Ne znam rodimo li se baš takvi ili u nekom trenutku takvi jednostavno postanemo, nakon što otvorenih osjetila neko vrijeme promatramo svijet, no već me dugo i snažno obilježava jedna pomalo luda, idealistička crta, neki čudesni poriv iznutra da živim život u svoj njegovoj punini, ispitujem mu granice i oblike te se na neki način igram. I onda kada je lepršavo i lako, ali i onda kada je teško. Iznimno teško.

Još sam se kao dijete uvijek iznova čudila mnogim osobinama svijeta odraslih i u sebi propitkivala njihove istine koje su mi predstavljali kao konačne. Nešto mi je neprestano govorilo da njihova vizija ne mora nužno biti i moja, da postoji i neki drugi svijet, izvan okvira u koje nas se uokviruje, iznad svega onog silno ozbiljnog, teškog, ograničavajućeg i nemogućeg što nas sve čeka – jednom kad odrastemo. I kad dobijemo djecu.

„Uživaj dok možeš.“, govorili su mi u tonalitetima koji su odisali onim nekim prikrivenim zadovoljstvom koje ponekad osjetimo kod ljudi koji su uistinu sigurni da znaju nešto što mi ne znamo.

„Naspavaj se.“ „Putuj“. „Budi zaljubljena u nekoga.“ „Utegni se u te hlače jer kasnije taj model možeš zaboraviti.“ „ Pleši.“ „Piši.“ „Obrazuj se“. „Gradi karijeru.“

Jednom rječju: „Živi dok možeš!“, jer kad jednom dođu djeca, ništa od toga više neće biti moguće. Ti nećeš više biti Ti.

„Ali…“, pokušala sam se nadovezati na njihove kao dobronamjerne savjete da u ovom trenutku, kad još nemam djece, udahnem posljednje stranice života koji služi za napredak i uživanje jer slijedi nešto pomalo zastrašujuće, nešto što će u potpunosti promijeniti tijek stvari.

„Ništa ali. Nemaš djece pa prema tome nemaš nikakvo pravo reći da nešto znaš o temi o kojoj ništa ne znaš.“

„Nemam djece, ali sam nečije dijete. To valjda ima neku težinu. To može značiti da ipak ponešto znam o odnosu roditelj-dijete, makar iz druge perspektive.“

„Nema to veze, vidjet ćeš kad budeš imala svoju djecu. Do tada uživaj. Dok još možeš.“

Računala sam dakako s time da će djeca promijeniti tijek stvari. Maštala sam o tome davno na plaži, još kao tinejdžerica, kad sam zamišljala sebe jednog dana kako vodim neke mališane anđeoskih kosica za ruku i dajem im eskimske poljupce, trljajući svoj o njihov nosić.

Računala sam i s time da će se moji dotadašnji prioriteti ispremiješati po važnosti i težini, no nisam željela ni pomisliti da ja više neću biti ja niti da promjene koje će uslijediti moraju u sebi nužno sadržavati nešto manje lijepo od postojećeg. Bila sam u potpunosti spremna na promjenu, ali za razliku od onih koji su me na nju upozoravali, na najbolju moguću promjenu! Onu koja će moj dosadašnji svijet učiniti stostruko uzbudljivijim, a ne obrnuto. Onu gdje ću uživati onako kako još nikada nisam.

Život izvan zone komfora mi je otkad znam za sebe predstavljao izazov koji sam, unatoč strahu koji većina od nas posjeduje kad se radi o takvom životu, nastojala uvijek i u svemu slijediti. Takav mi je život omogućavao da se razvijam u smjerovima koje jedva da sam mogla i zamisliti i živim život poput vožnje na vrtuljku. Vrtuljak je mogao svakog trena stati. Moglo mu se otkačiti sjedalo i dovesti me u nezavidni položaj. Moglo se dogoditi štošta, ali dok god se vrtio i vrti, nešto u meni titra od radosti, maše nogama u ritmu glazbe i živi život u neprestanom kretanju i uzbuđenju. Za razliku od onih što stoje pokraj vrtuljka pa u ime neke sigurnosti ili komocije propuste još jedan krug. Život na vrtuljku mi pruža i istinski osjećaj slobode koja dakako ima svoju cijenu, ali nikad nije previsoka.

