Nemoj da ostarimo, znaš, nemoj molim Te…

govoriš mi ozbiljno, a glasom dječaka, u neko naše doba, nekog našeg dana, na putu prema obali, našoj vikend – pozornici za još jednu proslavu života.

Stavljam Ti ruku na koljeno i čekam da nastaviš priču koju si upravo započeo. Znam na što misliš, predobro sve znam i prije negoli sam Te znala. Zato i neću dopustiti nikada – da ostarimo.

Nemoj da ostarimo, molim Te, nastavljaš istim tonom, samo još malo tiše,

nemoj da ostarimo onako klasično, onako odraslo. Pa da pričamo o politici, o državi i proračunu. O nekom nebitnom ravnatelju neke nebitne institucije, o tome kako je opet poskupjela struja. I samo nemoj onako sjediti za stolom, mlada, a stara, prekoputa mene, i gledati u svoj tanjur kad mi pričaš, kartajući se kvazi činjenicama i kvazi statističkim podacima. Nemoj uopće spominjati tu neku statistiku ni u čemu. Nemoj, molim Te.

Nemoj da ostarimo onako brzinski, gotovo neprimjetno. Pa da jedno drugom u krevetu okrenemo leđa, da me ne pitaš kako mi se sviđa Tvoja nova haljina. Nemoj da ručamo šutke ili prebacujući vijesti iz medija, jedno drugom, poput loptice.

Nemoj da ostarimo, molim Te, tako da zaboraviš gledati kroz prozor kad se vozimo u autu i viknuti da brzo stanem ako opaziš nešto divno. Šumu. More. Rijeku. Jezero ispred nas.

Nemoj da ostarimo tako da mi u ponoć ne priđeš, onako smiješna i draga kao kad smo se sreli, pa me ne zagrliš s leđa, kako oduvijek znaš i kažeš da Ti se baš sada, Tebi zagovornici zdravog života, jedu mali krumpirići i jedan cheese plain iz McDonaldsa. I nikada neću ostariti tako da se tog trena i meni ne jede isto pa da ne odem do najbližeg Mc-a po dva cheesa i dva paketa malih krumpirića.

I nemoj ostariti tako da prestaneš zatvarati oči kad me ljubiš, i općenito da se prestanemo ljubiti, da mi ne kažeš laku noć i dobro jutro, ljubavi.

Nemoj da ostarimo tako da oko srca stvorimo nepropusne membrane, ili propusne samo kad je sve lijepo, kad stvari idu glatko, kad je svakom pjedinačno dobro. Nemoj da ostarimo tako da ne nazoveš i pitaš me gdje sam, kad sam rekao da ću doći, a još Ti došao nisam.

Nemoj da ostarimo tako da postanemo proračunati pa tako zbrajamo i oduzimamo isplati li se trošiti za neku sobu s pogledom, u nekom drugom gradu, gdje znaš da ćemo se kao djeca radovati kad otključavamo vrata, i gdje ćeš nakon ulaska prvo ući u kupanicu, pljesnuti od sreće i pozvati me da vidim kako je lijepa!

Nemoj da ostarimo tako da prestaneš gledati u oblake, privijati se uz mene na fotografijama, uočavati u svemu oko sebe srca, pojesti uvijek pola moje večere, a meni dati pola svoje.

Nemoj da ostarimo tako, površno, tipično, odraslo, pa da sam Ti mnogo više drag kad su mi puni džepovi i da me duplo više voliš u duplo više kvadrata, kad djeca spavaju, ratnici miruju i kad su izazovi svedeni na nulu.

Nemoj da ostarimo tako da Ti postanu nebitne sve naše prebitne stvari. Kao recimo kutija čokoladnih pralina koje jedemo noću, dok pada kiša i spava grad. I ona Tvoja mala knjižica u kojoj piše da si Žena i Dijete, a onda se takva, dječja, dopadneš i samom konobaru, jedne naše noći, u jednom restoranu, s pogledom na more i grad, pa Ti umjesto jednog, donese sva četiri deserta kojima nas usput i časti.

I onaj slika kojoj se ludo smiješ, pa kažeš da Te podsjećam na jednog poznatog glumca koji je malo popio, pa opet zaroniš u smijeh. I ona neka mala kuća, koju ugledaš putem, a na vratima joj izrezbareno i oslikano srce, pa kažeš ushićeno da stanem i uslikam je jer je to u nekom paralelnom Svemiru neka naša kuća. I to kad mi uzmeš ruke pa ih promatraš kao prvi puta i prolaziš prstima po svakoj izbočini, po svakoj žilici kojom pulsira život, isti onaj koji i sama živiš.

Nemoj da ostarimo tako da postanemo sasvim slijepi za one najbitnije stvari. Ili da ih, još gore, proglasimo nebitno djetinjim. Nemoj, molim Te, samo to nemoj…

Neću. Nikada.