CARICA

Tko god me uistinu poznaje, zna da se u neke teme ne upuštam olako niti onako klasično, ako smijem reći-ženski. O djeci rijetko pričam u kontekstu priča mami iz parka: tko je od njih kada i s koliko dana, mjeseci ili pak godina učinio nešto ili ipak nije, kada je dobio koji zub – jedinica dolje lijevo, petica gore desno, kada je počela dohrana i koliko je grama dobio u prvih mjesec dana, koliko kozica i gdje, koja bolest, koji pedijatar.

Zapravo, tko god me uistinu poznaje, zna da dječji parkovi, neovisno o ovim temama, uopće nisu naše područje. Radije prostrem deku nasred livade i brojim s djecom oblake, gledam ih kako trče po travi, napucavaju s tatom loptu, kako ciču i raduju se. Nemam ništa protiv parkova, i tko sam da uopće što imam protiv koga ili čega. Nemam ništa ni protiv razgovora – jedinica dolje lijevo, petica gore desno iako nisu moje područje. Iskreno, nemam pojma koji je zub i kada kome od mojih izišao i ima li ih mlađi sin trenutno sve ili mu još koji nedostaje. Kad me pitaju koliko je točno star, moram na tren zastati da godini od dvanaest pribrojim preostale mjesece pa da to zvuči onako majčinski, precizno, u mjesecima. Još stojim negdje na godini i pol iako je već blizu dvije. O djeci doista vrlo rijetko, ako uopće ikada, pričam u ovim tonalitetima.

Ali zato ću uvijek ispričati kako im oči sjaje kad ih odvedemo nekamo gdje još nikada nisu bili, kako im srce kuca kad me ugledaju s pozornice vrtićke priredbe, kako im se zažare obrazi kad učine svoj prvi spust na skijama. Kako mirišu na maline, kakve su im mekoće kose pod mojim prstima, kako se ljube, kako vole, kako je posebna veza između njih dvojice, od čega se raduju, a od čega rastuže.

Tko god me uistinu poznaje, zna da se u neke teme ne upuštam olako niti onako klasično, ako smijem reći-ženski. Tako vrlo rijetko ili gotovo nikada ne pričam o trudnoćama, porodima, postporođajnim tegobama. I onda kad nisam bila najbolje, stisnula sam zube, skrenula misao s rane ispod struka i natočila svojim prijateljicama piće pa smo pričale o tome što ima novog, je li sretna, jesam li sretna, kamo će na putovanje, koju knjigu čita, koji posao obavlja. Slušala sam je i dok sam se okretala od nje da nahranim bebu, poštujući prostor i intimu jedne i druge pa potom pričala kako planiram napisati novu knjigu ili kako se otvorilo neko novo mjesto u gradu kamo moramo poći.

Jednom sam napisala priču o svom prvom porodu, ali se ondje najmanje radilo o porodu. Radilo se o ljubavi, hrabrosti, neizvjesnosti. O igri života, ishodu od kojeg se naježi duša i sklope ruke u znak zahvalnosti.

No, ovoga ću puta učiniti iznimku i napisati osvrt na teme o kojima inače ne pišem i o kojima rijetko pričam. Napisat ću ovaj osvrt kako bih možda nekome pomogla tko se pita. I kako bih naglas izrekla neke stvari koje se pojedine žene ne usude izreći. Ponukana vječitim komentarima na tuđe sudbine, tuđe odluke i tuđe živote. Začuđena sveprisutnim generaliziranjem koječega i pridavanjem sebi statusa glasnogovornika, bilo javno ili u privatnim razgovorima, i to oko stvari koje su previše intimne i previše svete da bi se u njih tek tako zadiralo. Posebice onda kad o njima tako malo znamo.