Jer biti slobodan, znači biti istinski živ.

Upravo mi je taj dio o slobodi snažno odzvanjao glavom svaki puta kad bi se povela tema o roditeljstvu. Je li moguće, pitala sam se dok još nisam bila majka, da doista dolaskom tog čudesnog, božanskog bića u naš dom istog trena mijenjamo taj zavežljaj nježnosti, radosti i čežnje, kako sam ga ja doživjela, za svu slobodu svijeta? Ili ga je moguće zagrliti, šapnuti mu da je sve u redu i da će unatoč vrtlozima života uvijek i biti, baš onako kako sam nekada sebe tješila kad nitko drugi nije, pa ga povesti sa sobom na vožnju vrtuljkom. Jer čemu propuštati krug samo zato što se više ne vrtiš sam?

„Tako ću.“ – rekla sam si davno prije negoli sam jedne jesenske noći hodala od ruba do ruba dnevnog boravka našeg prvog iznajmljenog stana, znajući da me od te noći nadalje iz neposredne blizine, odmah ispod srca, prati jedna čudesna duša.

„Tako ću.“, rekla sam i onda kad je on jednog lipanjskog jutra bezglavo jurio zaobilaznim putevima do rodilišta, a u tišini nam se u zraku sudarale molitve.

„Tako ću.“, rekla sam i kad sam prvi puta, nakon ludog jutra, hitnog carskog reza i riječi mlade liječnice da smo došli u posljednjoj minuti, privila vilinskog dječačića na sebe, onako majušnog i nježnog.

Moja mi strast prema životu, taj neki čudesni poriv iznutra da živim život u svoj njegovoj punini, ispitujem mu granice i oblike te se na neki način igram, i onda kada je lepršavo i lako, ali i onda kada je teško, iznimno teško, nikada nisu dali da siđem s onog vrtuljka.

Samo se sada više nisam vrtila sama. Sa mnom su se u ludoj vožnji života zavrtjela i moja djeca. Tri predivna sina u samo pet godina. Oni smjeliji me znaju pitati jesmo li to planirali? – očekujući dakako da nismo. A ja se tada tako nasmijem i oči mi sjaje kao nikada. Ne samo da smo ih planirali, već sam se dogovorila s njima i za mjesec u kojem će doći. Tamo pred ljeto i ljetne praznike, da mama, koja između ostalog dotad radi u nastavi, može kad ona završi u potpunosti uživati.

Roditeljstvo, ako tako posložimo stvari u svome srcu i svojoj glavi, može biti neiscrpni izvor energije i inspiracije, polet i vjetar u dušu tako da se ona raširi do neslućenih širina i učini nam život avanturom boljom od svih avantura u vremenima za koja su nam govorili: „Uživaj dok možeš.“

No, da bismo to doista na taj način doživjeli, ne bismo trebali slušati sve one koji stoje pokraj vrtuljka i propuštaju već ne znam koji krug, nego se jednostavno odvažiti, zatvoriti oči, ostaviti strah iza sebe i uspeti se na prvo slobodno sjedalo. Kad vožnja krene, a glazba zasvira, znat ćemo da smo na najboljem mogućem putu.

Roditeljstvo izvan zone komfora podrazumijeva neprestani fokus na to da je život jedan jedini, a djeca preveliki dar da bi se uzimala zdravo za gotovo, da bi se čekalo kada će već jednom odrasti ili da bi nam svakodnevnicu preobrazila u krajolike gdje više nećemo moći prepoznati sami sebe. Jest da je katkad iznimno teško, ali je istovremeno i čarobno. Tko god me imalo poznaje, zna i moju teoriju o teškom i čarobnom kao sinonimima.

