Došavši na ovaj svijet, roditeljska vibracija, odnosno neposredno nakon rođenja vibracija majke, prvo je s čime smo se susreli. Iako i dalje mnogi od nas život promatraju, kako ja to običavam reći, jednodimenzionalno, uzimajući u obzir samo opipljive i izvanjske činjenice, mišljenja sam da mnogo toga ovisi i o onom osjetilnom, energetskom, vibracijskom nivou, na prvu neuhvatljivom s naših primarnih pet osjetila.

No, kako god da promatramo svijet, iz jednodimenzionalnog kuta ili s pozicije šireg plana, koliko god bili bliski s našim roditeljima, nimalo bliski, slični njima ili sasvim različiti od njih, većina će se nas vrlo vjerojatno složiti s time da nas naši roditelji prilično oblikuju.

Kad se govori o oblikovanju djeteta od strane roditelja, odnosno o roditeljskom utjecaju na dijete, najčešće se prvo pomisli na ideje, stavove, stil života, ponašanje i slično koje smo dobili u roditeljskom domu i nosimo sa sobom dalje pa vrlo vjerojatno prenosimo jednoga dana na svoju djecu. I tako već generacijama. Zato nerijetko čujemo izreke poput: „Sve dolazi od doma.“, „Tome te doma nisu učili?“, „Kakav otac, takav sin.“, „Jabuka ne pada daleko od stabla.“ i slično. No, ako se vratimo trenutak na početak ovog članka u kojem se polazi od toga da je roditeljska vibracija, prije svega vibracija majke, ono prvo s čime smo se susreli pri dolasku na ovaj svijet, zaći ćemo i u područje jednog sasvim drugog utjecaja roditelja na dijete. Pritom se više neće raditi samo o tome da se roditeljski utjecaj mjeri isključivo idejama, stavovima, stilom života, ponašanjem i slično koje dobivamo od roditelja, i to na način da oni to svjesno, modelom učenja, točnije podučavanja ili nesvjesno, na način da emitiramo njihovo ponašanje, prenose na nas, već i o tome da roditelji snažno utječu na djecu samim time tko su i što su u sebi, kako se odnose prema samima sebi i prema životu općenito, kako zrače, kako se osjećaju, što proživljavaju unutar sebe. Ako roditelji nisu osvijestili sebe kao cjelovita bića te ako djeci pristupaju iz pozicije nekoga tko je u sebi razočaran, ranjen, prepun vlastite boli s kojom je zaokupljen, moći će teško odgovoriti na dječje potrebe na način na koji to djeca zaslužuju i djeca će odrastati uz osjećaj unutarnje praznine i odvojenosti, u nedostatku istinske ljubavi i prihvaćanja, što će rezlutirati time da će kasnije na različitim mjestima i u različitim ljudima pokušavati popuniti svoje praznine i pronaći odraz sebe. Zato je roditeljski utjecaj, i to onaj nesvjesni, rekla bih kudikamo veći od onog svjesnog utjecaja o kojem se toliko mnogo govori i na koji se toliko poziva. Djetešce koje dolazi na ovaj svijet i susreće se po prvi puta s vibracijom majke, već zna je li i koliko je željeno, preuzima na sebe majčinu zabrinutost ili radost, strah ili čuđenje. Djetešce kojemu kao novorođenčetu nisu zadovoljene osnovne potrebe za sigurnošću i ljubavlju, također je na određeni način obilježeno od strane roditelja. Rekla bih da se premalo govori o tome kako se i na koji način nesvjesno roditeljstvo odražava na djecu i njihovu budućnost i koliko roditelji svojim postupcima koji na prvu ne moraju nužno spadati u vidljivu problematiku utječu na razvoj ličnosti djeteta, na način kako će se ono kasnije nositi sa životom, kako će izražavati emocije, čega će se plašiti, kakvim će partnerima ili partnericama biti sklono, hoće li imati samopouzdanja, hoće li se znati zauzeti za sebe, hoće li ga pratiti snažni osjećaj krivnje ako stvari oko njega ne budu tekle onako kako se to od njega očekuje i slično. Djeca su od samog rođenja bića koja snažno upijaju sve što se oko njih događa. Ona se ne oblikuju samo modelom učenja gdje im se jasno sugerira kako bi trebalo živjeti, već promatraju sve što se događa u nama, oko nas, u našem domu, u odnosu s partnerom i drugim ljudima koji se nalaze u našoj neposrednoj blizini, ali promatraju i naš odnos s nama samima koji je ključan za svjesno roditeljstvo te sve to preslikava na njih i oblikuje ih kao ljude.

