Znala sam još kao malena djevojčica da ovo što vidimo na prvu, ova plošna dimenzija svijeta ne može biti i ona jedina. Osjećala sam to tako snažno i jasno te bila sasvim sigurna da se odnekud sjećam dublje priče. Tražila bih znakove božanske prisutnosti u svemu: gledajući dugo u zvjezdano nebo, hodajući po mekoj travi dok su mi se stopala spajala sa zemljom, zagledavši se u oči psa u kojima bih u tom trenu vidjela sve pse svijeta ujedinjene u jedno. Promatrala bih nevino lice novorođenčeta i na njemu uočavala magličasti trag neke druge dimenzije. Tražila sam je neprestano. Otpuhujući maslačak i gledajući kako se sitni dijelovi nježno odljepljuju od sredine i lagano raspršuju zrakom. Žmireći i dopuštajući da mi se pahulje snijega spuste na trepavice pa se ondje otope. Tražila sam je u slučajnim susretima. Snovima. Mislima o nekome tko bi se potom neočekivano pojavio. Znala sam još kao malena djevojčica da posjedujem snažnu intuiciju iako nisam tada znala da se to naziva tako. Bila mi je jasna veza između uzroka i posljedica i moj dječji um nije imao ni najmanji problem objasniti sebi kako se to manifestira. Opažala sam sinkronicitete. Osjećala bih kad ljudi govore jedno, a misle nešto sasvim drugo. Prepoznavala bih kada vole: sebe, život, drugoga, a kada su se toliko udaljili od ljubavi, unatoč onome što emitiraju na van, da im bićem prolaze hladni vjetrovi. Znala bih, vidjevši par, je li se uistinu osjeća i prožima ili je sve samo predstava za njihove umove i publiku. Nikad se nisam pitala kako. Sve je bilo jasno tako kako jest. Um je šutio, duša je osluškivala.
Do jednom. Onda je došlo razdoblje kad se um popeo na tron, a duša stisnula u jedan predio moga bića i čekala. Iako je stvarni dio mene tada bio u stisnutom stanju, a što je načelno iznutra uzrokovalo mnogo boli, to mi je razdoblje donijelo i brojne blagodati. Završila sam fakultet i usavršila se u mnogo svjetovnih stvari. Shvatila sam da su teško i čarobno sinonimi. Pokrenula sam svoj posao, sklapala poslovne kontakte, ulazila u manje ili više komplicirane odnose u kojima sam jako puno učila o sebi, svijetu i drugima. Potvrdu da vrijedim sam baš kao i ljubav tada tražila izvana, a ta me potraga na kraju dovela do toga da potpuno slomljena istinski zavirim unutra. Ondje je u kutu stajala i čekala duša. Strpljivo je čekala sve te godine. Ne sjećam se kada se točno dogodilo, linerano mi vrijeme samo protječe i ništa zapravo ne predstavlja, no u jednom trenu, baš kao kad otpuhnemo onaj maslačak s početka priče, te su se sitne čestice raspršile i potpuno me ogolile. I onda kad se činilo da više ništa nemam i ništa više nisam osim te prazne stapke na kojoj je do prije nekoliko trenutaka bila krhka bijela glava maslačka, opazila sam da se iz svakog tog raspršenog dijela rađa novi cvijet. Toliko čudesan, veličanstven i magičan. Toliko autentičan. Sve dalje je povijest. To se novo rađanje, to novo cvjetanje više nije moglo zaustaviti. Kao da zamislite cvjetnu livadu koja se širi i širi. Teško je to opisati. Odjednom su se na svakom uglu manifestirali znakovi. Sada sam znala imenovati sinkronicitete, intuiciju, zakon privlačenja, moć sadašnjeg trenutka, bezuvjetnu ljubav. Sve se to neprestano otkrivalo i pokazivalo mi ono što sam snažno slutila u djetinjstvu: da ovo što vidimo na prvu, ova plošna dimenzija svijeta nije i ona jedina. Beskonačno je mnogo primjera o kojima sam davno napisala svoju novu knjigu. Za sada još uvijek u glavi, nadam se ovih dana i na papiru.