Čini mi se da svaka žena koja pod svojim srcem nosi još jedno srce (ili više od jednog) želi isti ishod: brz i lak porod i živu i zdravu bebu. Ako smo ikada i maštale o koječemu drugome: spolu, izgledu, karakteru djeteta, mjesecu u kojem ćemo roditi, danu, okolnostima i slično, onoga trenutka kad postanemo svjesne čuda života u nama, čuda transformacije kroz koju same pritom prolazimo i naposljetku čuda ljubavi koja nas obavija, shvaćamo da je život beskrajno vrijedan, ali isto tako i silno krhak i najbitnije nam postane tek jedno – da sve bude u redu. S bebom. S nama. S trenutkom u kojem ćemo se susresti na ovome svijetu.

Moja je prva trudnoća, kao i druga, bila normalna i uredna. Ja sam je imenovala savršenom. Pokoji možda nesavršeni trenutak, a teško da ima žene koja ga ne doživi, nisam željela izdvajati kao nešto nad čime ću očajavati. Pripisala bih ga danu. Raspoloženju. Slučajnosti. Nisam čitala forume, nisam slušala priče drugih žena. Nisu mi ih ni pričale. Ponašala sam se kao i obično, a ako bi se tema i svela na moje stanje, pričale bismo o imenima za dijete, dijelovima Svemira kamo želim zajedno s njim otići kad se rodi, o ostvarenim snovima od kojih je i ono jedan od njih.
Kad je bila riječ o porodu, imala sam svoj zamišljeni scenarij i taj čin nisam željela prepustiti slučaju. Takva sam, štošta mi je u životu važno, a kako onda ne bi bilo ovako nešto. Scenarij moga poroda uključivao je prisustvo liječnika u jednoj od zagrebačkih bolnica kojeg sam izabrala na preporuku nekoliko osoba i koji mi je do tada u svojoj ordinaciji vodio trudnoću. Željela sam imati barem tračak nekog jamstva ili možda nade da moj porod može biti relativno brz i relativno lak. Ako ne već ovo prvo, onda ovo drugo svakako. Moj je liječnik slovio  za velikog stručnjaka i nekoga kome se može vjerovati. Iako nikada s njim nisam kliknula onako kako sam zamišljala da bih trebala i iako je bio vrlo oskudan na riječima, posebice kad bih ga, u već visokoj trudnoći, priupitala kakav detalj o mom eventualnom porodu, vjerovala sam mu i osjećala se prilično sigurno. A to mi je bilo najvažnije. Cijelu sam trudnoću vježbala, do šestog mjeseca i trčala laganim tempom svoju uobičajenu rutu na atletskoj stazi, radila pilates za trudnice, pazila na prehranu, a sve kako bih bila što bliže onome: roditi prilično brzo i lako. Oduvijek sam, i prije nego li sam bila trudna, znala da ću učiniti sve što je u mojoj moći kako mi porod ne bi bio traumatično iskustvo. Pritom, između ostalog, mislim i na bol. Nisam netko tko ima osobito nizak prag boli. Naprotiv. Po tom pitanju bih mogla istrpjeti svašta. I danas se prisjećam kako su mi u jednom lokalnom domu zdravlja, nedaleko djedove i bakine kuće gdje mi se dogodila nezgoda „na živo“ šivali duboku posjekotinu na nozi jer nisu imali ništa protiv boli. A ja sam imala samo sedam godina i stiskala zubiće do iznemoglosti, bez da sam ispustila i jednu suzu. No, netko sam i tko definitivno ne želi trpjeti bol ako ne mora. Dijete od sedam godina nitko nije pitao što želi. Takve su bile okolnosti. Ženu u tridesetima također. Ali ona je znala što želi. Definitivno epiduralnu analgeziju koja umanjuje ili, ako imate sreću da vam često nestrpljivi anesteziolog pogodi pravo mjesto i da pravu dozu, potpuno blokira bol. Tu nije bilo dileme. Kad vadim zub ili na njemu obavljam neki složeniji zahvat, također zatražim i dobijem injekciju protiv boli. Netko to ne razumije. Ja ne razumijem da netko misli kako je analgetik u tim slučajevima nešto grešno, a bol sveta. Ne vidim ništa svetog ni veličanstvenog u boli. Posebice ne u onoj koja bi trebala popratiti jedan od najdojmljivijih i najintimnijih događaja u životu – dolazak malog bića na svijet. Poštujem one koji su željeli iskusiti tu bol. No poštujem i one koji nisu. Ja prva nisam. I ne bih. Ako ne moram. I da imam kćer, nikada joj ne bih sugerirala da se upušta u bol ako ne mora. Osim ako ona izričito ne bi željela drugačije ili ako bi sprečavanje boli na bilo koji način ugrožavalo život djeteta. Na carski rez tada nisam smjela ni pomisliti. Tek me je od njega hvatala prava jeza. Uopće ideja da me netko zareže i prereže sve moje slojeve da bi odande izvukao bebu, da me potom ponovno sastavi i onako me poluživu ostavi da se ponovno snađem u samoj sebi, bila mi je nezamisliva. No, ni tada mi nije i nikada ne bi palo napamet propitkivati se oko toga zašto neke žene priželjkuju carski rez i spremne su platiti za njega. Poštivala sam njihove izbore i zadnje na svijetu mi je bilo moraliziranje po tim pitanjima. Posebno mi je nezamisliva bila pomisao da su takve žene manje žene, manje majke, da su manje povezane s djecom ili da su nešto značajno propustile. Za mene su po tom pitanju bile jednako heroine kao i sve druge žene koje donesu djecu na svijet. Jer, koliko god bilo svakodnevno, koliko se god rođenje djeteta prikazivalo rutinskim, velika je to, ma i prevelika stvar i pravo je čudo kad na kraju sve ispadne dobro iako većinom tako i bude.

