IZ MOMENTORIZNICE – PUTOVANJE PREMA SEBI

ŠVEDSKA, PROLJEĆE

Kad se jednom otvoriš za Ljubav, znat ćeš. I nema tu puno pitanja, puno objašnjavanja, nema tu uopće prosuđivanja ni analize. Možda ćeš samo ustati tog jutra, stati pred ogledalo i iako će naizgled sve biti isto, znat ćeš da ništa više nije isto, kao i da nikada više neće biti. Iz ogledala će Te pogledati neki novi Ti. Stvarni. Autentični. Nimalo uplašeni. I bit će to najljepši Ti kojeg si ikada vidio.

Možda se to dogodi u nekom drugom trenutku, kad u automobilu odjednom do kraja pojačaš ton dok svira Tvoja najdraža pjesma i uroniš samo u taj trenutak dok ostali vozači nervozno trube ili se pokušaju prestrojiti u traku u kojoj je manja gužva. A Ti znaš da su gužve, trake, automobili, da je zakačenost za izvanjsko samo iluzija i da je ono istinsko unutar Tebe, upravo osvijetljeno tonovima najdraže Ti pjesme. I umjesto da izvijaš vrat, gledajući koliko se pomiče kolona pred Tobom, Ti pjevaš iz sveg glasa, uronjen u sebe. Zapleten u Ljubav.

Možda se to dogodi kao okidač na neki događaj, neku osobu, neku priču, neku spoznaju. Možda će za to trebati godine i godine priprema, a možda samo bljesak trenutka. Kako god, kada god, gdje god – znat ćeš. Kao što sam ja znala i znam. I tada nikada više ništa neće biti isto.

Kad se jednom otvoriš za Ljubav, kad joj se potpuno, bez straha prepustiš, spreman istovremeno sve dati i sve otpustiti, ući ćeš u neko novo postojanje.

I ono će Te pratiti na svim etapama Tvoga života. I lakim i teškim. Svim. I sve će Tvoje, što god bilo, biti obasjano povjerenjem. Biti protkano zahvalnošću. Biti dio čiste Ljubavi.

S tom sam vibracijom prošlog petka krenula na put. Jer, kako je ona već dugo moja, ne mogu više nikamo bez nje, kao ni ona bez mene. Nisam znala točno što me čeka, prevedeno u ovozemaljske slike, ali znala sam da me čeka nešto veliko. To ne možeš ne osjetiti. Sa sobom sam nosila svoju Knjižicu u koju zapisujem trenutke da ih ne zaboravim. Iako trenuci zauvijek ostanu utisnuti u nama i zauvijek promijene supstancu našeg bića. No, detalje možda zaboravim. A oni mi trebaju da bih prenijela to što želim darovati svijetu. Jer, spoznaje su zato da se prenose dalje. Da dotiču, transformiraju, prenose Ljubav.

Na aerodromu sam u petak zapisala sljedeće:

Prvi puta letim daleko sama. Moja je duša dječja i to sada itekako dolazi do izražaja. Prepuna je, proširena, duša tragača, romantičara, lucidnog plesača kroz ples života. Puše lagani vjetar. Pijem svoju najdražu studentsku kombinaciju: malu kavu s mlijekom i sok od ananasa. Okus me vrati nakratko u one dane i shvatim da nikada ne bih željela biti nigdje drugdje osim ovdje. Dobro je, naučila sam lekciju. Ispred mene knjiga koja mi je otvorila mnoga vrata drugih svjetova, a koju nisam čitala godinama iako sam joj nekada znala napamet svaki redak. Ne znam zašto sam je sada ponovno uzela čitati, ali ona zna. Znam i ja sada. Simpatični mladi konobar mi je stavio mobitel na punjenje iza šanka, nakon što sam ga pitala ima li gdje utičnica. Željela sam ga počastiti pićem, ali je rekao da je struja još uvijek besplatna. Rekla sam mu da znam, ali da njegova usluga zaslužuje mali dar. Nasmijao se i odbio. Ostavila sam mu napojnicu da ipak nešto popije. Čini mi se da kroz krošnje drveća vidim more. Kad bih ovdje sjedila dovoljno dugo, mislim da bih u jednom dahu napisala knjigu. I to jako dobru knjigu.

