Kad osjetim ljude oko sebe, kao i Svijet u kojem se kreću, većinom me dotakne ozbiljnost. Velika, gusta ozbiljnost. I neka težina. Čak i ako naizgled uopće nisu ozbiljni. Mnogi od njih će me pokušati i uvjeriti da je ta ozbiljnost dobra. Štiti ih od koječega. Pa i od samog života. Zabava se poistovjećuje s neozbiljnošću, igra s neodgovornošću, sloboda i autonomija sa sebičnošću i nestalnošću, a otkrivanje novog s nečim što prestaje otprilike kad i završetak školovanja, tamo negdje u ranim dvadesetima. “Uozbilji se, stani na loptu, život nije igra ni iluzija”, misle, čak i kad ne govore. Ljubav ne postoji u tim bojama kakvima ih Ti vidiš, život je gadno ozbiljna stvar, što prije to shvatiš i počneš se ponašati poput nas, to bolje. Za koga bolje? Mene, njih, Svijet?
Čini mi se, ni za koga…
Jer tako je nevjerojatno dobro iz dana u dan otkrivati, spajati zabavu, slobodu, autonomiju, ljubav. Biti neopterećen onime čime se toliki opterećuju. I živjeti. Otvoreno, rašireno, duboko, ludo…
Ne ponašati se u skladu s nekim čudnim mjerama:
- kao na primjer da bi broj djece trebao biti proporcionalan broju kvadrata stambenog prostora (dakako vlastitog, a „vlastito“ je i ono na doživotno puno godina kredita ili u maminoj i tatinoj kući jer Bože, tko je danas, u ovim strašnim, ozbiljnim i nesigurnim vremenima još vidio plaćati najam i u jednom iznajmljenom stančiću podizati svoju djecu)
- kao na primjer da bi cijena torbice koju ponosno nosim na ramenu trebala biti proporcionalna debljini novčanika mog muža (meni je muž za ljubav, a torbica za neke druge stvari. I ako mi se baš nosi neka takva, može biti proporcionalna jedino broju neprospavanih noći dok radim na nekom prijevodu ili broju dana provedenih na satovima, umjesto u nekim drugim pričama, ali nisam mislila pisati danas o tome…)
- kao na primjer da bi količina zabave, romantike i ljubavi trebala biti proporcionalna godinama koje nam netko broji, a često i godinama provedenim s nekim (slažem se djelomično, što više takvih godina, to više iskustva, otkrića, luckastih, pucketavih emocija, autonomije, strasti i koječega…)
- … niz je podugačak…
Da, jedna subota. Slučajno slobodna. I neko Valentinovo. Sasvim slučajno. Jedan mali, žuti, sportski auto (ona bi ozbiljna lica sad rekla – nikako primjeren bračnom paru s malim djetetom i psom i ludim planovima u srcu i glavi o još najmanje dvoje djece i mački i brdu knjiga koje Ona uvijek vuče sa sobom kamo god putovala i koječemu još…). Jedna zaboravljena navigacija. Neka slovenska brda. Slijepi puteljci što svaki put završe nekome pred kućnim pragom. Neasfaltirani. Jedini trag – Njegov isprintani papir s imenom mjesta i rezervacijom. Noć u spuštanju. Nema rasvjete. Makadam prema brdašcu. Koliba usred šume. Snijeg. Ribnjak. Muk.“ Ostani u autu.“-kaže mi poluglasno i polumeko. Obožavam mu glas i tada, u tom mraku, na vrhu brda, na makadamu kamo me doveo. Jer me još nikada u životu nije doveo nekamo gdje nisam htjela biti. Vraća se nakon nekoliko minuta s čovjekom, domaćinom, vlasnikom „hotela“ usred šume. „To je to.“-kaže mi. „Tata, gdje je hotel!?“-Lav će ozbiljno iz sjedalice na stražnjem sjedalu. Luckast kao i Ona. Kao i On. Bez sumnje da upravo ova šuma neće ponuditi najbolje od sebe. „Tu je, sine“- opet će On polumeko.
Izlazim iz auta i ogledam se oko sebe. Drveće, snijeg. Svježi zrak. I neka luda iskra da večeras želim biti ovdje više od ičega. Ulazimo u najljepšu sobu na svijetu. Miriše mirisom mog djetinjstva kod bake i djeda na selu. Sjedam na onaj veliki, starinski krevet s „debelom“, bijelom posteljinom u koju doslovno uranjaš i koja bi zasigurno prošla i kod kraljevne na zrnu graška. Lav trči po sobi i ogleda se oko sebe. –Lijepo je!- cikče. Kad to kaže, znam da je doista tako. Jer djeca ne govore ono što ne osjete. A on osjeti energiju.
Palim svijeće i soba u kućici u šumi dobiva novi sjaj. Samo uzdišem. Tipično marinovski. Domaćin nas poziva na gusti, domaći sok od krušaka. Nikad tako nešto divno nisam kušala. “Obližnji je gradić udaljen tri kilometra odavde” – govori. Znam da nećemo provesti veče ondje. Jer ovdje je previše toga za otkriti. Unutar sebe, dakako.
Večeramo u predivnom ambijentu, maloj, toploj kolibi pokraj „hotela“. Mi. Još jedan par. I jedno društvo. Svi istu, mirisnu večeru koju sprema i poslužuje domaćin. Savršeno je. Domaće. Onaj sok od krušaka nikad neću zaboraviti. Sve prepuno malih detalja. Prozorčića. Zavjesa. Iza se nazire tek šuma. I snijeg.
Slijedi noć u krevetu s „debelom“ posteljinom u koju doslovno uranjaš i koja bi zasigurno prošla i kod kraljevne na zrnu graška. Jednom rukom preko zlaćanih kovrča tražim one crne, prošarane srebrnima.
I mislim da se ljubav nikada ne može definirati do kraja, ali se može osjetiti. Do kraja. Do ruba. Pa preko rubova. Do nekih tamo svjetova za koje ni ne znaš da postoje. Dok se ne prepustiš, ne otvoriš, ne odmahneš rukom na ozbiljna lica i njihove ozbiljne fore.
Tada se, čovječe moj, ponovno rodiš.
Kao što sam se ja, u debeloj, mirisnoj bijeloj posteljini, usred šume u slovenskim brdima jučer ponovno rodila, ne znam ni koji put iznova. I dok sam doručkovala, uz ptičji pjev iz snijega, domaću marmeladu od krušaka, trešanja, višanja, jabuka (da, sve ih se mora probati) i ulijevala mlijeko u kavu iz malog, čipkastog vrčića kakvog je nekad imala moja prabaka, znala sam da ću se ovdje vratiti. I svaki put se iznova rađati. Jer u tome i jest smisao. To su moje proporcije.
Život je neprestano otkriće. Sloboda, zabava, autonomija.
Život je za življenje!
Ljubim Vas…i prenosim dio ove nevjerojatne energije iz šume na vrhu brdašca…