U srijedu navečer sam bila na pregledu u ordinaciji moga liječnika koji je ulijevao povjerenje. Mjesec dana prije očekivanog termina poroda, dan nakon povratka s otoka na kojem smo proveli nekoliko dana. Kad sam ga pitala možemo li barem okvirno porazgovarati o porodu, rekao je da do tog dana imamo još puno vremena. Kad sam spomenula kako želim da mi osobno dođe na porod kao i da želim unaprijed dogovoriti epiduralnu, rekao je da imamo vremena. Kad sam ga pitala bih li trebala na idući pregled možda ipak doći u bolnicu, jer već je mjesec dana do poroda, rekao mi je da je on bolnica. Tu mi je večer  ipak dao svoj broj mobitela. Srećom. Ujutro sam ga zvala. Nakon što mi je potpuno neočekivano, mjesec dana prije termina, pukao vodenjak. Malo je reći da sam drhtavim rukama jedva uzela telefon u ruke. U strahu za svoje dijete. U strahu općenito. Rekao mi je da odmah krenem u bolnicu. Da ne mora biti ništa, ali i da može biti svašta. To odmah je bilo nemoguće jer je Muž otišao motorom na posao i nije čuo mobitel kad sam ga zvala. Nisam bila sigurna jesam li u stanju voziti sama. Neprestano sam osluškivala miče li se beba i pitala se je li dobro. Moja mi je intuicija govorila da ovo nije uobičajena situacija i da je posrijedi nešto na što se nismo pripremili. Dobila sam Muža i čekala da se vrati doma, a za to sam vrijeme uspjela odgoditi dogovore  za taj dan. Slutila sam da kad uđem kroz vrata bolnice, više toga dana neću izaći. Jesam li spomenula da je moj liječnik koji ulijeva povjerenje morao hitno na put jer je imao smrtni slučaj u najužoj obitelji? Rekao je da će nazvati bolnicu i uputiti nekoga od kolega na mene. Dočekala me predivna mlada liječnica, a u očima sam joj vidjela laganu paniku. Intuicija mi je i dalje glasno poručivala da nešto nije dobro. Muža su poslali natrag kući po moje papire i aceton za nokte o čemu sam već jednom ranije pisala. Imala sam crveni lak na noktima, mjesec dana prije termina. A oni u najvećem rodilištu u Hrvatskoj nisu imali aceton za nokte. Nakon što me mlada liječnica pregledala, panika je u njenim očima poprimila deset puta jaču frekvenciju od početne. Toliko da se i sada tresem dok ovo pišem. Bila sam u nekoj maglici, ne percipirajući jasno stvarnost oko sebe. „Abrupcija posteljice!“ viknula je i odjednom se čitavi tim usplahirenih ljudi našao oko mene. „Hitna sekcija! Brzo!“ Niti sam znala što je abrupcija posteljice niti što je sekcija. Od svega sam razumjela samo riječ „hitno“ koju nije bilo ni potrebno čuti jer je sve odisalo njome. Ludom su me brzinom prebacili na kolica, trčali sa mnom u salu i samo me usput brzinski pitali koja sam krvna grupa i koliko imam kilograma. Očito da mogu odrediti dozu anestezije. Panika se mogla rezati nožem. Njihova panika. Svoje se ne sjećam. Sjećam se samo da sam molila Boga da je beba dobro. I da se vidimo žive. Kad se probudim.
