S obzirom da sam posljednjih dana na godišnjem, imam malo više prostora no obično za pročitati neke stvari na teme koje me zanimaju i malo se više mogu posvetiti unutarnjim svijetovima kroz koje onda svaki put iznova propustim neke spoznaje pa im opipam vrijednosti. Isto se tako mogu dublje upustiti u teme s nekim mi dragim ljudima u nekim mojim noćnima smjenama kad mi je previše lijepo da bih spavala.

Jučer mi se tako javi jedna divna osoba i pita me imam li i ja osjećaj da tako malo ljudi vjeruje u ljubav te prokomentira da joj se čini da bismo po njima svi trebali biti jadni i nesretni, u protivnom vjerojatno nismo realni i živimo u nekoj iluziji koja će se prije ili kasnije raspasti.

Zatim se kasnije sve nekako nastavi u tom tonu pa tako naiđem na diskusiju gdje je naslov zanimljive Beigbederove knjige „Ljubav traje tri godine“ koju sam čitala prije mnogo godina pokrenuo cijelu lavinu komentara od kojih veliki dio, hm, ništa novoga, ne vjeruje u ljubav.

Jedan od onih koji su mi posebno upali u oči (one gdje osobe (uglavnom žene) pišu da su sretne i zahvalne jer su same tako da ne moraju voditi s nekim razgovore koje ionako taj netko ne sluša (?) i znati da on (pretpostavljam taj isti njen muž koji ne sluša što mu priča) ima drugu, a praviti se luda uopće neću komentirati) je komentar gdje je jedna osoba napisala da ljubav traje tri godine, ostalo je život.

Uz sve, jedna kolegica, inače divna blogerica, napiše vrlo zanimljiv tekst o načinima na koje sve može započeti veza između ljudi, počevši od bljeska, odnosno ljubavi na prvi pogled pa preko raznih drugih zanimljivih kategorija, da bi i ondje ispod teksta bilo raznih i vrlo isključivih komentara o tome da je ljubav čista iluzija, drugim riječima, nešto poput mamca na koji se pecaju budale.

Mogla bih o ovome satima, danima i godinama, a i tada teško da bih obuhvatila sve što bih htjela. Mogla bih o ovome i cijeloga života, jer ljubav je bila i ostala moja dominantna vibracija.

No, probat ću najkraće što mogu napisati osvrt na nekoliko stvari. Ne sebe radi jer ja odavno živim sve ono u što toliki sumnjaju, već zbog svih onih divnih duša, a mnoge takve poznajem, koje i dalje tragaju za djelićem svog svemira na ovom putu, a ovakvi ih komentari i energije mase koje su zbog koječega odustale od ljubavi kao takve, obeshrabruju i obeznađuju. (Postoji li uopće glagol „obeznaditi“? Ne znam, ali dobro mi u ovom kontekstu zvuči).
Isto tako ću se sad malo ograničiti na vid ljubavi vezan uz odnose.

Krenut ću s onime: Ljubav traje tri godine, ostalo je život.

A što je uopće život, ako nije ljubav? Gdje su sve one noći kad spavaš kraj nečijeg ogoljenog tijela, udišeš nečiji miris iz najbliže blizine, tik si uz nečije disanje? Gdje su svi oni dani kad je dovoljan samo pogled ili dodir ruke pa da znaš sve što je bilo i što će ikada biti, kada si prožet od glave do pete nečijom radošću ili nečijom boli, onako kako nikad ničijom nisi bio, ni kao dijete u roditeljskom domu jer ovdje su sve granice davno izbrisane, sve se pretočilo jedno u drugo i pretače?

Gdje je primjerice jednom, nakon te tri godine, u tom životu koji eto, po nekome nije ljubav, ono jutro kad prolaziš kroz sva crvena svjetla na semaforu jer se radi o sekundama, a tada još ni ne znaš da su sekunde, ali slutiš. O sekundama za nekog tvog i tek rođeno dijete, nastalo iz ljubavi, nakon tri godine, ili oprostite, nastalo iz realnosti života, jer više dakako tada nije bilo ljubavi? Gdje je dan nakon, kad netko sam u stanu nije ni tren sklopio oka jer misli kako je ona i kako je to malo dijete na odjelu za intenzivnu njegu, a ona u bolničkom krevetu pred sobom vidi samo njegove oči, one koje je izabrala između milijardu drugih, koliko ono, oko sedam milijardi, kažu, i koje bi je sada samo jednim svojim dodirom zjenica mogle umiriti do potpunog blagostanja.

Eh, svijete moj razočarani, to što pričaš ne čini nikome dobro, ni Tebi razočaranom, ni onome koji još traga. I to što je Tebi, svijete moj, dobro u Tvojoj čahuri, što si se uvjerio da tako mora biti i da je tako svakome, to je isto pitanje, koliko si ti, duboko u sebi doista pomiren s tim da stvari moraju izgledati baš tako kako tvrdiš da izgledaju.

