Iako trostruka mama, čini mi se da dosta stvari ne činim na način kako to mnoge mame čine. Barem ne kao one o čijim iskustvima s vremena na vrijeme čitam u blogovima. I bez obzira što sam veliki ljubitelj knjiga, kod kuće imam ravno dvije knjige o roditeljstvu. Onu, kažu legendarnu, doktora Spocka koju sam još u prvoj trudnoći dobila na poklon i nikada je nisam uspjela otvoriti i jednu duhovnog karaktera o svjesnom roditeljstvu koju sam sebi sama kupila. To su ujedno i jedine knjige o ovoj temi s kojima sam možda ikada i imala kontakt. Nisam članica nijednog foruma o mamama i bebama, trudnoći i sličnim povezanim pojavnostima, ne čitam članke o pojedinim fazama bebinog razvoja, kad se što i kako manifestira niti s koliko mjeseci se što uvodi ili ukida. Za mene prvi bebin zub izbije onda kada izbije, pelena se riješi oprilike kad pelena počne „žuljati“ i slično. Većinu toga radim po instinku, osjećaju i dubokoj povezanosti sa svojom djecom i za sada nam prilično dobro ide. Moje drugo dijete, Mak, u dvije godine srećom nikada nije bio kod liječnika, osim na redovnim kontrolama (a i to prorijeđeno). Smatram da je to dijelom i zato što kod pojedinog problema ne stvaram paniku i ne pretražujem internet u postavljanju dijagnoze (što najčešće dovodi do još najmanje deset paničnih dijagnoza i zahtijeva momentalni odlazak na hitnu), već nastojim osjetiti dijete i situaciju i ne reagirati ishitreno ako smatram da za to nema prijeke potrebe. Naravno da bih u slučaju ozbiljnijih stvari odmah potražila sručnu pomoć, ali nastojim kad god je moguće i dijete i sebe poštedjeti nepotrebnih stresova i odlazaka liječniku za svaku sitnicu.

Svoju sam djecu zamaštala još kao tinejdžerica, silno ih željela, silno im se radovala i za mene je svako od njih došlo u za nas u najboljem mogućem trenutku. Često govore da taj trenutak ne postoji, odnosno, još gore, da nikada i nije pravi trenutak za djecu. Ne znam za druge, ali ja sam svoje prave trenutke imala i dočekala. I to sva tri puta. Bilo bi neiskreno od mene da kažem da nisam priželjkivala barem jednu djevojčicu, jednakao kao što bih, da je obrnuta situacija, bila željela barem jednog dječačića. Mislim da kod većine ljudi koji se odluče za više djece, postoji želja da osjete roditeljstvo i s jednim i drugim spolom. Iz čiste znatiželje, ako ni iz čega drugog. Barem je kod nas tako. No, sve ostalo smatram točno onakvim kako treba biti i kako sam željela da bude. Mnogo toga što sam nagovještavala onda kad još nisam imala djece, osjećajući da će upravo tako biti samim time što sam duboko promišljala o nekim stvarima i upoznavala sebe iznutra, danas govorim i živim. Možda ne sve, ali veliku većinu da.