Dalje neću pisati jer bih mogla danima. Reći ću samo da je naposljetku, nakon dva, tri dana, beba Lav, moj borac došao s intenzivne njege meni u sobu, bez ikakvih posljedica, živ i savršeno zdrav. Reći ću samo da je mlada, divna doktorica rekla mom izbezumljenom Mužu koji se na hodniku bolnice pojavio s acetonom za nokte i papirima s mojom krvnom grupom, ni desetak minuta nakon što je otišao kući po to, da je gotovo i da je sve u redu, ali da se radilo o minutama. Doslovno. Minutama za mene i za bebu. Ne želim ni pomišljati na to da je naš tadašnji stan bio u neposrednoj blizini bolnice. I da su možda upravo to bile minute koje ne bi više bile te da smo živjeli samo nekoliko ulica dalje. Kako god, ni moja planirana epiduralna, ni liječnik na porodu ni ništa od onog kako sam mislila da će biti nije bilo kako sam zamišljala. Nije ni važno. Sve je na kraju završilo dobro, a samo se to broji. Sretan ishod. Ljubav. Od ostalih žena u sobi, nas ukupno sedam, svaka je završila ondje sa svojom pričom. Moja je u usporedbi s njihovima ništa. U njoj sablasno zvone tek minute koje smo Lav i ja na kraju uhvatili. U njihovim štošta drugoga. I zato nikada neću razumjeti one, prvenstveno žene, koje osuđuje druge žene. Koje pričaju priče o carskim rezovima i carskim porodima, uzdižući drugačije načine dolaska na svijet na pijedestal. Posljednje čemu bi u ovakvim pričama trebalo biti mjesto je osuda. Izdizanje nečega u ime umanjivanja nečeg drugog. Pa što ako netko čak i bez ikakve indikacije ode na carski rez? Tko smo mi da sudimo nečije izbore u ovim stvarima? Tko smo da šapućemo iza leđa ili se referiramo na članke u kojima se slavi prirodni porod, a carski omalovažava? Svako je tijelo, svaka žena, svaka duša i svaki put koji odabire priča za sebe. Tko smo da sudimo? 
Radilo se o minutama…rekla je mlada, divna liječnica Mom Muškarcu na vratima operacijske sale. Bitno je samo što je Ono Nešto odlučilo ispoštovati te minute. Ili ih malo rastegnuti. Ili malo pričekati. Ne znam. Bitno je da smo se našli u ovome Svemiru. Živi. A ne je li put do ovdje išao ovako ili onako, s epiduralnom ili bez, manje ili više heroinski, jesu li žene stoljećima rađale u poljima, a sad odjednom traže komfor, je li prirodni, ovakvi, onakvi, carski…
Radilo se o minutama, rekla je. Dijete je živo i zdravo. Mama isto. Amen.
Napisala sam joj pismo. Kupila knjigu. Napisala posvetu. Darovala simbolično moj najdraži parfem. I još neku sitnicu. Mladoj liječnici. Mojoj heroini dana.