Roditeljstvo izvan zone komfora podrazumijeva da smo u svakom trenutku svjesni bića koja su nas izabrala za svoje vodiče ovim svijetom. Kao i da dajemo sve od sebe da nikada ne posumnjaju u svoj izbor. Ta svijest o veličanstvenom zajedničkom putovanju mijenja u potpunosti naš pogled na život. I ne samo to. Ta svijest sasvim transformira naš život i dovodi nas do toga da se zauvijek oprostimo s ulogom žrtve.

U mojoj će djeci ostati negdje zapisano da je njihova mama bila dovoljno luda i dovoljno smjela da prkosi svima koji su je pokušali zadržati na utabanim stazama. Da je bila dovoljno hrabra da stane pred cijeli svijet i vikne na sav glas da je njihovim dolaskom postala još malo više svoja. Još malo više skitnica, samo sada sa smotuljkom na svojim rukama, i malo više zaljubljena u nekoga tko je sada, uz sve dosadašnje, još i tata, i malo je više rasplesana, malo više inspirirana pa u noćnoj smjeni, kad svi spavaju, piše neku novu knjigu, ovaj put o djeci, i čita, i sanja, gradi posao i stane u onaj isti model hlača za koji su govorili da više nikada u njega neće stati kad jednom postane mama. Jedino nije da nešto spava, no nije nikada ni voljela spavati. Oduvijek joj se činilo da tada propušta život i da se vrtuljak okreće bez nje.

U mojoj će djeci ostati negdje zapisane sve ispjevane uspavanke, sve berlinske, madridske i ine ulice kojima sam ih nosila na svojim rukama, hodajući jednom stranom galaksije dok je cijeli svijet hodao drugom.

Ostat će svi aerodromi, podstanarski stanovi u koje sam ih donijela iz rodilišta, a naši topli domovi što mirišu na božićne, vanilin kiflice usred ljeta, sva nasmijana lica na fotografijama iz fotokabina, sve ispričane i još neispričane priče i pisma koja im pišem pa spremam u kutije obložene šarenim, šuškavim papirima kakve vole. Ostat će i onaj bijeli kauč na kome je u jednom trenutku zagrljen stao cijeli jedan svijet.

Ne treba se bojati i ne treba kalkulirati. Izvan zone komfora nema matematike. Tu se misli srcem i komunicira zagrljajima.

Tu se uživa u vožnji sve dok krug traje.

Jer kad jednom vrtuljak stane, nećemo žaliti za neprospavanim noćima. Dušu će nam grijati misli na stan pregrijan od pećnice u kojoj su se usred ljeta pekle božićne vanilin kiflice. Koje je nekoliko malih ručica baš tada poželjelo. Srce će nam puniti sve ispisane stranice naše momentoriznice samo zato jer je jedna mama bila dovoljno hrabra i dovoljno luda da ne povjeruje kako dolaskom djece dotadašnji svijet prestaje postojati. Ili blijedi u nekom čudnom oblaku pelena, bočica, manjka sna i viška frustracija.

Jer je bila dovoljno smjela da uvjeri sebe, a potom i sve oni koji se ne mire s uokvirenim stvarima, kako taj svijet, umjesto da blijedi, može samo zasjati još jače. Ako vjeruješ da može. Ako ne propustiš vožnju. Ako odbaciš ulogu žrtve i ne zamotaš se u komociju kao takvu. Ako se ne bojiš i ne kalkuliraš.

Ako si dopustiš biti ono što negdje u sebi zauvijek jesi.

Čak i ako si potpuno zaboravio na to, potisnuo u najdublje dijelove sebe i uronio u zastrašujući svijet odraslih koji je stvari prestao gledati srcem.

Ako osvijestiš da kroz djecu doista možeš spoznati neodoljivu ljepotu postojanja,

sve dok se ne bojiš biti dijete…