Iz Momentoriznice 23.-25.02.2018.

Ne znam uopće odakle krenuti kako bih u riječi stavila jedan od prizora iz mog života koji mi daje jasan odgovor na pitanje spomenuto u naslovu, ali znam da ga moram zapisati i podijeliti sada, dok je još osjećanje snažno prisutno u meni.

Ima tome već skoro trinaest godina da sam odjednom zastala usred života, pogledala duboko u sebe i sama sebi rekla: Ne možeš dalje ovako. Nije Ti loše, naprotiv. Kad bih rekla da Ti je loše, bila bih krajnje neiskrena prema životu i bila bi to laž. Završila si dobar dio obrazovanja, imaš dobar posao, pronašla si nekog tko je Tvoja srodna duša i tko Te voli, imaš krug dobrih prijatelja, planove za budućnost, štošta. Ali, svejedno ne možeš dalje ovako. Ne možeš vagati između uma i duše. Ne možeš u ime sigurnosti odgađati putovanja u nepoznato. Ne možeš puštati strahove kroz mala vrata u svoj svijet. Moraš se odvažiti. Pod cijenu svega. Moraš ići onamo kamo Te duša doziva. A doziva Te glasno. Čak i kad je naizgled nečujna. Moraš početi živjeti onako kako negdje u sebi jedino znaš i vjeruješ da je ispravno. Moraš raširiti širom krila i poletjeti prema slobodi. Čak i onda ako Ti ih budu htjeli podrezati. Čak i onda ako je sloboda blizu sunca koje Ti krila može spržiti. Čak i onda ako nemaš putokaz prema onamo kamo želiš poletjeti. Jer, putokaz imaš samo za kratke destinacije svoga uma. Za one gdje je sve poznato i gdje si već mnogo puta bila. No, tu nema ničeg čarobnog. Vrtiš se neprestano u krug, i čak i ako je sve naizgled dobro, nešto nedostaje. Nedostaje onaj zamah krilima koja Te nose nekamo izvan kratke destinacije. U neizvjesnost koje se pribojavaš, ali i kojoj stremiš. Jer znaš, jako dobro znaš da se čarolija skriva izvan utabanih staza, s one strane uma.

Ima tome nešto više od osam godina kako sam negdje „slučajno“ naišla na saznanje o jednoj njemačkoj autorici koja je između ostalog napisala knjigu zanimljivog naslova: „Bestellungen beim Universum“ (Narudžbe od Svemira). Naslov me na prvu nečime snažno privukao i intuitivno sam osjetila da autorica i ja dijelimo slični pogled na svijet i vjerujemo kako je ovaj život puno više od onoga kako se na prvu čini. Nešto poput široko raširenih krila kojima letiš prema svojoj slobodi i životu kakvog zaslužuješ. Onome izvan kratke destinacije, stvorene umom, strahom i zonom komfora.

Nedugo nakon toga sam jedne zimske hladne večeri šetala s ondašnjim dečkom, a današnjim suprugom gradićem na austrijsko-talijanskoj granici i „slučajno“ smo naišli na malu, dražesnu knjižaru u kojoj smo se odlučili ugrijati. Čim smo ušli unutra, krenula sam prema jednoj od polica, imajući u mislima spomenutu knjigu. No, prije nego li sam uopće pogledala naslove, moj se Toni iznenada pojavio iza mene, noseći u rukama: „Bestellungen beim Universum“. „Mislim da je ovo nešto za Tebe.“, rekao mi je, bez da je svjesno znao što tražim. Iako navikla na mala, svakodnevna čuda i sinkronicitete na našem putu, svejedno nisam mogla vjerovati da se to događa. Želio mi je knjigu kupiti kao dar i te je večeri unutra napisao posvetu: „Mom najdražem biću. Od srca, Toni.“

