Iz Momentoriznice

08.01.2017.

U životu se mnogima od nas, ako ne već sve, onda dobar dio svega vrti oko novca. Kad bih imao toliko i toliko, mogao bih to i to. Kad bih mogao to i to, bio bih taj i taj. Mnogo bolji, mnogo veći od ovog koji sada jesam. I dakako, mnogo sretniji. Otputovao bih ovdje i ondje, kupio ovo i ono i obogatio svoj život do neslućenih razmjera. Ne bi me se ticalo toliko toga što me se sada tiče. Bio bi to zaista scenarij kakav vrijedi živjeti.

Neću reći da je novac sasvim nebitan. Ne živimo sami na vrhu planine gdje meditiramo od jutra do mraka i hranimo se onime što pronađemo u krugu od sto metara da nam novac ne igra baš nikakvu ulogu na pozornici života. Osim što nam omogućuje plaćanje osnovnih životnih potreba, otvara nam vrata i nekih iskustava koja bi bez njega ostala zatvorena. Jer bi nam stražar koji stoji ispred njih rekao da ne možemo ući. Nisi kupio ulaznicu, oprosti. A da bismo je kupili, potreban nam je novac.

No i dalje smatram, promatrajući godinama sreću i tragajući za njom, štoviše, čak mogu i tvrditi, koliko god tvrdnje nisu u skladu s mojim načinom obračunavanja sa svijetom, da doživljaj sreće, zvijezde u očima, treptaji oko srca, sve ono čarobno i šaroliko, često, vrlo često, nema baš nikakve veze s novcem. Odnosno, ako obrnemo tvrdnju, da veće količine novca ne stvaraju onaj istinski sjaj u Duši i nisu odgovorne za ljubav prema svijetu, prema sebi i prema drugome koja je osnovni pokretač Svemira. I koja jedina sama po sebi stvara zvijezde u očima.

Kako god, vrtnja oko novca je precijenjena. Često nam prođe cijeli život u tom vrtlogu i tek na kraju shvatimo koliko smo toga propustili, vrteći se u krugu.

Pisala sam mnogo puta o svojim osobnim iskustvima. O periodima kad sam imala toliko malo, gotovo ništa i periodima kad sam imala toliko da sam si mogla priuštiti iskustva o kojima sam nekada samo sanjala i čeznutljivo ih nabrajala u svoj mladenački dnevnik želja. Pisala sam i o tome kako sam testirala svoje granice i godinama naporno učila i radila, ne zato da bih vidjela kako je to imati novca i što bi mi to u životu donijelo, jer sam to vrlo lako mogla vidjeti na primjerima onih koji su isto već posjedovali ili se s time rodili, već zato što sam sebi htjela dokazati da je sve moguće i da točka na kojoj se u određenom trenutku u životu nalazimo nije i ne mora biti točka na kojoj ćemo ostati. U protivnom ništa ne bi imalo smisla. A tek to mi nije imalo smisla – život bez smisla.

To me moje iskustvo učinilo neizmjerno bogatom, ali ne materijalno (iako moram priznati da mi je i po tome pitanju štošta promijenilo). Učinilo me prije svega bogatom duhom, dalo mi spoznaje da sve možemo, da smo, ako želimo i vjerujemo, ako smo dovoljno ustrajni sposobni u potpunosti promijeniti naš svijet i priskrbiti si iskustva za koja su nam govorili da su predaleka i nemoguća. Ujedno mi je dalo snage za svaku prepreku i izazov, kao i veliku potrebu da hrabrim druge na njihovom putu prema nekoj drugoj točki postojanja od one na kojoj se trenutno nalaze.
No, istovremeno me naučilo i nečemu mnogo većem – tome da novac, unatoč svim iskustvima koja može priskrbiti, ne utječe na stvarni doživljaj sreće.

Pisala sam mnogo puta – o ručku spremljenom nabrzaka od preostalih namirnica i pažljivo spakiranom u aluminijsku foliju pa razmotanom na dekici prilikom piknika u obližnjem parku od kojeg mi se i sada, kad se tog prisjetim, ježi duša, do ručka jedne slične, sunčane nedjelje u finom lokalu na pariškom Montmartru za koji smo u tom trenutku izdvojili desetak, ako ne i dvadesetak puta više novca nego za ručak u aluminijskoj foliji na pikniku u parku. Ovaj drugi ručak ne izaziva nimalo veće ježenje duše od prvog. Naprotiv. Sve je u osjećaju. U doživljaju svijeta. U trenutku.