Unatoč tome što ne čitam knjige o odgoju i sa svojom djecom živim neki svoj svijet, volim ponekad zavirii u blogove ili tekstove pojedinih mama kako bih vidjela njihova iskustva i razmišljanja. I čitajući pritom o roditeljstvu, ne mogu se oteti dojmu da ih veliku većinu povezuje slična vibracija. Većina tih tekstova započinje s nekom idealnom slikom majčinstva koju su autorice tekstova imale u glavi prije negoli su postaje majke, a onda se tekst polako približava svojoj srži, odnosno velikoj „istini“ o kojoj svijet navodno tako nerado govori. Ta se „istina“ najčešće svodi na to da je majčinstvo neopisivo teško, iscrpljujuće, razarajuće stanje koje nas udaljava od nas samih, naših partnera, prijatelja i svijeta općenito. Stanje u kojem samo na van glumimo da smo dobro i da nam je lijepo, gdje u pojedinim trenucima, kad se slučajno isfeniramo i našminkamo, stavimo koju nasmiješenu sliku s djetetom na društvene mreže kako bismo zamazali oči sveopćoj javnosti, a već u sljedećem trenutku sjedimo zamrljane maskare s telefonom u ruci na podu kupaonice i ridamo. Nad svojom sudbinom. Nad nakupljenim kilogramima zbog te iste sudbine. Nad neurednim stanom punim duda, bočica ili lego kockica. Nad onom očajnom, uvijek istom bluzom s tri gumba iz koje se ne skidamo jer je najpraktičnija za dojenje. Nad hormonima, ovim ili onim frustracijama što su nas zadesile, nad neopisivim teretom majčinstva radi kojeg propuštamo već ne znam koji mjesec po redu film u kinu s omiljenim glumcem, noć s prijateljicama bez djece, izlazak u onoj prekrasnoj haljini iz vremena prije trudnoće i tako dalje i tako dalje. Jedina svijetla točka su nam neki kasni, večernji sati kad uspavamo djecu, ali smo tada toliko iscrpljene da se srušimo u krevet i prije negoli smo se snašle. Ili glačamo do dugo u noć, naravno plačući i računajući koliko će još dana i noći djeca biti ovako mala i kad će konačno malo odrasti.
To je kao prava istina i realna slika majčinstva od koje se ne može pobjeći i koju vrlo vjerojatno proživljavaju sve majke, a one koje govore ili pišu drugačije, lažiraju svoje govore i postove i čim se maknu s tastature ili dođu kući nakon druženja s prijateljicom kojoj su pričale da je majčinstvo nešto divno, sjednu na pod kupaonice i počnu plakati nad svojom sudbinom.

Odavno sam prestala svoje mišljenje i svoja iskustva dijeliti ispod takvih postova jer me odmah napadne masa žena koje ne misle i ne žive poput mene. A ja se nisam ni željela nadmetati s njima, željela sam samo onoj manjini koja se bori za svoj put, drugačiji od moranja većine i suprotan od obrazaca kojima nas uče, dati zrno podrške, makar i mali vjetar u leđa, tračak nade da nisu same. Isti onaj tračak koji je meni silno bio potreban kad sam krenula koračati svojim putem. I kojeg sam najčešće pronalazila tek u knjigama nekih čudnih, pomalo luckastih ljudi koji su željeli biti svoji i uvjeriti se da negdje možda postoji i neki drugačiji put od onog koji im unaprijed žele podmetnuti kao jedini stvarni.

Roditeljstvo, majčinstvo, očinstvo, kako god, nije lako. I nikada to neću tvrditi. Sumnjam da ćete to ikada čuti od nekoga tko ima djecu, posebice ako ih odgaja kao posvećeni roditelj. No, sigurno nije ni (samo)destruktivna tamnica u kojoj iscrpljeni i potpuno otuđeni od svijeta i sebe čekamo da dijete navrši neke tri godine ili pet ili ne znam koliko kako bismo konačno mogli na trenutak odahnuti. Ne kažem da ne postoje trenuci kad bih i ja sve dala za samo pet minuta apsolutnog mira i tišine, ili da kad sva trojica plaču u isto vrijeme, a dvojica uz suze i nešto zanovijetaju, ne brojim u sebi svoje tajne kodove da se smirim ili da ne mantram ili da na kraju ne pustim glas i viknem dosta je, ali stvarno viknem. Ne kažem da mi je svaki put drago kad mi netko tko mi je važan i s kime bih se voljela naći predloži susret, a ja prije negoli potvrdim moram najprije provjeriti ima li moj muž u to vrijeme kakav posao ili već dogovorenu neku obvezu kako bih mogla nesmetano izići. I zbog čega ponekad dogovor traje i traje, kombinira se i razvlači, dok bih ranije samo kimnula glavom i za pet minua bila na ulici. Mnogo je tu toga i ne kažem da je to sve lako, ali ni mnoge druge stvari u životu nisu nimalo lake pa se o njima ne govori uvijek kao o nečemu neopisivo teškom i zahtjevnom. Nije lako ni studirati, onako mlad i nesiguran izlaziti na ispite, trpjeti kojekakve nepravde, nije lako probijati se kroz život, razočaravati se u ljude, učiti o sebi i svijetu. Nije lako uspjeti u poslu, posebice ne pokrenuti vlastiti posao, dizati se i padati, financijski ovisiti samo i jedino o sebi, ispitivati svoje granice, otići sam u neki daleki grad ili zemlju. Nije se lako nositi s razočaranjima u ljubavi i prijateljstvu, preboljeti prve lomove srca, snažno i uporno ustrajati na ostvarenju nekog svog cilja, ma što on bio. Ništa nije lako i život općenito nije zamišljen kao lak. Ali, zašto bi i bio? U čemu je tolika tajna te lakoće? Zašto se lako toliko glorificira?