PLAĆENICA

Mojoj radosti nije bilo kraja kad je u jednom trenutku ove iluzije od lineranog vremena, nakon dvije i nešto godine od dana gdje se radilo o minutama, mala, bijela napravica od plastike ponovno pokazala plusić. Iako komunikacija s liječnikom iz prve priče nije bila onakva kakvom sam je zamišljala, iako me i dalje hvatao lagani nemir pri samom spomenu na onaj dan kad su sa mnom jurili kolicima kroz bolnički hodnik kojim se utrkivala panika, odlučila sam mu ponovno darovati svoje povjerenje. No, ovog sam puta, nakon što mi je mnogo stvari bilo jasnije, ujedno odlučila biti znatno konkretnija. Puno više toga pitati i tražiti da mi se jasno i plastično prikaže. Smatrala sam da na to imam pravo, ako ni zbog čega drugog, onda zbog onih minuta iz prve priče. Nije mu se svidjelo što me toliko toga zanima. Iako sam u međuvremenu gotovo doktorirala na temi abrupcije posteljice i znala da je to izdvojen slučaj koji se jednostavno sam od sebe dogodi i vjerojatno više nikad ne ponovi, za koji nema jasnih indikacija i slično, željela sam s njim o tome porazgovarati. I sukladno tome, o daljnjim radnjama koje me mogu zadesiti. Između ostalog me zanimalo što mogu ovaj put očekivati od poroda s obzirom na tu situaciju od prvog puta. Htjela sam znati što može slijediti i pripremiti se u glavi na mogući ishod. I željela sam jasni odgovor, ne znajući da ga je tako teško dobiti. Nije tu bilo samo do liječnika. Bilo je do sustava, protokola, raznih, meni nejasnih igara, bilo je do manjka sredstava u državnim bolnicama, koječega. Dobila sam nejasan odgovor prepun raznih informacija od kojih mi se ni jedna u tom trenutku nije činila smislenom. Niti humanom na onaj način kakav smatram humanošću. Moja mi je intuicija ponovno govorila da ovdje nije sve u redu. Da se ne može tako komunicirati. Posebice ne onda kad si nečiji privatni pacijent i svaka tri tjedna za to plaćaš nemalu svotu. A i da ne plaćaš ništa. Već u visokom stupnju trudnoće, nakon jednog od pregleda, kad sam ga ponovno priupitala možemo li se barem okvirno dogovoriti oko tijeka poroda i može li mi dati smisleni odgovor što me ovog puta, s obzirom na prvi carski rez u onakvim uvjetima, očekuje, odgovorio mi je kao kakvoj djevojčici koja ga iz znatiželje ispituje gluposti, nešto u stilu da nije na meni da oko toga brinem. Nije na meni, koja nosim svoje dijete u svome tijelu, da oko toga brinem? To je kao da meni dođe učenik na nastavu i priupita me sasvim logične stvari – koliko će mu primjerice trebati sati da svlada prvi stupanj stranog jezika, a ja ga s visoka ušutkam da nije na njemu da o tome brine, neka sjedne, otvori knjigu i sluša. Jer ja, velika boginja Profesor znam sve, a on, siroti mali sluga ne zna ništa i nije na njemu da propitkuje. Sjećam se da je jako lijevala kiša kad sam izišla iz ordinacije, kao i da nisam otvarala kišobran. Podigla sam glavu prema nebu, tako nemoćna u tome trenutku, i pustila da mi se kišne kapi pomiješaju sa suzama. U glavi mi je bio vrtlog od njegovih riječi – „Ništa ne znamo i ne možemo znati dok ne dođe dan poroda. Kad krene porod, sve ćemo vidjeti u hodu. Prvi carski nije indikacija za drugi, ali vaš slučaj je prilično specifičan pa ćemo odlučivati o daljnjem tijeku svega nakon što vidimo kako se odvija uslijed trudova, nadzirajući dakako rez da vam ne pukne maternica, a imajući opet u vidu da carski nije potreban prvih nekoliko sati, a onda će on ipak po potrebi biti izveden, (možda opet hitno?). Epiduralna se ovaj put baš i ne preporuča…itd…“…ne