Zamišljala sam ja mnogo ovaj život. Ponekad mi se čini da sam cijelo djetinjstvo i mladost jedino to i činila. Ali ovako…ovako ga ni zamaštati nisam znala. Srećom, zamaštao je on sebe sam…

Hvala, hvala, hvala

Let

Letjela sam zaista mnogo puta kao životna suputnica nekog tko je više od desetljeća radio u zrakoplovnoj kompaniji. I nikada se nisam zapitala ništa pri ulasku u zrakoplov. Nikada, do danas. Uvijek je on ili netko od djece, kako su dolazila na svijet, bio sa mnom. I uvijek je bilo negdje u primisli to da čak i da je trenutak za doći do ruba postojanja, idemo svi zajedno preko njega. Sada sam se prvi put sama zamislila nad rubom i neka mi je čudna struja prošla cijelim tijelom. Moja je duša već toliko toga prošla da nije bilo do mene. Bilo je do onoh malih glava koje bi ostale i koje bi čekale u nevjerici. U tom sam se trenu odmah povezala sa sobom i uronila u povjerenje. Koliko je povjerenje zapravo moćno. Nemaš izbora. Ili mu se prepustiš i duša miruje ili očajavaš. Ja sam ponovno, kao što to i uvijek činim, odabrala prepuštanje. Povjerenje drži budnim Anđela Čuvara. Da.

I sad letim, uživam, plovim…sasvim sigurna da ću ovaj tekst koji pišem u svoju Knjižicu pretipkati nekad kad sletim…

Pokraj mene sjedi draga ženica s majkom, s druge su strane na tri sjedala njen suprug i dvije djevojčice. Majka se ponaša nevjerojatno nježno i blago prema odrasloj kćeri. Uživam u razmjeni energije između njih dvije. Njihova me toplina miluje za vrijeme cijelog leta. Majka joj kaže u jednom trenutku: „Zaklopi oči, odmori malo, dijete moje, treba ti to.“ Tu i ja zaklopim oči. Samo Ljubav.

Nakon slijetanja Njen zagrljaj. O prijateljstvu sam već mnogo pisala. Ne znam više što napisati. Mogu samo sklopiti ruke i zahvaliti što me u životu dotakla potpuna, čista, apsolutna, ljubavna bezuvjetnost. To je Ona. Sve ostalo što napišem neće dočarati ovaj odnos.