Za mene je roditeljstvo prije svega čarobno. Ono predstavlja nastavak putovanja na koje smo moj partner i ja jednom krenuli. Kroz njega rastemo, upoznajemo nove dijelove sebe i nas, povezujemo se, nanovo zaljubljujemo, i to sada u neke naše odraze koje po prvi puta imamo prilike vidjeti. I uživamo. Da, istinski uživamo i to nije farsa za javnost niti za moje postove u kojima prikazujem jedno, a živim nešto sasvim drugo, dok sjedim na podu kupaonice pola dana i plačem nad svojom sudbinom, i tako sve dok mi djeca ne odrastu. I nikada nećete čuti od mene da očajavam nad majčinstvom, da patim za danima kad nisam imala djecu ili brojim dane kad će ona napokon odrasti. Nikada nećete čuti od mene da su eventualne nesavršenosti na mome tijelu posljedica mojih trudnoća i dojenja i vidjeti očaj zbog istoga niti da zbog brige oko djece imam alibi za štošta drugoga, za zanemarivanje i nerealiziranje sebe, nekog ili nečeg drugog. Kad se nešto uistinu želi, uvijek se za to pronađe trenutak. Ili se sve posloži točno tako da se taj trenutak uvijek pojavi u savršeno vrijeme. No, to je moguće onda kad ne očajavamo i ne ljutimo se na Svemir i sebe. U ljutnji i zamjeranju jednostavno previdimo prilike. Tekstovi koji prikazuju roditeljstvo kao neprestanu borbu za opstanak vlastitog bića i govore o nevjerojatnoj težini postojanja, ne samo da obeshrabruju sve one koji su se na tom putu našli u pojedinom teškom trenutku koji je neizbježan, već zastrašuju i sve one koji se tek spremaju na to putovanje.

Kad ljudi u nekoj novonastaloj životnoj situaciji čitaju iskustva onih koji nešto što je normalno i izazovno prikazuju neizmjerno teškim, i to najčešće s negativnom konotacijom, znaju se poistovjetiti s time i ne vide drugu, vedru stranu. Zaborave da teško nije sinonim za loše. Ako jednom odlučimo proširiti sebe do onih dimenzija da pružimo utočište nekoj novoj duši koja nam je došla u život, da je uzmemo za ručicu i povedemo je ovim čudesnim, neizvjesnim putevima života kojeg iz dana u dan i sami još otkrivamo, trebali bismo shvatiti da više nismo sami pa time ni sami sebi najbitniji. Trebali bismo otvoriti one dijelove sebe koji se raduju što nas je to biće odabralo za svoje vodiče. I umjesto da očajavamo na podu u kupaonici što toga trenutka ne pijemo kavu s prijateljicom u veličini hlača iz srednje škole, nakon deset sati sna i uređene do posljednjeg detalja (iako ni to nije nemoguće kad postanemo mame, ali je neka druga tema), zahvalimo se svemu živome i neživome što pored sebe imamo najljepšu i najneviniju Božansku Kreaciju koja uz malo hrane jedino što treba, jedino za čim vapi i jedino od čega živi je: NAŠA LJUBAV, naša radost, naša posvećenost, naše osvješćivanje sebe i roditeljstva kao neizmjernog dara, a ne izvora frustracije i muke koja će završiti kad ta malena, tako Božanskom bliska čuda, napokon odrastu…