znam više je li bio ovaj redoslijed ili ne, koje su se riječi sve vrzmale u tom košmaru, ali je bila ta tematika, bilo je sve isprepleteno nejasnoćom, nesigurnošću, koječim, a moja je intuicija vrištala da ovo više nije moj svijet i da pod hitno moram nestati iz njega. Kako bih uz najčarobnije iskustvo u svome životu izbjegla povezati i pridjev traumatično. Posebice ako nije potrebno. Smučilo mi se od svega što mi se polako slagalo u mozaik, a što se odnosilo na to kako zapravo funkcioniraju stvari po našim bolnicama. I što me prvi put, s obzirom na onaj hitni, panični slučaj, mimoišlo. Smučilo od ideje kolika je to lutrija. Koliko se sve svodi na to jesi li ili nisi imao sreće. I to onda kad je tako beskrajno važno da sve bude dobro. I beba. I mama. I ljudi oko Tebe. Ali i osjećaji. Sve ono na prvu nevidljivo. Sve. Baš sve.
Nakon košmara na kiši, narednih sam dana pokušala doći do još nekih informacija od raznih ljudi i drugih stručnjaka, ali sve se svodilo na to da sam sada predugo kod svog liječnika da bi netko drugi uzeo ishod u svoje ruke, posebice u „njegovoj“ bolnici. I da je to zapravo kod nas tako, da su to uobičajeni odgovori, protokoli, procedure uslijed manjka sredstava i tako dalje, i tako dalje. Termin poroda se bližio, a ja sam bila čvrsto odlučila da više nikada neću zakoračiti u onu ordinaciju iz koje sam izišla uplakana, ustrašena, nesigurna i jadna. Prepuštena lutriji. Koječemu.
Nazvala sam ih nakon nekoliko dana i otkazala idući termin pregleda, rekavši da idem na put i da ću se javiti kad se vratim. Nikada se više nisam javila. Moja mi intuicija to nije dopustila. Ona me uputila na nešto drugo. Okrenula sam broj isto tako privatne ordinacije i naručila se kod liječnice koju mi nikada nitko nije preporučio, a za koju sam samo negdje pročitala da je divna, predana i stručna. Mogao je to napisati bilo tko. No moja je intuicija govorila da je ona svjetlost na mome putu. Radila je u sklopu privatnog rodilišta, jedinog takvog mjesta u Hrvatskoj, u ordinaciji koja nije obvezivala ni na što, osim na redovno vođenje trudnoće ili samo pojedinačni pregled kao i moj prijašnji liječnik. Čim sam kročila u onaj prostor, u onu energiju, znala sam da sam „doma“. Komunikacija između osoblja prije susreta s mojom liječnicom, a potom i s njom samom, bila je u detalj onakva kakvom sam zamišljala takvu komunikaciju još od prve trudnoće. Njena nježnost, toplina, spremnost da mi odgovori na svako pitanje, nada i sigurnost koju mi je ulijevala, nema cijene i to se ne može opisati. Pregled je mjeren novcem koštao isto kao i kod prijašnjeg liječnika. Mjereno svim ostalim, nije bilo usporedbe. Posebno ne na emotivnoj skali. O.K., reći će mnogi, cilj im je da žena koja dolazi ondje na pregled na kraju i rodi u privatnom rodilištu, a znamo koliko to košta, pa vrijedi učiniti sve kako bi je zadržali i „pridobili“. O.K., reći ću na to, ako išta znam i mogu osluhnuti, onda je to emocija, istinska briga i toplina. Nitko mi to ni za kakve novce ne može odglumiti, nitko prodati ljudskost ondje gdje je nema. I samo da napomenem, ni u jednom mi trenutku ni najmanje nije sugerirala da bih trebala roditi ondje. Osjećaj koji se stvorio u meni nakon susreta s tom liječnicom, onim prostorom i svime što je uslijedilo, nema cijene. Nemjerljiva je u valutama, satima koje provedemo na poslovima ili satnicama muževa čije žene ne rade, a koji zarađuju basnoslovno, po satu, koliko ja po godinama. Nema cijene. Jednostavno je nema. Barem je u mom slučaju