Knjigu sam pročitala istoga dana i ona mi je samo potvrdila ono što sam duboko u sebi znala. Rezonirala sam s energijom i riječima autorice i u godinama koje su slijedile pročitala sam još puno njenih knjiga, kao i onih koje je napisala zajedno sa svojim suprugom te one koje je on sam napisao. Ono što me je pritom snažno fasciniralo je bilo to da sam duboko i bez imalo sumnje osjećala da doista žive i jesu ono što pišu. U svoje su riječi u potpunosti unosili sebe, želeći milijunima ljudi pružiti nadu i dati potvrdu da je moguće izići iz okvira i živjeti život prema pozivu svoje duše. Iako su ovo dvoje autora živjeli daleko od mene, nekim naizgled sasvim drugačijim životom, putujući po svijetu, promovirajući svoj rad i održavajući razne seminare i predstavljanja, pri čemu su im knjige prevedene na brojne svjetske jezike, negdje sam se u sebi osjećala povezano s njima i svaki bih puta, čitajući neku od njihovih knjiga, doživjela neki vid prepoznavanja te ljepotu i blagoslov.

Onda sam u jednom trenutku, ne znam ni sama više kada ni kako, čini mi se da je to bilo u nekom od njemačkih časopisa koje pratim, pročitala da je ova iznimna žena, autorica i duša preminula u četrdesetima, ostavljajući za sobom voljene devetogodišnje blizance i svoju srodnu dušu, supruga, ali i milijune čitatelja koje je doticala svojom inspiracijom i iznimnom energijom. Malo je reći da sam bila duboko potresena i istinski tužna. Nakon toga sam ponovno promišljala o tome da u životu možemo utjecati na veliku većinu toga, možemo se igrati, kreirati, slijediti dušu, iscjeljivati ljubavlju…možemo štošta, od čega je dobar dio na tragu magičnih iskustava, no teško da možemo jedno – utjecati na to kada ćemo odavde morati otići. I to me je još više učvrstilo u namjeri da živim svoj maksimum i apsolutno uranjam u svaki trenutak. Još me je više potaknulo da idem onamo kamo me doziva moja duša, ostavim utabane staze, kratke destinacije poznate umu, sigurnost i okvire. Još me je više približilo ideji da je život dar. Čarobni dar kojeg ne želim i ne smijem protratiti. Svim rizicima unatoč.

Vjerujem da se za nas sve događa u pravom trenutku, samo moramo biti otvoreni kako bismo taj trenutak prepoznali. Tako sam i ja, u pravom trenutku, opet „slučajno“ naišla prije nekoliko mjeseci na popis događanja i raznih seminara u Njemačkoj, pri čemu mi je jedan ciklus tema posebno zapeo za dušu. Pročitala sam kratki opis onoga što bi se ondje izlagalo i na kraju vidjela ime predavača: „moj“ autor koji je nastavio misiju svoje supruge. Nisam stigla ni trenutka promisliti o „realnim“, svjetovnim okolnostima niti se posavjetovati s umom, ruka je sama, po nalogu duše, poletjela na prijavu. Očekivala sam da će mi se javiti netko od organizatora, no nije prošao ni dan, a javio mi se autor osobno. Već sam u prvih nekoliko riječi osjetila toplinu i čudesnu energiju koja mi je od ranije bila poznata iz njegovih i Bärbelinih knjiga te sam bila gotovo sigurna da je i on svjestan koliko je sve povezano i kako naše duše slično gledaju na svijet. Dogovorili smo sve detalje, čuli se u još nekoliko navrata i znala sam da sam na tragu jednog iznimnog iskustva. Susreti koji nose poruke, koji nas povezuju dubinski s nekime i otvaraju ladice naše duše te na taj način zadiru u srž samog postojanja, nešto su najdragocjenije što nas u životu može zateći. Iako „slučajni“, takvi su susreti sve samo ne „slučajnost“ i ponekad mi se čini da su ugovoreni jednom davno, mnogo prije negoli smo došli ovdje. Dva tjedna prije samog seminara smo se ponovno čuli mailom, pri čemu mi je moj autor javio da je seminar zbog nekih izvanrednih okolnosti koje su se u međuvremenu pojavile u organizaciji nažalost odgođen, odnosno pomaknut na drugi termin. Ono što je uslijedilo, ostavilo me potpuno bez teksta. Pisao je da zna kako sam ja planirala svoje vrijeme i bila spremna doći čak iz druge zemlje kako bih sudjelovala na seminaru te da nikako ne bi bilo u redu da se on sada ne održi. Ostali su sudionici bili Nijemci i nije im bio problem doći koji tjedan kasnije. Pitao me bi li mi bio problem da spomenuti seminar održi samo za mene, i to u svome domu. Nisam vjerovala što čitam i kako otvorenih, predivnih duša ima. Poslao mi je detaljni opis puta od Münchena do njegovog doma u blizini jezera Ammersee, nedaleko još jednog jezera, Wörthsee koje je moj Toni već duže vrijeme jako želio vidjeti. I dalje sam bila u potpunom čudu. Doista ima tako velikih, posebnih i dubokih ljudi da nekoga koga nikada nisu vidjeli pozovu u intimu svoga doma, a sve kako bi se održao prvobitni dogovor za čije odgađanje nisu sami odgovorni. Inače, ja osobno nikada ne bih ni na čemu inzistirala, već bih se pokušala, ako bih mogla, prilagoditi novom terminu. Usput nije zanemariva bila ni činjenica da je čovjek cijenjeni autor čije mnoge knjige krase police moga doma. Tim više mi je sve ovo bilo nevjerojatno.