Osobno mi je oduvijek bilo strano koliko neki roditelji nisu dosljedni i misle da kao takvi mogu djecu navesti na put koji sami ne poštuju ili ne prepoznaju kao ispravni. Primjerice, znam roditelje koji su pušači, a svojoj su djeci u mladenačkoj dobi, ali i kasnije, kad su već bili odrasli, snažno branili pušenje. Pritom nisu vlastito pušenje naveli kao svoju slabost ili nešto negativno te barem na taj način pokušali kod djeteta postići željeni efekt ukoliko im je već bilo u interesu od njega napraviti nepušača, već su se postavili iz pozicije moćnijeg kojemu je tako nešto dozvoljeno, dok djeci istovremeno nije. Neovisno hoće li ti tinejdžeri postati pušači ili ne, roditeljski ih stav na neki način oblikuje i to je neizbježno. Možda nikada neće pušiti, ali će smatrati da je u redu postavljati se prema drugima, u ovom slučaju slabijima, iz pozicije moćnijeg. Svaka naša gesta, radnja, riječ, izgovorena ili prešućena, oblikuje na neki način one koji se nalaze oko nas, posebice našu djecu. Zbog toga bi bilo od iznimne važnosti što više govoriti o svjesnom roditeljstvu, promišljati o odnosima s drugima, posebice s djecom, propitkivati se, rasti kroz taj odnos i iscijeliti sebe. Kad se jednom doista iscijelimo, počet ćemo, nevezano za okolnosti, emitirati čistu ljubav i razumijevanje koja će se snažno utkati u svaku poru naših naraštaja i stvarati sve više radosnih i zadovoljnih ljudi. To se neće samo odraziti na generacije današnje djece, već i na buduće naraštaje. Svjesnost je jedini način da se prekinu stari obrasci kojima možda nismo zadovoljni i zbog kojih smo sami kao djeca patili ili još uvijek patimo.

Ispunimo naše obitelji ljubavlju i razumijevanjem. Darujmo djeci toliko potrebnu pažnju, mir, sigurnost i zagrljaj u kojem im ništa ne uvjetujemo, samo ih prihvaćamo takvima kakvi jesu. Volimo ih i potičimo da budu najbolji što mogu biti. Ispričajmo im se kad pogriješimo kao što od njih tražimo da se ispričaju nama. Upotrebljavajmo lijepe riječi kad međusobno komuniciramo, uključujući i onu komunikaciju kad se ne obraćamo nužno njima, već primjerice partneru ili nekom drugom. Okružimo ih toplinom, pružimo im oslonac, napravimo od doma oazu ljubavi. Na taj ćemo im način dati mnogo više nego da im omogućimo najbolje škole, dajemo životne lekcije ili ih raznim savjetima opskrbljujemo za život. Na taj ćemo ih način prirodno i s ljubavlju oblikovati u njihov najbolji oblik. Čak i ako ne bude tako, znat ćemo da smo dali sve od sebe. Budemo li prolazili kroz život nesvjesni svih onih utjecaja kojima se na prvi pogled ne pridaje pažnja, naša će se djeca oblikovati usput i tko zna kako. Dođu li ikada u situaciju da se sami osvijeste i probude pa progledaju svijet svojim očima, a ne onim naslijeđenim od prethodnih naraštaja, bit će dobro. Tada će imati vremena i prilike sebe još oblikovati po svom i ispuniti ono što smatraju da bi trebalo ispuniti. No, da bismo olakšali i sebi i njima, da bismo i jednima i drugima omogućili život u našim najboljim oblicima, pokušajmo biti svjesni koliki je velik naš utjecaj na njih. Čak i kad šutimo i ne činimo naizgled ništa.

Ni ovdje, kao ni na kojem drugom mjestu, ne mogu umanjiti važnost ljubavi. Istinske. Bezuvjetne. Roditelj koji je osvijestio takvu ljubav u svakom slučaju oblikuje dijete na najbolji mogući način. To ne znači da katkad ne griješi. Ali je svjestan svoje pogreške. To ne znači da katkad ne djeluje iz svog nesvjesnog djela. Ali se potom brzo ispravi.

Jer istinskom nas ljubavlju prožeto roditeljstvo oblikuje na način da u moru ljudi izronimo kao čovjek.

Ili se baram nadamo da će tako biti.