nije bilo. Ona emocija, ona sigurnost, ona svjetlost nade koja je u meni zatitrala nakon večeri na kiši kad me potpuno zaposjela neizvjesnost, strah za moje dijete, za mene, za ishod, za sve se ne može naplatiti. Nisam netko tko ima viška novca za takve stvari, nisam ni netko kome novac pada s neba, zarađujem ga radeći oduvijek nekoliko poslova istodobno, prevodeći noću, s jastucima iza leđa u visokim stupnjevima trudnoće, radeći do posljednjeg mogućeg dana. Ne razbacujem se bespotrebno novcem, cijenim ga i poštujem, no smatram da je u ovom slučaju novac koji sam dala da bi mi se dolazak moga djeteta na svijet učinio najljepšim i najugodnijim mogućim događajem, najbolje investiran novac u životu. I da se ne može ni sa čime mjeriti, osim kad bi isti trebalo dati za liječenje. Nema te materijalne stvari, tog automobila, putovanja, te tehničke naprave, komada nakita, ne daj Bože torbe, ulaganja u posao, nema za mene toga što bi imalo protuvrijednost tome da sam taj dan, potpuno sigurna, zbrinuta, mirna, čuvana, podržana, poštovana kao čovjek, biće, djevojčica, mama, žena…donijela svoje dijete na svijet. Nema tog novca koji bi naplatio ponašanje čitavog osoblja ondje kad sam dva dana prije dogovorenog poroda došla predvečer, u trudovima koji su me iznenadili i zatekli u njihovu bolnicu. Nema tog novca koji može naplatiti trenutak u kojem su i meni i Mužu pristupili ljudski, nježno i umirujuće, kazavši da će učiniti sve što je u njihovoj moći i dok god je to moguće, kako god mi želimo. O.K., za naš novac, reći će opet mnogi, za naš presveti novac za koji ću ja ponovno reći da ga nikada u životu ni u što nismo bolje investirali. Novac koji sam zaradila, prevodeći s jastucima iza leđa, radeći noću, danju, uvijek. Moj novac za moje dijete i mene u tom trenutku. Za mir. Za nadu. Za ljepotu trenutka kojeg sam čekala cijeli život. Čak i da nije bilo ovako. Čak i da sam žena nekoga tko zaradi u minutama ono što ja zaradim u godinama, tko si još smije dati za pravo omalovažavati nečije izbore? Tko sam ja da osuđujem tko će što raditi za svoj novac? Žene su rađale stoljećima u poljima, da. Porod je i danas žrtva, muka i mora boljeti. Jako. Mora biti stres i trauma, mora uključivati raznorazne uvjete i situacije o kojima ne bih, inače negdje griješimo. Inače radimo nešto pogrešno i sramotno. Tko smo mi da sudimo? Tebi, meni, nama. U cijeloj je priči žalosno samo jedno – što se kod nas plaća nešto što je u velikom dijelu civiliziranog svijeta najnormalnija stvar. Pristup. Ljudskost. Toplina. Nada. Odabir. Pa i sredstva. Oprema. Prisutnost liječnika u svakom trenutku. I to nekoliko njih. Na kraju krajeva – i neki izvjesni komfor koji mi je posljednji bio bitan. Ali koji također, kad malo promislim, nije zanemariv. Jer Ti daje osjećaj da si vrijedan nečeg dobrog, nečeg čistog i nečeg lijepog onda kad si tako osjetljiv, ranjiv i uplašen. Onda kad si možda najogoljeniji u životu i kad Ti najviše treba nečija pažnja. Tračak ljubavi i poštovanja. Osobno bih voljela da svaka žena ima priliku doživjeti ovakav tretman u tom trenutku. Jer to zaslužuje.

Nema sumnje gdje ću donijeti svoje dijete na svijet ako ponovno do toga dođe. Dok god ću imati snage za to zaraditi novac. Jer novac je ionako energija. Sredstvo kojim kupujem iskustva. A ovo je iskustvo bilo i više nego vrijedno te energije.

U svim kontekstima i svim oblicima. I nitko me ne može uvjeriti u suprotno i molim neka ni ne pokušava.

Posebice ne oni koji sami to iskustvo nisu proživjeli.

<3