Reći će Ti nebrojeno puta, i još jednom toliko, da slučajno ne zaboraviš, kako prava ljubav ne postoji.

Uvjeravat će Te da je ona tek labava mreža privida u koju se zapliću naivni i budale. Predstava za djetinjaste i nedorasle.

Pričat će Ti da je most koji vodi prema nikamo, a putem opustoši sva Tvoja polja na kojima si godinama njegovao usjeve nade za neki bolji, neki ljubavlju obojeni svijet.

Smijat će Ti se iza leđa ako im odmah ne povjeruješ.

Govorit će da Ti nema spasa i da ćeš kad tad progledati.

Vodit će Te za ruku i pokazivati Ti sve one koji stoje na ostacima nečega što su nekada zvali ljubavlju i savjetovati Ti da je bolje da se što prije odrekneš svojih snova i vizija.

Na policama će držati knjige koje izjednačavaju ljubav i bol.

Veličat će autore koji pišu da ljubav ima rok trajanja.

Objasnit će Ti da je jedina postojana ljubav onu koju osjećaš za svoju djecu. I to će ti koječime argumentirati. Kojiput tako vjerno da ćeš im gotovo i povjerovati.

Sve ostalo će Ti prikazati kao magloviti trag nekadašnje strasti. Naviku.

I kompromis. Mnogo kompromisa.

Opazit ćeš kako Te nikada ne gledaju u oči. Kao što ne gledaju ni onoga s kim dijele postelju. Ako je još uopće i dijele. Kad bi ih sada pitao kako točno izgledaju oči nekoga s kim žive, ne bi sa sigurnošću znali reći. Pogodili bi možda boju, ali teško i nijansu. Zamislili bi oblik, ali ne bi mogli razaznati dubinu.

Znat ćeš da ulaskom u svoj svemir ne otresaju pred vratima stopala na kojima je ostalo ugaženog svijeta, zapetljane svakodnevnice i neke gužve s ulice. Znat ćeš i da onako čisti i svjesni svega ne ulaze u svoj dom.

Vjerojatno su zaboravili kako izgleda zagrljaj izmjeren jedinicama nekog drugog svijeta, i to samo za Tvoje ruke. Odavno nisu naslonili glavu na nečija prsa i rekli: „Pssst, ne govori ništa, želim se došaptavati s Tvojim srcem.“

Reći će Ti nebrojeno puta, i još jednom toliko, da slučajno ne zaboraviš, kako prava ljubav ne postoji.

Opravdavat će time i sebe i one što su ih nekada nazivali svojima, a na koje sad ovlaš bace pogled u prolazu ili im se približe po navici i rasporedu, jednom u nekom periodu, najčešće u mraku.

Viđat ćeš ih na raznim mjestima, kako sjede jedni preko puta drugih, a za stolom s njima sjedi šutnja. I neka čudna nestrpljivost. Pogledi na sat. Žurba. Njene će ruke na odlasku brzo uhvatiti kaput tako da njegove, čak i da požele, neće imati priliku da joj ga pridrže pa joj pritom nježno otisnu poljubac u vrat.

Jer to je za naivne i budalaste.

Ljubav kao takva ne postoji, pričat će.

Tko je vidio voljeti nekoga za zauvijek. Bez kompromisa. Ili da je jedini kompromis nakon svih ovih godina njegov nogomet petkom, dok bi se Ti petkom uveče tako rado privila uz njega i došaptavala se s njegovim srcem.

„Dođem brzo, čekaj me“, reći će, i tako kompromis svesti na samo sat i pol, jedan jedini, ako ga baš želiš tako nazvati, svih ovih godina, a nije da godina nema, u vama i iza vas.

Ljubav kao takva ne postoji, ostat će pri svome.

A Ti ćeš pokriti uši dlanovima, kao što to oduvijek činiš kad bi počeli sa svojim pričama, i otisnuti nekom leptirov poljubac na obraz, nježni treptaj trepavicama, onaj što ga ljubavlju poškaklja.

Ljubav ima rok trajanja i uspijeva samo uz kompromise. Mnogo kompromisa, govorit će Ti oni koji se neće moći sjetiti kad su posljednji put duboko pogledali u oči nekoga s kim dijele postelju. Ako je uopće više i dijele.

Nećeš im vjerovati, kao što nikada i nisi. Jer ako im povjeruješ, možeš iskoračiti iz samoga sebe i ostaviti se negdje na tlu života pa bez sebe krenuti dalje.

Ako im povjeruješ, možeš zaboraviti leptirove poljupce trepavicama, šapat nečijeg srca petkom uveče, nakon nogometa, kad sve vaše spava. Sve, samo vas dvoje ne.

Kako možeš ne vjerovati u nešto što si sam odabrao i što svakoga dana iznova odabireš?

Kako možeš ne vjerovati u nešto što si pronašao jedan jedini put, negdje na raskršću života i čiji je zagrljaj od prvog trena bio izmjeren za Tvoje ruke?

Kad jednom osvijestiš koliki je dar pronaći odraz sebe u nečijim očima, trebao bi biti lud da na to jednoga dana samo slegneš ramenima. Da nekome ovlaš dobaciš pogled u prolazu i okreneš mu leđa u krevetu. Pa mu se približiš po navici i rasporedu, jednom u nekom periodu, najčešće u mraku.

Kad jednom izabereš ono čiju viziju nosiš otkad se znaš, trebaš biti silno budalast da to ne odabireš svaki dan. Do kraja života. I dalje.

Bit će dana kad će biti jako teško. Kad ćeš lice zariti u dlanove, a njihovim će linijama poteći potoci tvojih suza.

Bit će i dana kad ćeš se učahuriti negdje u sebe i poželjeti više nikad ne izići van.

No, ako si jednom istinski izabrao dušom, ako nisi slijedio ni jedan drugi trag, znat ćeš da je Tvoj odabir konačan. Da je živ i budan iz dana u dan. Jer Ti uvijek iznova, na svakoj etapi života ponovno biraš.

Nekog istog njega.

Neku istu nju.

I pritom rasteš i plešeš i igraš se.

Dotičeš daleke predjele, otkrivaš nove svjetove.

Svakog dana iznova.

Ljubav postoji.

Ljubav jest.

Ne daj da Te uvjere u suprotno jer su sebe u to uvjerili. Ili su drugima dopustili da ih u to uvjere.

Ljubav je odabir, ne kompromis.

Ne daj da Te zavedu oni koji Ti pričaju drugačije.

Odaberi ljubav. Odaberi svakog dana gledati nekoliko trenutaka u oči onog s kim dijeliš postelju. Ne gasi svjetlo. Budi tu. Dotakni ga leptirovim poljupcem. Ne zaboravi mu glas i miris. Pričaj mu o lijepim stvarima, a ponekad samo šuti i pusti da vam se srca došaptavaju.

Izaberi ljubav svaki dan.

Do kraja života.

I dalje.

Svjesno.

Nježno.

Ludo.

I reci im da postoji.

Jer uistinu postoji.