Iz Momentoriznice 25.12.2016.

Moj Božić

Božić je riječ koja je i glagol i imenica istovremeno, konkretno i apstraktno, prepuno onoga što teško stane u jednu naizgled običnu riječ od pet slova, u jednu umanjenicu od Boga.
Moj Božić. Imam potrebu nešto napisati, a toliko je toga što se sakrilo u to „nešto“, toliko je zvijezda neprevedivih u slova, emocija teško sabranih na jedno mjesto i raširenih preko tastature pa dovedenih u red rečenica. Previše je svega u mom Božiću. Oduvijek.

Bit ću kao i obično ogoljena do kraja pa neću pisati o tome kako su moji Božići baš uvijek bili moji. Moj je tada bio uistinu tek pokoji iz dječje slikovnice u kojoj bi prizor u blještavim bojama prikazivao kamin u kojem gori vatra, iznad njega obješene crveno-bijele čarapice iz kojih vire mali darovi, najčešće šarene lizalice, a pokraj vatre se igraju ozarena dječica, pas i mačka, dok majka i otac negdje sa strane i s izrazom lica koji ni danas ne znam jasno predstaviti, a koji je poznat svima koji su i sami vidjeli takve slike, promatraju blago, mirno i radosno djecu.

Blagdane iz djetinjstva pamtim po radosti, ali i po nekoj užurbanosti povišenih tenzija kakvoj po mojoj skali vrednovanja svijeta nema mjesta u takvim magičnim danima. Potom drvcu koje bi tata kasno na Badnjak donio u kuću i koje je rijetko kitio s nama jer je nekako bilo uobičajeno da to rade djeca i mama. Večeri ispred televizora uz božićni program, tada smirenih tenzija užurbanosti, ali po mome i dalje s nedovoljno iskričavosti, nedovoljno luckaste ozarenosti i svetog mira na licima kakva su imala dječica, otac i majka pokraj kamina iz mojih slikovnica.

To je stvarnost, rekla bi, znam, većina. Stvarni blagdani gdje je majka najčešće premorena od svih priprema, otac pomalo odsutan u svemu, gdje obiteljska okupljanja znaju ne završiti onako ozareno kako bi započela, gdje je na stolu neko standardno jelo jer tako nalaže tradicija, a koje nam se toga trena možda uopće ne jede, ali svejedno pojedemo sve što bi se od nas po nekom nenapisanom pravilu blagdana očekivalo, od zvjezdica s rupom na sredini punjenih pekmezom, obično od marelice ili šipka, do pečenja i francuske salate.

To je stvarnost, rekla bi znam, većina. Stvarnost u kojoj isprva očekujemo tako mnogo od blagdana, a onda se najčešće nosimo s povišenim tenzijama koje se pred kraj umire. I naposljetku uronimo u neki letargični stadij u kojem nam je sve dobro. I kad zapravo, ležeći na kauču u svojoj zoni komfora, pomislimo da je baš sve kako treba biti i da nam je baš to trebalo. Ni manje ni više. Pa stavimo u usta još jednu zvjezdicu s marmeladom i zadovoljno nastavimo uranjati u tu vibraciju u kojoj se nalazimo.

Moj Božić. Smješkam se kad ovo izgovaram. I kad pišem. Moj Božić. Smješkam se Dušom i srcem. I vidim prizor iz slikovnice već godinama u mojoj stvarnosti iako nemam ni kamin s vatrom, ni mačku koja se grije pokraj njega, ni kuću u snijegu, ni crveno-bijele čarapice iznad kamina. Ali, imam nešto mnogo vrednije i veće – izraz lica koji ni danas ne znam jasno predstaviti, a koji je poznat svima koji su i sami vidjeli takve slike iz slikovnica. I nije to samo na licu, to je prošarano cijelim bićem iznutra, to je u svakoj pori, u svakom pretincu Duše, u mojim zjenicama, pod kožom, u dahu, u svemu. To je moja stvarnost. Koju sam obećala sebi i svojoj obitelji jednoga dana dok sam još kao djevojčica promatrala tatu kako namješta božićno drvce na stalak u hodniku naše nekadašnje kuće i negoduje jer mu ne uspijeva od prve.

Moj Božić. Iskričava radost, milijun zagrljaja, isto toliko tonova, uzvika oduševljenja. Probran iz odaja tradicije, ali samo onim iskustvima koja su u skladu sa mnom i onime tko sam uistinu. Kolačići – da, ali maleni, dražesni što stanu u jedan zalogajčić i otope se u trenu. Zvjezdice bez rupe na sredini i s marmeladom od šumskog voća, mojom najdražom.