Ulazimo u njen automobil i sva vrata svijeta i svi portali postojanja čekaju samo na nas. Sve je apsolutno tu, ispred nas, na nama je samo da odaberemo što ćemo. Odlučujemo dušom da odmah idemo prema stotinjak kilometara udaljenom Stockholmu. Smijemo se kao djeca što i jesmo, prepuštamo se muzici, vozeći kroz čudnovate predjele, prepuštamo našim razgovorima, samom bivanju. Grad nas dočeka pred sam zalazak sunca. Grad kakav još dosad nisam nigdje doživjela. Velik, dubok, beskrajan, a toliko miran i tih. Na trenutke imam osjećaj kao da ga promatram kroz veliko staklo koje me štiti od buke i vanjskih zvukova. Ne mogu vjerovati da postoje velegradovi u kojima vlada dostojanstvena tišina. Fascinantno. Očarane smo potpuno. Trčimo kroz ulice, smijemo se, nismo ovdje. Ni na ovom svijetu ni igdje drugdje. Djevojčice smo uronjene u trenutak. Stojimo ispred izloga s cvjetnim haljinama i obećamo ih kupiti sutra. Spontano ostajemo prenoćiti. Ona nema stvari sa sobom, ja imam sadržaj svog kofera. Nemamo pastu za zube, ali ima je recepcionar. Vrištimo kao djeca od radosti pri ulasku u sobu. Ajmeee, imamo balkon u hotelskoj sobi s pogledom na krovove na kojem gore lampice. Otvaramo kutijicu s keksima, moj dar njoj koja nam služi kao večera, napravimo čaj koji smo pronašle u sobi i pričamo, bivamo, pričamo, bivamo…do dugo u noć. Znamo da je u vanjskom svijetu sve u redu i da je on trenutno zauzeo mirnu poziciju i raduje se s nama ovoj radosti. Jutro. Minimalno sna, maksimalno energije. I dalje potpuno začarane, potpuno očarane. Doručkujemo, uživam u savršenim smoothijima, u ludim idejama, spoznajama, prepuštenosti, opuštenosti. U apsolutnoj moći sadašnjeg trenutka, bez plana i programa, bez uplitanja uma, samo na putu kojim nas vodi duša. Puštamo u hotelu neke davne pjesme, pjevamo, smijemo se, slikamo, presvlačimo. I ne znam jesmo li gimnazijalke u tom trenu, studentice ili djeca iz vrtića, a znam da smo sve i više od svega. Svi naši životi u jednom danu. Šetamo gradom, isprobavamo haljine u garderobama, kupimo sve isto, smijemo se. Ručamo sushi na klupi u parku. Zatvorim na tren oči i po milijunti se put zahvalim životu. Za ovaj trenutak, ovaj dan, za sve ono što diše u tom trenu s nama, a fizički nije kraj nas. Bože…ne znam ima li više. Mislim da nema.

Nešto kasnije sjedamo u predivni, mali lokal što podsjeća na Pariz, pijemo kavu i jedemo kolač od rabarbare sa sladoledom. U tom mi trenu bićem prođe misao kako sam nedavno pomislila da bih voljela probati rabarbaru jer nikad nisam. Moja misao, životu zapovijed. Hvala, hvala, hvala.

„Ništa Ti ne treba, samo život“, zapisujem na zidu jedne zgrade u Knjižicu. Odlazimo na tržnicu na zatvorenom pa u dućan s igračkama. Igramo se pikulama koje od djetinjstva nisam držala u rukama.

Navečer dolazimo u bajkoviti gradić Vimmerby, oko četiri sata vožnje od Stockholma u kojem je Njen dom. Sve nam je pripremila. Sireve. Ljubav. Krekere. Ljubav. Slatkiše. Ljubav. Darove za mene, baš za moju dušu. Ljubav. Baloni. Drvene olovke. Poruke. Ljubav.

Ponovno ne spavamo gotovo cijelu noć. I još nas dočekuje jedan dan prepun Ljubavi. Čiste. Bezuvjetne. Skroz smo uronjene u nju i svi koje dotičemo i susrećemo, mislima ili u fizičkoj stvarnosti. Odlazimo na piknik na jezero. Jedemo jagode i štošta i smijemo se. Neki nas školarac fotografira. Jednako odjevene. Odlazimo u wellness na Baltiku. Iz saune se uskače u Baltičko more. Smijemo se i močimo samo noge. Nestvarno je sve, a stvarnije od ikad ičega. Sveta prisutnost. Noć. Jutro. Sve su dimenzije ondje. U jednom su trenutku svi moji životi. Uranjam maksimalno u sve i ništa ne zadržavam. Udahnem, propustim, otpustim. Prejako je sve. Isprepleteno. Konektirano. Ti osjećaji srodnih duša: kao da je pred Tobom sve ono što si najviše želio sresti u životu.

S tim se mislima opraštamo na aerodromu. Kao da sam u jednom trenutku uronila u cjelokupnu Ljubav svoga života.

Hvala,hvala, hvala…

More than words

SAMO ❤