23.07.2017.

Zbog načina na koji živim i razmišljam, ljudi mi se često obraćaju kao nekome tko je hrabar i mnogo riskira.

„Misliš li da sam ja hrabra?“, pitala sam neki dan Mog Nekog na nekom tamo kilometru autoceste kroz Italiju, dok je iza nas spavalo naše troje djece, od kojih najmlađe ima dva mjeseca, a najstarije pet godina, držeći mu, kao oduvijek, lijevu ruku na nozi i pustivši sve emocije iz sebe da lebde oko nas.

„Da, hrabra si.“, rekao je ono što sam znala da će reći prije negoli sam mu postavila pitanje. Onda sam neko vrijeme otpustila sva miješanja uma u temu i dopustila da me kao i mnogo puta do tada obuzme spoznaja o hrabrosti. I zapravo, još sam jednom došla do onoga do čega bih dolazila i ranije: samu sebe ne vidim u tim opisima na način kako to drugi vide. Ja sebe ne shvaćam kao hrabru, samo jednostavno slijedim svoje srce. I nije da se ne zapitam, da katkad ne zadrhtim, da ne sumnjam ili da mi rizik ne uskovitla krv i emocije. No, tek tada ne odustajem od onoga na što me navodi srce. U tim se trenucima pokušam pronaći, utišati sve glasove oko mene koji mi govore: „Nemoj, pazi, luda si, što ako…“ i fokusirati se na šapat moje Duše. A taj mi šapat uvijek govori samo jedno: „Usudi se. Idi. Učini to. Život je jedan. Tanka je granica između ovog i onog svijeta i nikada ne znaš kada ćeš je prijeći, a bit će Ti žao ako je prijeđeš i ostaviš neispunjene svoje čežnje i snove. Nešto nas čuva. I ne samo to, nešto nagrađuje one koji idu za srcem. Obećajem Ti.“

Tako je u svemu što činim. U poslu, odnosima, privatnim sferama, obitelji. Da sam umjesto glasa srca, slušala glas razuma, danas bih vrlo vjerojatno bila uskraćena za najveće blagoslove svoga života. Teško da bih u tom slučaju, sama i bez ikakvog zaleđa u bilo kojem smislu, samo na temelju svoje vizije, neposredno nakon izlaska s fakulteta, započela svoj posao. U državi koja definitivno ne podupire privatno poduzetništvo i u kojoj je obitelj (posebice brojnija) i karijera još uvijek prije iznimka nego pravilo. Teško i da bih u samo pet godina donijela na svijet tri predivna anđela, i to u podstanarstvu, unatoč prilično uspješnom desetljeću u karijeri. (Rješavanje stambenog pitanja na našim prostorima je tema za sebe na koju možda jednom i napišem osvrt…). O svemu ostalom, svim iskustvima, trenucima, putovanjima, svoj enormnoj količini slobode i leta kamo me doveo glas srca, a što sigurno ne bih iskusila da sam slušala glas razuma, ne moram ni govoriti.

Posljednjih mi je nekoliko dana toliko zaokupilo osjetila da ne znam odakle bih krenula da barem djelić proživljenog pretočim u riječi. Miješaju mi se sve senzacije, prizori, osjećaji, note. Isprva sam mislila napisati tekst dokumentarnog karaktera o putovanju s troje male djece, kako bih onima koji razmišljaju o istom pomogla nekim savjetima iz prve ruke, ali ne mogu se prebaciti u taj modul dok barem malo ne umirim sve emocije u sebi koje naviru i mole me da ih smjestim u riječi. A tada teško mogu napisati dokumentarni tekst tog tipa. Tada mi se nameće toliko toga drugog. Vidim ciku dvojice dječaka koji su se na putovanju, već ionako prebliski, toliko još zbližili da ti se srce napinje od dragosti kad ih promatraš onako čiste, zaigrane, sretne. Vidim ženu koja je istovremeno i dijete pa se uživi u sve dječje trenutke, a kad iskorači iz njih, onako neopterećena i obavijena samom radošću, postaje čulnija no ikada i ponovno se zaljubljuje u svog muškarca. Na svakom putovanju, poslije svakog poniranja u sebe, uvijek iznova. I dok on nevješto pokušava namjestiti selfi štap kako bi uhvatio trenutak u kadar, ona mu miriše dio gdje se rub njegove majice spaja s kožom i prepoznaje onaj isti miris u koji se davno i nepovratno zaljubila.