Nekoliko je dana prije zakazanog termina i našeg puta počeo jako padati snijeg. Ceste su bile zakrčene, promet u kaosu, predviđanja loša, uz upozorenja da se nikako ne ide na put ako se ne mora. S obzirom da svjesnom odlukom ne pratim vijesti, nisam to čula u medijima, no moj me tata, znajući da se spremam u Njemačku, redovito informirao o tome i u brizi pokušao odgovoriti od polaska. Čak je i Toni, koji inače nije sklon brizi i pretjeranom uplitanju uma kao takvog kad su u pitanju životne odluke, nekoliko dana predano pratio vremensku prognozu i probao razgovarati sa mnom. Bezuspješno. Ja sam znala da nema toga što će me odgovoriti od polaska i da moram biti ondje kamo me moja duša doziva, makar putovali cijeli dan i cijelu noć. Intuitivno sam osjećala da smo zaštićeni i da će sve biti u redu. I više od toga. Na put smo tog jutra krenuli praćeni jakom mećavom. Vidjela sam Toniju negodovanje na licu, no znala sam da će učiniti sve kako bih bila ondje gdje toliko snažno osjećam da želim biti. Dvojica su starijih dječaka ostali kod mojih roditelja, devetomjesečna beba i naš pas su pošli s nama. Kroz Sloveniju smo se kretali sporo, vozeći se u koloni koja je pratila ralicu za snijeg. Vani je zavijao vjetar i raznosio oblake snježne prašine, no ja ni trenutka nisam posumnjala u to da nešto neće biti u najboljem redu i znala sam da ni oko čega ne trebamo strepiti. U jednom je trenutku snijeg prestao padati i pojavilo se sunce. Toliko snažno i blistavo da smo morali izvaditi sunčane naočale. Kako smo odmicali dalje, sjalo je sve jače, a na cesti više nije bilo ni traga snijegu. Mogao se opaziti tek sa strane, po brdima i livadama, ali vidjelo se da ovdje nije padao danima. Imala sam osjećaj da smo zakoračili u neku sasvim drugu dimenziju. Priroda oko nas je blistala u sunčevim zrakama, nebo je bilo čisto, daljine ispred nas pregledne i bistre. Duša mi se raširila preko rubova i obuhvatila sve oko sebe. U nama je zavladala nesvakidašnja radost. Ona koja uvijek nastupi kad iziđemo iz uma i odupremo se ostanku u zoni komfora.