Pisala sam i o „izlascima na večeru“ Mog Nekoga i mene u nekim našim počecima, kad bismo uzeli nešto usput i večerali u automobilu na parkingu s pogledom na grad, ludi od zanosa, od radosti i postojanja jedno uz drugo. Nema te večere kasnije za stolovima u ne znam kakvim restoranima, s ne znam kakvim pogledima, koja može nadmašiti tu sreću. Samo zato što se jelo nešto za mnogo više novca, na mjestu rezerviranom danima unaprijed za tu prigodu. Ne kažem da nije bilo ukusno ni divno. Ali emocija nije premašila emociju s parkinga s pogledom na grad. I nikada neće. Može samo stati tik uz nju, ali ne je i prestići. Nikada.

Namjera današnje Momentoriznice mi je zapravo bila pisati o nečem sasvim drugom. Pokušati prenijeti priču koja mi se jučer u trenu ispričala. Priču o tome kako postoji tako mnogo toga što se ne može kupiti novcem. A kad bi i moglo, ne bi bilo tog novca koliko bi to vrijedilo.
U ta iskustva spada previše toga i vrlo je individualno. Za mene je to noć provedena u zagrljaju voljenog čovjeka. Na prvu izgleda sasvim jednostavno i možda nimalo posebno, ali teško da znam za išta posebnije. Previše ljudi spava odvojeno od bilo kakvog zagrljaja i previše njih u zagrljajima onih koji grle samo njihova tijela, a ne i njihove duše. A to nije ono na što mislim.
Tu su i trenuci čistog prekoračenja kad imamo osjećaj da nas svijetom vodi neka nevidljiva ruka koja uređuje stvari tako da se one odvijaju s lakoćom za nas, da se slažu poput domino kockica, a mi samo promatramo i čudom se čudimo. Sigurna sam da je svatko od nas doživio barem jedan ovakav trenutak, a mnogi ga pripisuju sreći. Ja ga ne pripisujem sreći, već magiji života koja zasigurno postoji i neizmjerno sam zahvalna što sam je doživjela mnogo puta i što je uvijek iznova doživljavam. Nema tog novca koji bi to naplatio.
Tu su zatim momenti u kojima živimo istinsku ljubav s pravim prijateljima, čak i kad samo šutimo ili zajedno gledamo nekamo u daljinu, omeđeni nevidljivim nitima istinske povezanosti. Neizmjerno bogatstvo. Nenaplativo. Kao i svaki onaj trenutak kad nas s nekim prožme duboko razumijevanje. I tada nisu potrebne riječi. Brišu se prostor i vrijeme i ostaju samo dvije gole duše koje se u potpunosti isprepliću. Obožavam taj momenat i on također nema i ne može imati cijenu. Iskustva duboke povezanosti s djecom i ljubimcima ne moram uopće navoditi. Kao ni to kad nas zaokupi neka ideja i u potpunosti nas obuzme pa nam se duša proširi, zahvati nas nada i radost i osjetimo da nismo ni ovo tijelo ni ovaj um, već nešto prekrasno, inspirativno i veliko što se manifestiralo ovdje da se ostvari. I opet, nenaplativo.