„Najljepše ispadaš na fotografijama kad si s njim.“, rekli su joj mnogo puta. Ona to zna. Jer tada samo uroni u sebe. A time i u njega. I tada je stvarnija no ikada. A samo je autentično lijepo. To je zapravo jedina definicija ljepote.

Vidim šetnju po uzavreloj Padovi, popraćenu opet onom cikom. Prskanje na fontani dok nastojim u nekoliko trenutaka apsolutnog mira zapisati emocije u svoju Knjižicu, nakratko zatvoriti oči i samo biti. „Mamice, vidi Maka!“, čujem potom Lavov uzbuđeni glas. I prije negoli uopće otkrijem iz kojeg smjera glas dolazi, u oči mi upada prazno Tonijevo mjesto za stolom. Sljedeći prizor je Mak – gol golcat na jednom od najljepših trgova Padove i Toni koji mu pokušava objasniti da se ne možemo baš sada kupati u fontani.

Vidim vožnju kroz Veneciju, slike koje mi se isprepliću su toliko žive da imam osjećaj da sam sve to proživjela već nekoliko puta, u nekim drugim životima, s istim ovim dušama koje me prate oduvijek i zauvijek. I znam da je to to dok god ne mogu zamisliti da je nekako drugačije. Dok god je baš tako kako je.

Vidim dolazak u mali gradić iza Venecije i staru vilu, preimenovanu u hotel. Onaj trenutak nečeg starog, a novog, poznatog, a nepoznatog. Mističnog. Zvono na recepciji. Otvara stari, sijedi gospodin. Kao u filmovima. Pozdravljamo ga, prijavljujemo se, dječaci promatraju sve bez riječi. U liftu tepisi. Cijeli interijer kao u prastarim filmovima strave, ali bez imalo stvarne jeze. Samo neki dojam mističnog, svetog. Sijedi nas gospodin prati u liftu do sobe na prvom katu. Mak ga promatra pogledom koji još do tada nisam uhvatila u ove dvije godine na njemu. Dolaskom u sobu, kad mistika pomalo popušta, odjednom se rasplače. „Maka hoće hotel…“, kaže kroz suze. „Ovo je hotel“, objašnjava mu Lav. Smijemo se. Spajamo dva bračna kreveta u jedan veliki. Nastupa igra. U jednom trenutku noću, kad se budim kako bih nahranila Bebu, ne mogu, a da se ne zapitam tko je sve živio ovdje i prošeta li s vremena na vrijeme ovuda kakav duh? Pa potražim brzo, između malih nožica i ručica, isprepletenih s nama po krevetu, Njegovu veliku, sigurnu ruku.

Probijanjem sunca kroz guste zavjese nestaje svaka mistika noći. Spremamo se na doručak, jedan od najdivnijih koji smo ikada susreli. Lijepa, profinjena gospođa (pretpostavljamo da je hotel u vlasništvu jedne obitelji i da je stari, sijedi gospodin s recepcije njen najstariji član) se brine je li sve u redu i ima li svega dovoljno. Izabiremo stol u najudaljenijem dijelu prostorije za doručak kako dječaci ne bi ometali parove koji nisu u takvom broju kao mi. Predlažem im da igramo igru šaptanja. „Igramo se da kad nešto želimo, ne pričamo glasno kao obično: Ja bih to!, već poluglasno ili šapatom kažemo: Ja bih kroasan“…

„Ja bih krafnu.“, šapne mi Mak, misleći na kroasan. (Krafna je već neko vrijeme u njegovom rječniku sinonim za bilo kakvo slatko pecivo s pekmezom, najčešće kroasan, iako se ne sjećam je li krafnu kao takvu ikada u životu uzeo i pojeo).
„Ja bih prvo cornflakes“, šapne mi Lav. „S mlijekom“, došapne. Smijemo se i nosimo im svakome njegovo po narudžbi. Super igra. Vjerojatno bi se i ostali gosti složili s time. Beba spava. Na podu, u nosiljci pokraj stola.