Okolnosti su isprva nagovještavale da ćemo putovati cijeli dan, no mi smo u rekordnom vremenu stigli u München i proveli čitavo popodne u dragom nam gradu. Navečer smo se uputili u hotel koji se nalazio u bizini prvobitne destinacije seminara i čiju rezervaciju nisam htjela otkazivati kako bismo boravili u nekom drugom hotelu, bliže autorove kuće. Osjećala sam da baš moramo biti ondje, a što smo više odmicali od grada, shvaćala sam i zašto. Hotel se nalazio usred čudesne prirode okovane snijegom koja je odisala samom čarolijom i nevjerojatno me inspirirala. U vlasništvu je obitelji koja se na sve moguće načine potrudila da svojim gostima omogući nezaboravni boravak. Uživali smo i uživam i sada dok u toj magičnoj atmosferi pišem ovaj tekst.

Po dolasku smo sutradan nakon doručka krenuli prema ugovorenoj destinaciji. Iako se isprva činilo vrlo komplicirano, iako je Toni pogrešno skrenuo na jednom račvanju nakon čega smo još upali u veliku gužvu, u sebi sam osjećala neobjašnjivi mir i znala da je sve u redu. Skrenuvši s autoceste, našli smo se u magičnom krajoliku nepreglednih, bijelih čistina po kojima su trčali konji. Mislila sam da sanjam i da smo ušli u nečiji san. Na kraju tog krajolika se nalazila mala kapelica kraj koje sam se oprostila sa svojim dječacima i krenula ususret svojoj duši. Iako me inače moja senzibilnost u ovakvim situacijama čini pomalo izbezumljenom, nije bilo ni traga nekom nemiru. U meni je vladao toliki mir da je čak nadjačao i uzbuđenje kao takvo. Pozvonila sam na zvonce s prezimenom iz knjiga koje već godinama krase moje police i pričekala. Vrata mi je otvorila autorova kćer, a on me dočekao iza nje, raširenih ruku i srdačnog osmijeha. Točno sam takav susret i takvu energiju zamišljala. Cijelo nas je vrijeme povezivala neka nevjerojatna nit koju mi je nemoguće staviti u riječi. Otvarala su nam se sjećanja, i nedavna, i pradavna, dotakli smo se svega, i Bärbel, i njenog odlaska s ovoga svijeta, bilo je suznih očiju i dječjeg smijeha. Srca su rezonirala isto i bila ispunjena do vrha. Nadošle su nam ideje i za neke zajedničke suradnje, more sinkroniciteta, sve se čudesno slagalo iz trena u tren i još mi ni sada, nekoliko sati poslije, nije sasvim jasno kako su ovakve stvari moguće. Da mi je netko prije nekoliko godina rekao da ću na današnji dan sjediti s ovim čovjekom u njegovom domu, razgovarati s njim i njegovom kćeri, da će mi pokazati neke Bärbeline osobne stvari (imala je poput mene Čarobnu knjižicu u koju je zapisivala trenutke, emocije, snove…?!), da će mi darovati neke svoje knjige koje nisam imala priliku nabaviti…da ćemo se smijati i da će nam zasuziti oči, pomislila bih da je lud. Ma i više od ludog!

U ovom sam susretu još jednom susrela samu sebe. Stvarnu, autentičnu, ogoljenu do same duše, uronjenu u samu srž postojanja.

Za to je vrijedilo u potpunosti izići iz uma, izboriti se sa strahovima i pričama da nije mjesto ni vrijeme za ovakve pothvate, probijati se s malim djetetom kroz mećavu i vjerovati svojoj intuiciji koja je u potpunoj suprotnosti s glasom razuma. Barem ovoga puta.

Živote, hvala Ti što si mi još jednom pokazao što se događa s one strane uma i koliko možeš biti čaroban.

Za neke trenutke, unatoč 2 326 riječi koliko ih je do sada utipkano u ovaj tekst, i dalje nemam pravu riječ.

Samo emocija. Samo ljubav. Samo zahvalnost.

Hvala, hvala, hvala milijun puta!