu želim reći. Napisao mi je potom i da je proučavao neke tekstove na tu temu i razgovarao s nekim ljudima koji su ga uvjeravali da je pogrešno ne prihvaćati sebe savršenim kakvi god da jesmo u datom trenutku života i da je sasvim nepotrebno nešto mijenjati. Pritom nije mislio na estetske zahvate, već na neke fizičke stvari koje su mu prezentirali kao savršene ako ih takvima promatramo, kao primjerice višak kilograma. S obzirom da je i to jedna od tema o kojoj se govori u rukavicama jer se često smatra nepoželjnim, posebice ako se bavimo nekim duhovnim temama, na bilo što fizičko gledati kao na nedostatak, izreći ću svoje viđenje stvari. Osobno ne smatram da je pogrešno željeti nešto promijeniti na sebi na što možemo utjecati ako će to pridonijeti boljem osjećaju u našem tijelu.

Višak kilograma je većini ljudi koji su iskreno o tome pričali sa mnom veliki teret i kad bi me netko tko mi je blizak i s kime mogu otvoreno o tome govoriti, pitao što da učini da zavoli takvo tijelo, savjetovala bih mu prije negoli krene s nekim duhovnim vježbama voljenja sebe da pokuša skinuti te kilograme ako ga već smetaju. Ponekad je lakše intervenirati fizički nego psihički/duhovno, iako je oboje vrlo teško. U tom im slučaju neću pričati kako je pogrešno željeti biti fit jer poznajem dobro taj osjećaj kad je tijelo snažno, skladno i neopterećeno viškom i znam koliko smo tada poletniji, življi, neopterećeniji. Tu se ne radi o dostizanju fizičkog ideala da bismo se nekom svidjeli ili ispunili nečija očekivanja i norme, već o usklađenosti sa svojim tijelom koje puno bolje osjetimo ako je aktivno, živo, ako je energija prohodna i ako nismo tromi i usporeni.

Postoje i ljudi koji savršeno nose svoje kilograme i koji njima nisu nimalo operećeni i to je također u redu. No, ako nas taj vid tjelesnog obilježja čini nesretnima i blokira nam energiju, a često je tako, treba učiniti sve kako bismo osnažili svoju volju i riješili se tog viška.

Na kraju ću samo još jednom reći da smo lijepi onoliko koliko se osjećamo lijepo i da su nam sukladno tome i drugi lijepi.

Teško da se lijepo možemo osjećati ako ne slijedimo svoju dušu i nismo usklađeni s njom.

Zato zaronimo u radost postojanja i sjat ćemo izvana i iznutra kamo god krenuli.

I ne samo to, obasjat ćemo i sve druge.

Ljubim vas, lijepi moji..