Ona cijelo vrijeme, u svakom trenu, jos tamo negdje od pamtizivota, otvara istu stranicu u Knjizi vjecnosti. Onu na kojoj pise Sreca. Isprva je spomenuta stranica bila sasvim prazna. I to ju je, mora se priznati, prilicno zbunjivalo. Pa bi i tada, od pamtizivota, bas kao i jutros, ustajala ranom zorom, dok je vani jos potpuni mrak i pokusala doci do sadrzaja na praznoj stranici. Imala je osjecaj da se on nazire u obrisima, ali samo u obrisima, i da je na njoj da te obrise otkrije. Ako joj se pritom nesto ne bi svidjelo, ako to ne bi osjetila dusom, mogla je jednostavno preobraziti obrise u nesto drugo. Jer to i dalje nije bio jasan sadrzaj, tek njegovi zaceci. Ne mozes mijenjati postavke-govorili bi joj. Od pamtizivota i drugi tragaju za istim pa na kraju odustanu. Ili na pocetku. I prepuste Zivotu da ih nosi, umjesto da oni nose njega. Dopuste da ih okolnosti nasumce izabiru, umjesto da oni biraju njih. Od pamtizivota ljudi spavaju jutrima poput ovog, u tim najljepsim momentima u predstojecem danu, kad je sve obavijeno nekom maglicom nade, mogucnosti i radosti, neovisno o svim izazovima pred nama. Pa ustanu pet minuta iza budilice, u zurbi i panici, automatski obavljajuci radnju za radnjom, zapleteni u mrezu misli i planova, od kojih malo koji istinski grli dusu. A sadrzaj u knjizi vjecnosti, na stranici na kojoj pise Sreca, i dalje ceka na njih. Samo sto zaboravljaju da ta knjiga uopce postoji. Nazalost. Ona spomenutu knjigu uvijek nosi sa sobom. I kad je ne stigne ili ne moze otvoriti, napipa je rukom negdje oko sebe, kao kad kljuceve doma napipamo u dzepu. I osjeti mir. Zna da je tu. Jutra u promisljanjima. Mala stopala u klizaljkama broj 26 i pogled s klizalista na jezero. Odusevljenje. Pomicanje granica. Momentoriznica u koju zapisuje sve one male-velike stvari na kojima je zahvalna. Zveckanje prvog zubica po rubu case. Susreti. Posebice oni sto se vode pod susrete prvog puta, a ona i oni koje susrece znaju da se prepoznaju i oduvijek znaju. Fotografiranje u stanu ljubavi tijekom cijelog jednog vikenda kako bi se sreca pokusala uhvatiti objektivom i prenositi dalje. Sreca doma. Djecice. Njeznosti. Tek izvadjene cokoladne torte iz pecnice. Sreca bledskih kremsnita od neki dan. Otkrica. Putovanja. Stvaranja. Sreca mirenja sa sobom i Zivotom, ali ne i dopustanje da nas okolnosti odabiru nasumce. Jer mi biramo. Ona balansira izmedju dva Svijeta, opipljivog i neopipljivog, kao i Zena Dijete u njenom romanu. I na taj nacin obrisi u onoj Knjizi vjecnosti dobivaju jasni oblik. Zna da se stranice ispisuju kad osjeca slobodu. Kad je stvara, ne zeleci ni trenutka ni o kome ovisiti. Slobodu da bude ono sto jest, slobodu da rasprostre emocije poput svjeze opranog rublja na konopac. Slobodu u cije se ime odrekla svake komocije. Onog sto nazivaju pravilima. Shvacanja Zivota zdravo za gotovo. Ispisuju se stranice u Knjizi na kojoj pise Sreca: Kad putuje. Sto dalje. U sto nepoznatije. Sto cesce. Kad kuha. I pritom slusa divnu glazbu. Kad je njezna i okruzena njeznoscu. Kad ima fokus. Kad cita. Kad ide za srcem. Kad pise. Kad se smije. Kad trci. Cak i u potpunom mraku. Cak i kad kisi i snjezi. Cak i kad ima samo tih pola sata za sebe. Kad se druzi s ljudima koji joj grle dusu. Kad ide putem kojim se teze ide. I rijetko. I hrabro. Kad se odrekne sna i izvuce iz topline najdivnijih zagrljaja kako bi otvorila onu stranicu na kojoj pise Sreca i dodala joj jos koji redak. Ne zaboravimo da tu stranicu svi imamo. I da je nitko ne moze ispisati umjesto nas. Da je mozemo nadopunjavati iz trena u tren. Brisati pa ponovno stvarati. Ona je nasa i samo nasa. Cak nam nitko ne moze dati ni pravila po kojima se ispisuje. Nista. Osim mozda nadahnuca.