Ljubav je najveća pokretačka sila svemira. Ona je i Ti i ja i Bog i sve što dotičeš i što ćeš ikada dotaknuti. Sve je to isto, jedno i neodvojivo. No, da bismo komunicirali jezikom ljubavi, moramo najprije izići iz glave. U glavi je loše susjedstvo. Sumnja, uspoređivanje, razdvajanje, mjerkanje, isključivanje. U glavi ljubav traje tri godine, a poslije dolazi život.

Ljubav nema vijek trajanja. Ono što ima vijek trajanja je sve ono što smo nazivali ljubavlju. Čak i zaljubljenost i strast ne mora nužno imati vijek trajanja. Ona neće dakako nakon nekoliko godina biti onako lucidna kao na samom početku kad divljaju hormoni. I kamo sreće, jer tada bismo od jutra do mraka samo vodili ljubav, a život bi sa svim svojim drugim ljepotama jednostavno prošao pokraj nas. Šteta bi bilo, toliko je u njemu i drugih čarolija. No, i zaljubljenost i strast, ako su se duša i tijelo prepoznali mogu trajati unedogled (što je rijetko, ali itekako moguće i za što treba birati odnos, a ne olako dopustiti da nam se on dogodi (Nadam se da ne treba pojašnjenje. Ponekad se dogodi na opću radost, mnogo češće na sve drugo)) i pod uvjetom da se odnos njeguje.

Što znači njegovati odnos?

To znači vrijeme i fokus samo i jedino za partnera i sebe, kao i vrijeme samo za sebe. Kako, u ovoj ludoj svakodnevnici, obvezama, djeci, financijskim previranjima i slično? Tako što će to biti prioritet. Svjesna namjera. Ništa važnije od toga. Tako što možda nećemo godinama pogledati neki film ili seriju na televiziji, ali ćemo zato za to vrijeme uroniti u neki trenutak s partnerom i sobom samima koji će nas povezati. S nama samima i međusobno. Tako što ćemo napraviti sve na svijetu da ponekad iziđemo u dvoje nekamo, makar i u neobaveznu šetnju, s rukom u ruci, korak uz korak i gdje nećemo razgovarati o računima i djeci, već o oblacima, o željama, o snovima, o meni i Tebi kakav si bio i kakav si sada. Teško? Naravno, ako smo zarobljeni u umu koji stalno kalkulira, preračunava, sumnja i govori da život nije ljubav, nije magija i nije veličansvena rapsodija.

Dakako da će takvom čovjeku, zarobljenom u umu, biti gubitak vremena pogledati minutu u nečije zjenice i pokušati u njima vidjeti svoje.

Dakako da će takvom čovjeku biti neozbiljno pokraj troje djece, psa i milijun obveza, ukrasti djelić lineranog vremena i nekome koga voliš napisati pismo.

Jednako kao što će i meni biti neozbiljna izjava da ljubav traje tri godine, a ostalo je život.

Jer, budimo realni, u te nazovimo ih tri godine je bilo mnogo ležernosti, mnogo neopterećenosti, mnogo ljubljenja i maženja. Čak i mnogo nebitnih prepiranja kojih danas više nema. Jer danas se nemaš vremena prepirati oko onoga za što si nekada imao vremena. Jer nisi imao svu onu puninu i svjesnost koju danas imaš. Sve spoznaje i svu širinu koja ti više ne dopušta tratiti ljubav. Pardon, život.

Eh, ljudi moji, majstori skeptike, morat ćemo se jednom naći u nekim drugim sferama, bez tijela i umova, bez predsrasuda i isključivosti kojom sudimo po samima sebi. Pa ćemo ondje, duše s dušama, popiti jednu u ime svega što smo ovdje propustili, zahvaljujući našoj isključivosti i skeptičnosti.

Jer ljubav je sve.

Sve i više od svega. Treba se prvo zaljubiti u sam život. Izići iz lošeg susjedstva uma. Otključati lokote. Oglušiti se na skeptike. Birati odnose, ne dopuštati da se dogode. A toliko se često dogode. Njegovati, njegovati i uvijek iznova njegovati te fine niti koje nas povezuju jedne s drugima. Ne govoriti da djecu voliš više od partnera ili jedno dijete više od drugoga, a i toga nažalost ima. Jer ljubav ne važe ni ne mjeri. Ona jest. Ako raspodjeljuješ kome koliko, ako je količinski mjeriš, zapitaj se istinski i duboko koliko uopće voliš.

I voliš li.

Jer ljubav je sve.

Sve i više od svega.

A možeš vjerovati i da nestaje čim prođe nekoliko minuta, a da nisi pomislio na nečije tijelo s kojim se želiš stopiti.

Na Tebi je. I to je u redu.

No, ne obeshrabruj i ne obeznađuj one koji i dalje tragaju samo zato jer si Ti negdje putem izgubio nit…

Volim vas.