Možemo li svoju svijest podići na onu razinu gdje shvaćamo koliki je neizmjerni dar imati najbolju prijateljicu? I to ne jednu, već njih čak nekoliko. Koliko je istinski vrijedno u vremenu ubrzanog tempa života, brojnih izazova, balansiranja između nekoliko uloga od kojih su nam sve podjednako važne, pronaći prostor i vrijeme za neke samo naše trenutke. Smijeh. Šale koje samo nas dvije razumijemo. Bezrezervnu podršku, čak i onda ako niša ne govorimo, ako se jedna drugoj nismo odmah uspjele javiti na telefon ili odgovoriti na poruku jer smo usred nekog sastanka, jer nam dijete plače na rukama, jer istovremeno kuhamo ručak, vadimo rublje iz perilice, mijenjamo pelene ili odgovaramo na službeni mail.

Za razliku od nekadašnjih školskih i studentskih dana, kada bismo satima premetale neku temu, noćima jedna za drugu ostajale budne, kada bi naše kave započinjale jutrima i trajale unedogled, danas je neko drugo vrijeme. No, ono kao takvo nimalo nije utjecalo na one čudesne, nevidljive niti koje me povezuju s mojim najboljim prijateljicama. Te su se niti, ta čista, iskrena ljubav, zavukle u svaku našu poru i više ne mogu odande. One su srasle s nama, povezale nas zauvijek i to danas, u ovoj fazi života, gotovo nitko i ništa više ne može narušiti. Imala sam ja, poput mnogih od nas, raznih najboljih prijateljica od kojih neke više nisu dio moga puta, niti ja njihovog. No, ovo nije priča o njima. Njima želim sve blagoslove na njihovom putovanju, ali ovo je neka sasvim druga priča.

Kao kad na primjer dođete kući nakon napornog dana i u poštanskom vas sandučiću dočeka pismo. „Tko još danas uopće piše pisma?“, zapitat će se mnogi. Pišu ih – najbolje prijateljice. One čiji bismo rukopis prepoznali između tisuće drugih, malo nakrivljen udesno, kao nekada, na fakultetu. „O čemu pisati u nekom tamo pismu kad se u svakom trenutku možeš čuti telefonom ili poslati poruku?“, pitat će se dalje.

O ljubavi. O tome kako je baš danas imala potrebu da mi napiše pismo. Ne samo zato jer zna da sam ja pripadnica nekih pradavnih, pomalo nostalgičnih vremena, već zato što je i sama pripadnica istih. Moja najbolja prijateljica.

Ili kad se probudite ujutro u rodilištu, nakon krajnje uzbudljive večeri u kojoj ste na svijet donijeli svoga sina, i pokraj kreveta ugledate najljepši buket cvijeća koji ste ikada vidjeli. Skrojen u potpunosti po vama i za vas. A na poruci piše nešto samo vaše. Tako intimno, tako prepoznatljivo. Ono što povezuje samo vas dvije. Nevezano za ulogu majke koja vam je upravo još jednom pripala. Nešto potpuno autentično, toplo i nježno, nešto izvan svih uloga. Ono što tako dobro poznaje moja najbolja prijateljica.

Ili kad zna da pišite priče, one što ih nazivate Memoarima iz Momentoriznice. I iako je ta Momentoriznica neki naizgled imaginarni pojam, neki prostor u vašoj duši u koji bilježite životne trenutke, ona ipak pronađe načina kako da ga prizove u svijet oblika. Pa vam tako jednom prilikom daruje prelijepu ljubičastu knjižicu praznih stranica koje ćete sami ispisati. A na njoj stoji ugravirano: Momentoriznica. Moja najbolja prijateljica.

Ili kad kad se raduje tvojim radostima i tvojoj luckastoj zaljubljenosti u supruga, u trenutku kad joj samoj nimalo nije do njenog braka. I kad zbog toga između nje i tebe nema nimalo jaza, nimalo netrpeljivosti ili nekog otpora jer znate obje, i to više od ičega, da ste jedno, jedna konstanta. I da se pravi prijatelj broji u radosti, katkad mnogo više nego u tuzi. Tu se pokazuje koliko si velik. Koliko si svjestan sebe i života. Pa te zagrli jače od svega, sretna zbog tebe i tvoje sreće. Moja najbolja prijateljica.

Ili kad ti na adresu stigne nešto od nje. A ti ne znaš bi li se smijala ili plakala jer ispred sebe držiš pregršt svojih najljepših, najintimnijih fotografija koje bilježe najimpresivnije trenutke tvoga života, a ona ih je pronašla, odabrala i dala izraditi pa ti ih takve poslala. Tek toliko. Nekog naizgled običnog dana koji u tom trenu postaje neobičan. Moja najbolja prijateljica.

