Iz Momentoriznice 11.09.

Nedjeljno jutro. Šalica omiljene kave, toliko dobre da ne treba ni kap mlijeka. Njegova bijela, obična majica, a moja spavaćica sad je i haljina. Trenutak tišine. Nevjerojatno, ali da. Moje tišine za malo uranjanja u sebe i puno uranjanja u stručnu literaturu. I onda ja opet, o čemu drugome, negoli o ljubavi.
Cijeli mi je vikend isprepleten emocijama koje se grupiraju u misli i spoznaje i govore mi davno izrečene stvari, još onda kad sam ljubav poznavala samo iz svojih vizija, sretna što mi ona ni danas, usred Života koji više nije maštanje u bijeloj sobi na rubu grada, preslušavanje po stoti put iste pjesme i ispisivanje nečijeg prezimena uz svoje ime (a na kraju ostavih svoje:)), nije ništa manje važna. Samo još važnija.
Ne znam što se dogodi s ljudima da s vremenom izgube žar. Život, rekli bi. Obaveze, nadovezali bi se. Borba, nastavljali bi. Ne mogu se složiti. Ne oko toga da sve to nije sastavni dio života i da nam katkad svima ne dođe da se predamo, rastalimo u ništa i nestanemo odavde. Već oko toga da je isto razlog za izgubiti žar.
Zarekla sam se da ga nikada neću izgubiti i toliko sam puta o tome pisala.
To je obećanje koje je ispred svega. Ljudi misle da je to lako. