Jesi li ikada razumio glas tišine?

Bio jedno s mirom u sebi?

Jesi li se ikada osjećao kao da uopće ni o čemu ne razmišljaš i da Tvoj intelekt šuti u svetoj tišini postojanja; da ne komentira, ne prosuđuje, ne treba, ne traži, samo je utihnuo i pritom Ti nimalo ne nedostaje?

Jesu li Te ikada okolnosti oko Tebe, nečije riječi, neko biće, stranica neke knjige, krajolik koji se prikazao pred Tvojim očima, melodija neke pjesme, prizor kroz prozor, sjaj nečijeg lica ili širina nečije Duše ostavili bez riječi?

Je li Te ikad išta odvelo iz carstva misli u samu unutrašnjost Tebe, u istinski, a opet živući mir koji Te je podsjetio na davno zaboravljenog Tebe i na put za koji si jednom sam sa sobom dogovorio da ćeš slijediti?

Taj je osjećaj, ta spoznaja, taj mir i tišina glasniji od bilo koje riječi.

On je pečat snažno utisnut u sadašnji trentak, sam život na djelu, sama iskra postojanja.

To je ono „nešto“ u blagdanskim noćima što gotovo svi osjete, a ne znaju definirati. Jer „to“ se ni ne definira. To se propusti kroz sebe, zagrli Dušom i otpusti dalje.

A opet, baš „to“ ostavi neizbrisivi zapis na nama samima i pokaže nam gdje smo trenutno u odnosu na ono gdje bismo željeli biti.

Oni koji me čitaju su vjerojatno primijetili da već nekoliko dana šutim. Ja, koja uvijek imam nešto za reći, posebno u danima intenzivnih emocija kakvi su sada oko nas. No, zapravo uopće ne šutim. Govorim govorom tišine. Toliko je toga u meni proteklih dana i tjedana da imam osjećaj kako sam proživjela sto svojih života. Toliko je Ljubavi zapisano u posljednje vrijeme velikim Lj da ne znam kako svu tu Ljubav upakirati u priču. Nekada bih pomislila da ne želim da zvuči patetično. Danas više ništa ne mislim, samo jesam, živim i volim.

Prosinac mi je donio neke sasvim nove spoznaje. Uz redovni posao i milijun paralela koje ondje povlačim, uz razne izazove kojih nikada ne manjka, uz tri mala kuštrava anđela koji rastu iz dana i dan, a time i njihova potreba da im se tumači ovaj svijet, uronila sam u predjele za kojima mi je cijeli život vapila Duša, predjele onkraj uma koji se ne mogu opisati samo tako. Tri vikenda, tri različita grada, tri potpuno različite skupine ljudi koji uopće nisu znali što ih očekuje, a svejedno su došli otvoreni za sve i u potpunosti mi poklonili svoje povjerenje. To je dar koji je nemjerljiv s bilo čime i koji je moj istinski šareni zamotuljak s mašnom ispod božićnog drvca, posipan malim zlatnim i srebrnim zvjezdicama koje oduvijek silno obožavam.

Posljednja u ovom mjesecu, zagrebačka radionica, me na kraju potpuno ostavila bez riječi i uronila u tišinu. Imala sam osjećaj da lebdim u nekim tihim bespućima i da sve moje lebdi oko mene. Da me u ta tri dana, ali i dane nakon toga, netko pitao sanjam li ili sam budna, ne bih mu znala odgovoriti. Ne znam ni sada. Neopisiv je osjećaj kad se nađete u skupini ljudi koji se nikada prije nisu vidjeli, osim onih koji su došli u paru, i to najčešće na način da je jedan nagovorio drugoga, a koji nakon vrlo kratkog vremena prodišu kao jedno. Neopisivo je kad se duše otvore poput cvjetova, kad se u očima pojavi sjaj, kad dopustimo djetetu u sebi da iziđe van i poveže se s unutarnjom djecom drugih ljudi. Neopisiv je osjećaj stati pred autentičnog sebe i auteničnog drugoga. Bez uloga, maski, priča uma. Samo naše Ja nasuprot nečijeg Ja. A ta su „Ja“ tada identična.

Druženje završavamo kako i dolikuje djeci – uz šećernu vunu u Maksimiru. Čudesno.

U tom stanju ulazim u Badnjak, jedan od najdražih mi dana u godini iako mu odavno ne pristupam tradicionalno. Ne ljutim se na vjetar ni kišu toga jutra dok idem frizeru. Grlim ih kao da mi pod stopalima škripi nježni snijeg škripavac iz moga djetinjstva kojeg u tom obliku nije bilo godinama. I osjetim čak na tren kako žmirkam u pahulje i kako mi se lijepe na trepavice. U meni tišina i dalje govori glasnije od svake riječi. Kasnije ručamo na našem mjestu, zapečačenom godinama za te dane, njegujući naš mali ritual koji želimo djeci ostaviti u nasljeđe. Pa kad odrastu da se na neke njihove Badnjake mogu na tren povući u svoja srca i vidjeti što je ondje sačuvano iz djetinjstva. Toga su dana iznimno mirni, iako su inače tri dječačke kuštrave glave same po sebi dječje živahne. Moja je tišina i njihova radosna tišina, toliko vidljiva da ljudi za susjednim stolom imaju potrebu pitati jesu li ta djeca uvijek takva i kako nam to polazi za rukom.

Tišina u meni govori i kad plešem s mužem pred okićenim drvcem, prisjećajući se koraka koji smo vježbali za naš prvi ples, kad palimo lampice, a sve su oči širom otvorene za taj prizor i mala ustašca u čudesnoj nevjerici nijemo napola zastala.

Tišina u meni govori i kad sljedećeg dana od jutra kuham, a kuhinja je prostor moje duše. I kad dolaze i odlaze gosti, smireni, zadovoljni. I kad nema mjesta nijednoj tenziji, nijednom moranju, ničem neželjenom jer biraš Dušom.

Tišina u meni govori i kad se idućeg dana uspinjem šumom i povezujem se sa svime ondje. Govori i onda kada se na silasku u jednom trenutku nezgodno poskliznem i ozlijedim koljeno.Tada tišina najglasnije govori da će sve biti u redu i da ne brinem. Da se umirim. I iako i dalje boli, sve je u redu. Toliko da nikada nije bilo više u redu.

U ovoj vibraciji želim ući u Novu godinu i zahvaliti se prethodnoj za sve. Imam još nekoliko dana za smisliti kako i na koji način.

Do tada želim živjeti onako kako sam naučila – da je Duša mirna i sretna.

Drugačije ne mogu. Drugačije ne znam. Nadam se ni vi.

Hvala Ti, Živote!

Ljubim vas.

Uživajte u magiji.