Noći u kojima ih radim, uz divnu glazbu, misli ljubavi, bez tenzija užurbanosti. Bijeli, čipkasti ukrasi na koje ih slažem. I nosim na Badnjak u svoj godinama najdraži frizerski salon. Moj Božić. Jutarnja kava s prijateljicama prije frizera i razmjena malih, uvijek lijepo upakiranih darova kao naša tradicija iz studentskih dana. Bez obzira što odavno nismo više studentice, što imamo svoje obitelji, djecu, obaveze. Nikada je nisam propustila. Ni umorna, trudna, prehlađena, s malom bebom, s dvije male bebe…baš nikada. I nadam se da nikada ni neću. Od nje se toplina širi srcem još danima, ona grije stopala poput najtoplijih čarapica s pahuljama i sobovima. Ona je moj Božić. Jučer ujutro u Esplanadi. Jer sam htjela nešto drugačije. Odmak od užurbanog grada. Emociju svečanosti i mira. Obično ne pijemo često kavu na takvim mjestima. Božić nije često.

Emocija najdražeg frizerskog salona koji ima atmosferu doma. Zagrljaji. Radost. Mnogo lijepih žena koje tom danu žele darovati sebe lijepo uređene kose. Ne zbog kose, pisala sam mnogo puta, emocije radi. Poštivanja sebe i života radi. Pa kasnije proći još jednom rukom kroz kosu i prisjetiti se toga jutra u toplom salonu. Noćas otvaram poklon koji sam ondje dobila. I razdragam se neopisivo. Kutijica divnih, prirodnih proizvoda. Domaći sirup od mente. Savršenstvo.

Moj Božić.

Ručak vani s mojim dječacima i prijateljima s kojima već godinama njegujemo taj ritual. Točnije, od Badnjaka na koji smo se na istom mjestu upoznali. I iako nas je iz Badnjaka u Badnjak sve više za blagdanskim stolom i iako se pojavljuju neke nove okolnosti, i dalje smo tu. Mirni. Radosni. Prisutni. Uz čašu vina, zalogaj bakalara i ljubav.

Rastajemo se uz zagrljaje i obećanje da se sutra vidimo kod nas na ručku. Dok pišem ovaj tekst, sve je u pripremi. Nema pečenja ni francuske. Nije da to nije lijepa tradicija, ali nije moj Božić. Francusku nikada nisam voljela, a pečenje bih pojela samo kad nije bilo ničeg drugog. Moj je meni sasvim drugačiji. U skladu s onime tko jesam. I iako sam neke njegove dijelove pripremala cijelu noć, nisam umorna. Možda mi tijelo i jest, ali to nije važno dok je Duša živa. U jednom mi je trenutku i kompletna krema za čokoladnu tortu pala s vatre i prosula se po kuhinji. Iza ponoći. Smijali smo se. Moj je Netko rekao da nije važno jer ionako ima pregršt kolača. Kolačići jesu dio mog Božića, ali nisu i božićnog ručka. Za to mi treba neka kremasta, božanstvena tekstura. S obzirom da u tortu ide jako puno čokolade, nisam više imala toliko zaliha.
Onda sam morala posegnuti pod bor. Srećom, bilo je dovoljno.
Moj Božić.

Mali darovi koje sama otvaram pred jutro i ostavim pokoji za kasnije. Samo da opet iznova doživim onu emociju. Emociju koja nema baš ništa zajedničkog s materijalnim, već samom prisutnošću ljubavi. Istinskog prijateljstva. Apsolutne privrženosti.
Moj Božić i miris prave jelke koji obožavam. Iako su umjetne praktičnije, ljepše, ekonomičnije. Prije nekoliko godina smo otkrili fantastičnu stvar. Najam božićnog drvca. Izabranog na plantaži gdje šeta jedan samojed Max, dostavljenog u naš dom i na poziv odnesenog iz njega te ponovno vraćenog na plantažu.

Moj Božić.

Ljubav, ljubav i samo ljubav.

Jer sam oduvijek prkosila onome što ona nije.

U ime odricanja od tradicije, pravila, kidanja pojedinih veza.

U ime emocije iz slikovnice.

U ime čiste, apsolutne, bezuvjetne
LJUBAVI.

Grlim vas sve snažno njome i želim svu magiju, svu radost i svu ljepotu blagdana.

Ljubav.