Najveće širenje one cvjetne livade ikada doživjela sam kada je u moj život ušao moj suprug. Tada sam, što je najfascinantnije, osvijestila da je on manifestacija ljubavi koju sam oduvijek nosila u sebi. Da je on moje ogledalo i da to što osjećam i prepoznajem ne dolazi izvana, ma koliko god da mi je njegova pojava bila magična, već to dolazi iz mene same i pronalazi se u njemu. Ta me spoznaja potpuno izbacila iz dotadašnjeg poimanja ljubavi i svijeta, prodrmala me i iz korijena promijenila sve u meni i oko mene. Znakovi su postali goovo svakodnevni. Stari su se obrasci i odnosi rušili ili transformirali, a pojavljivali su se novi. I to na najčudesnijim mjestima i onda kad bih ih najmanje očekivala. Tako mi je jednom prilikom, prije nekih desetak godina, a o čemu sam već u više navrata pisala, u jednoj maloj knjižari na austrijsko-talijanskoj granici suprug donio odnekud s police malenu knjižicu na njemačkom jeziku čiji je naslov u prijevodu glasio: „Narudžbe od Svemira“. Kad sam je tu noć u jednom dahu pročitala, prisjetila sam se svega što sam kao dijete znala i s čime smo došli na ovaj svijet. U meni je oživjela moć transformacije, imaginacije i kreacije. Plakala sam i smijala se od ganuća i vibracije koja me zaokupila. Sve se posložilo na svoje mjesto i sve je dobilo svoj smisao. Iako sam voljela svoj svjetovni posao i uloge su mi profesorice i prevoditeljice prirasle srcu te mi između ostalog omogućavale putovanja na kojima sam puštala dušu da sama sebe istražuje i definira, nešto u meni je znalo da to neće biti moja jedina misija. Nešto se rađalo i širilo cvjetnu livadu, a ja tada još nisam mogla definirati što je to. S godinama koje su slijedile u moj su život dolazile brojne knjige i brojni ljudi i svatko je od njih nosio djelić slagalice. A onda sam u jednom trenutku prepustila sebe s potpunim povjerenjem struji života koja me vodila najčudesnijim predjelima postojanja za koja nisam mogla ni slutiti da postoje. Tako sam upoznala i supruga autorice male knjižice iz knjižare na austrijsko-talijanskoj granici, a preko njega duboko doživjela i nju koja je nažalost puno prerano otišla s ovoga svijeta. No kako njega nisam samo upoznala, već i duboko prepoznala, putevi su nam se u potpunosti preklopili i družili smo se i družimo u našoj priči prisjećanja. On je jedno od najsjajnijih bića i najčišćih duša koje sam ikada srela i beskrajno sam zahvalna na svemu što sam naučila od njega. O sjaju njegove duše govori i činjenica da je na kraju mog posljednjeg seminara u ciklusu, nakon kojeg je većina čežnji moje duše sjela na svoje mjesto, on prišao meni, sklopio ruke, naklonio se i zahvalio na svemu što je imao priliku naučiti od mene iako sam formalno ja bila ta koja je učila od njega. Naše je putovanje jedno od najljepših iskustava koje me ikada dotaklo, koje je produbilo moje spoznaje o bezuvjetnoj ljubavi, ljubavi prema sebi, povjerenju, otpuštanju, vjeri u kreaciju, moći sadašnjeg trenutka, preuzimanju odgovornosti za sve što nam se događa unutar sebe što je ujedno jedino mjesto gdje se možemo iscijeliti, moći želje, strasti duše i toliko još mnogo toga, očitovanog i neočitovanog. Iako je to sve ono što svi mi nosimo u sebi, ponekad je potrebno nešto ili netko tko će nas navesti da se toga uistinu i do kraja prisjetimo. I potraga tu ne završava. Mi se i dalje svakoga dana iznova prisjećamo i tim prisjećanjem dotičemo druge. Ovih sam dana doživjela toliko sveprožimajuće, jedinstveno iskustvo uronjenosti u čistu ljubav, postojanje i bivanje. Kao da sam brodić koji se prepun povjerenja, nježno i zaštićeno ljuljuška na pučini. Zahvaća me osjećaj beskonačne zahvalnosti i radosti. U sebi vidim vrtuljke, ples, zagrljaje koji vape da se kroz mene pretoče u sve one koji osjete da je za to trenutak. A taj se trenutak nepogrešivo osjeti.
Hvala divnom Manfredu Mohru.
Hvala Duši koja nije pristala stisnuta i dalje čekati.
Hvala mom Mužu koji je oduvijek bez imalo sumnje vjerovao u mene, čak i onda kad ja nisam vjerovala u sebe. Hvala mojim dječacima. Mom psu. I svim mojim čudesnim bićima koja znaju tko su i što su na mom putu.
Hvala Živote. Čak i da si mogao, ne znam kako bi to izveo bolje od ovoga kako si izveo.
Dugujem Ti, ako ništa drugo, onda jedan krug na onom magičnom vrtuljku unutar mene 😉
Svašta najavljujemo uskoro…Duša je krenula i ne zaustavlja se.
Ludo vas volim, baš volim.
Ja sam Ti. Ti si Ja. Mi smo Sve. Sve je Mi.