Pijem kavu i pijuckam sok od crvene naranče. Gledam najprije interijer, sve posluženo s takvom pažnjom na svaki detalj, sve one talijanske delicijie, keksiće amaretti, puslice…, potom dječake, njihova draga, ozarena lišca, zatim Tonija.

Vjerujem, a opet kao da ne vjerujem. I govorim mu u tom tihom zanosu prepuna emocija: „Nemoj nikada posumnjati u sebe. Posebice ne kad nešto loše krene s poslom, kao što nekada znaš. Ma što se dogodilo, molim Te nikada ne zaboravi jedno. Velik si čovjek. Jako velik. Jer si tako mnogo pridonio ovome svijetu. S ovime danas, sa svime, s ova tri anđela. Znaš li koliko je to mnogo? I te ruke Tvoje, što tisuću puta u danu spakiraju i otpakiraju dvoja kolica, podignu jednog, drugog, trećeg, zagrle me, utješe nas sve. Znaš koliko je to mnogo?“
„Znam.“, izgovori odgovor od četiri slova i milijun emocija.

Svira neka talijanska šansona. Između svih nota, svih dječjih: „Mamice…“ i njegovih „E, ljubi…“, pojedem tek zalogaj cornetta. I ne žalim se. Odavno znam da se najbolje osjećam kad malo jedem i puno volim.

Vidim ples s dječacima, nakon doručka, ispred stare vile. Njih dvojicu kako pričaju s kamenim lavom na pročelju. Čujem zvona sa zvonika i upijam Makovo čuđenje :“Što je sad to?“.
Trenutak kasnije trče po livadi. Beru mi cvijeće. Mali žuti cvijet i jedna tratinčica. Opet mi se plače od ljubavi. Šetamo do rijeke. Ljubav i samo ljubav. I tako nadalje. Tako neprestano.

Putovanje s troje male djece?
Ovisi.
O tome tko si kad si sam sa sobom. Potom o tome tko si kad si sam s partnerom. I tek tada o tome kojim potezima kista slikaš prizor na temu obitelj.

Ja zapravo nikad nisam željela muža i djecu. Ja sam željela Obitelj. Onako, a da ne znam točno ni opisati kako. Onako kako jest. Mi u ljubavi. I pas. I neka mala kućica. Ne znam zašto, ali oduvijek mala (Pa eto mi sad, kad smo u procesu realizacije stana s puno manje kvadrata nego što bi nam „realno“ trebalo. No što je to zapravo „realno“ i koje je točno značenje glagola trebati?).

I prštave emocije, lakoća, neopterećenost. I sanjarenja na jastuku, i da sam istodobno i dijete i mama. I zaljubljena, romantična žena. I da nikada ne postanem onako odrasla kakve sam odrasle viđala oko sebe. Da zauvijek citiram negdje u sebi Malog Princa i živim njegovu viziju svijeta.

Na putu prema doma moje sve u jednoj točki mene. Sretno što sam opet poslušala srce. Odjednom On pojačava radio. Predivna pjesma. Harry Styles – „Sign of the Times.“

Tu se lomim. Od ljepote. Od prepoznavanja sebe u trenutku. Zaboli me sve u meni od spoznaje da će ovaj život proći. I od bojazni hoću li ikada više pronaći neki novi koji će tako jako poput ovoga biti moj. Plačem.

„Otkad imamo djecu, čini mi se da prolazi još brže, a nikada nije bilo ljepše. Ne bih htjela da tako brzo prođe…“, govorim mu kroz suze, držeći ruku na njegovom koljenu, promatrajući cestu, metamorfozu pred nama…dok dječaci spavaju iza nas.

„NEMOJ PLAKATI, SAMO UŽIVAJ.“ – kaže mi.

I ne plačem. Uživam.