A gdje su tek svi zagrljaji na sastancima i rastancima, sve noći gdje smo sjale jedne drugima na vjenčanjima, sve strepnje kad smo donosile djecu na svijet, suze radosnice kad bi sve prošlo dobro? Gdje su sve pjesme koje smo jedne drugima snimile i koje se i danas vrte u automobilu na svim mojim destinacijama? Gdje su smijuljenja na jastucima, dok nam djeca spavaju, jer smo negdje naišle na današnje slike ondašnjih bivših ljubavi pa se hihotale kao u gimnaziji, umjesto da pričamo u koliko nam sati dijete jede, spava i mijenja pelenu? (Nikada o tome ne pričamo, mogu sve one potvrditi).

Gdje su svi oni trenuci u kojima usred noći jedna drugoj šaljemo poruke pomalo čudnog sadržaja, u kojima si govorimo kako nas sablažnjava prolaznost života kao takva. I kako nas nije briga ni što više nismo onako mlade kao u počecima naših druženja, ni što će s vremenom ova naša tijela imati sve manje snage i sve manje ljepote, već nas proganja jedino to što polako u donjem dijelu pješčanog sata ima više pijeska nego u gornjem. Za razliku od nekada. Pa onda nabrzinu smislimo nešto da se već za koji dan vidimo. Da se zagrlimo i samo bivamo. Uz neki slasni zalogaj ili bez njega, svejedno. No, da na neki samo naš način tom majstoru životu, iako prolaznom, iz duše nazdravimo.

Ljudi imaju različita viđenja najboljih prijatelja. Za neke taj pojam znači bezrezervni oslonac u svakom trenutku života, na način da bi takav prijatelj u bilo koje doba dana ili noći trebao smjesta doći ako ga zatrebamo. Osobno nikada nisam i ne bih svoje prijateljice obvezivala na ovaj način, iako znam da bih mogla, i one znaju da mogu od mene u svakom trenutku očekivati isto. Jednostavno funkcioniram drugačije. Životne izazove pokušavam riješiti sama ili sa suprugom, a ako me noću mori neki problem ili dilema, u mislima prizovem svoju prijatejicu samo kako bih osjetila njenu vibraciju, umjesto da je doista budim. Postoje teški i manje teški trenuci, a ja svojim prijateljicama više volim darovati one manje teške. One znaju u svakom trenutku da su im vrata našeg doma otvorena, neovisno o mojim ostalim stanarima, i da ondje mogu doći kad god požele, bez najave, samo da se umire, da pričaju ili šute, sve po potrebi. One znaju da smo povezane nevidljivim nitima postojanja u kojima nema posesivnosti, ljubomore ni zavisti. I koliko god pokušavali, nitko me nikada neće uvjeriti da je doza zavisti u ovakvim odnosima sasvim prirodna i sasvim normalna. Jer nije i nikada neće biti. Dok god osjećamo takve stvari, nešto u nama nije pomireno sa svijetom, nešto u nama vapi za oporavkom i iscjeljenjem. U onom trenutku, kad se uistinu sprijateljimo sa sobom, takve emocije nestaju. Potpuno iščeznu iz nas i oko nas i ostaje samo razumijevanje i ljubav. Čak i onda kada nismo dobro i kad se nešto u našem svijetu ruši, a u prijateljičinom gradi.

Moje najbolje prijateljice znaju da svaki naš ponovni susret započinje tamo gdje je posljednji puta stao. Čak i ako između nas u lineranom vremenu stoje mjeseci ili godine. One znaju da ću učiniti sve kako bismo sačuvale neke samo naše trenutke. Znaju da ću uvijek pronaći načina kako da budemo one od nekada i one od danas, nesputane, šašave, radosne. Znaju i da ću svake godine organizirati neka događanja u kojima ćemo biti sasvim same. Bez partnera ako ih imamo, bez djece iako ih obožavamo. Obući ćemo tada naše haljine, staviti na usne neke nove ruževe i smijati se kao da sutra nikada neće doći. Kao da je baš sav pijesak iz pješčanog sata još uvijek samo u gornjoj polovici. Kao da je cijeli život u jednoj jedinoj točki. U tom samo jednom trenutku.

Znam da se sada smješkaju ako čitaju ovaj tekst. Znam da znaju kako posao, djeca, obveze, hladnoća, toplina, prehlada, loš dan, tjedan ili bilo što drugo nikada neće biti zapreka između mene i njih. Čak i ako ponekad fizički nešto možda neću moći, moći ću na neke druge načine.

Jer naše su duše uistinu, i bez imalo lažne patetike, višestruko, slojevito i neraskidivo već životima povezane.

Volim vas.

Marina Papec za APortal