Osim ovih iskustava koja nemaju cijenu i ne mogu se kupiti nikakvim novcem ni materijalnim blagom, postoje i ona, a o kojima sam zapravo primarno i željela pisati, nakon što sam jučer ponovno doživjela jedno od njih, koja vrijede neusporedivo više od sume na koju su procijenjena i koju smo za njih spremni platiti. Tu novac za mene doista ne igra nikakvu ulogu, već je samo ulaznica koju ćemo kupiti i predati stražaru na vratima iskustva vječnosti. I takvih je iskustava mnogo i individualne su prirode, a moje jučerašnje iskustvo vezano je za nevjerojatan doživljaj duboke povezanosti sa svime tijekom najdivnije masaže koju sam ikada doživjela u jednom tajlandskom centru za masažu i njegu duha i tijela.
Azijska me kultura na neki način oduvijek privlačila. Azijati pristupaju životu sasvim drugačije. Kod njih je prisutna crta neobičnog „služenja“, a bez da to služenje ima ono značenje koje ima u našem jeziku i našoj kulturi. Pod tim mislim da se oni u potpunosti, dušom i tijelom posvete onome što čine i ako ste senzibilno i intuitivno biće, to itekako osjetite i snažno vas fascinira. Imaju oni dakako i određenu distancu i ona poprima značenje neke uzvišenosti. Poštuju našu privatnost, a opet nam samom svojom vibracijom daju do znanja da će učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi nam, neovisno što pritom pružaju, priskrbili nezaboravno iskustvo za osjetila. To je neka vrst primanja i davanja gdje za novac koji smo uložili dobijemo neusporedivo više. Iskusila sam to u više navrata, u kontaktu s Azijatima u azijskim restoranima diljem svijeta, na štandovima s azijskom hranom i i thai centrima koje sam imala priliku posjetiti nekoliko puta i uživati u neopisivom doživljaju koji ispreplete sva osjetila odjednom. Jučer sam to opet doživjela i ne mogu se osloboditi ljepote koja i sada prolazi kroz mene i dodiruje svaki segmenat onoga što danas radim, govorim, dišem, živim.
Teško mi je to iskustvo i prenijeti u riječi. Pri tom se transferu kao i obično izgubi toliko onog tankoćutnog što ne podnosi skladištenje u riječi. Ali pokušat ću barem približno dočarati taj doživljaj kako bi vas možda na trenutak obgrlio kao što je i mene. Na hodniku prošaranom ornamentima Istoka miriše na jasmin i na toliko toga što prepoznaje moja duša, ali um ne zna definirati. Nije ni važno. Trenuci i iskustva ne postoje da se svrstavaju u ladice, već da nas prožimaju. Svira nježna, inspirativna glazba koja me potpuno odnosi s ovoga svijeta u neki drugi svijet. Na prstima, gotovo nečujno, prilazi mi čulna Tajlanđanka, sklopi ruke ispod brade, lagano se nakloni i diskretno nasmije u kutovima usana. Oči joj se smiju. Pokaže mi, a bez da je doista pokazala (osjetim) put do „moga“ mjesta. Ondje sve mirisno, uredno, čisto. Glazba i dalje svira. Na krevetu velika grana ljubičastih orhideja. Tiho je sklanja, oslobađa mi prostor i izlazi iz prostorije kako bih se raskomotila za masažu. Ulazi jednako nečujno kao što je i izišla i cijelo mi tijelo prekriva pokrivačima, mekim i nježnim poput svile, a otkrivenim ostavlja samo djelić po djelić tijela koji toga trenutka masira. Osjećam da je potpuno predana onome što radi, potpuno prisutna u trenutku. Netko bi rekao da se to ne može osjetiti i kako mogu znati da pritom ne razmišlja o ručku kojeg će kasnije spremati djeci, o suprugu i računima koje mora platiti. Može se osjetiti. Prisutnost se snažno i nepogrešivo može osjetiti. Ali, samo ako osjećamo dušom. Njena duša ne procjenjuje. Slutim da joj je svako tijelo kojem se posveti jednako važno i veličanstveno i svakome pristupa kao hramu. Jer tijelo i jest hram. Dom u kojem stanuje naša duša. Zato ne mogu razumjeti zašto ga ponekad tretiramo na način na koji ga tretiramo. Potpuno nesvjesno. Njeni pokreti osvješćuju svaku stanicu moga tijela i povezuju ga s dušom. Ne mogu to opisati jer ne ulazi u domenu riječi. Ni u domenu fizičkog. To je apsolutno ćuvstveno iskustvo koje vrijedi neusporedivo više od nekoliko desetaka eura.
To je život na trenutak uhvaćen u šaku. Iz koje potom sklizne. Jer nije na nama da ga držimo. Ali, ostavi trag. Zauvijek.
Na kraju jednaki naklon kao i na početku. Donosi mirisni čaj od jasmina. Ne mogu odoljeti, a da ne kupim šalicu i tanjurić rukom oslikan na Tajlandu. Znam da ću svaki puta, ispijajući iz nje čaj, uhvatiti ponovno na tren onu emociju. Upisujem dojam u knjigu dojmova i odlazim potpuno isprepletena u magiju trenutka. Pokraj mojih riječi u knjizi tragovi svih onih koje se ovo iskustvo dojmilo kao i mene. „Amazing!“, „Namaste!“, „Best experience ever!“, „Thank you, God. I love you!“, „Wunderbar!“…zapisano je.
Mnogo se toga ne može kupiti novcem. Mnogo toga vrijedi neusporedivo više od onoga koliko smo za to spremni platiti. O ostalome u nekoj drugoj priči.
Zahvalna sam što mi se toliko toga ukazalo u ovom utjelovljenju. Zahvalna na Mom Nekom koji mi dopušta, unatoč svim svjetovnim ulogama koje imamo, da moja duša s vremena na vrijeme otputuje na neka druga mjesta. Ondje gdje se sve zrcali u svemu.

Ljubim vas!
I molim da njegujemo ono što smo u nutrini. Tako se svaki put iznova prisjetimo tko smo. A to je nenaplativo.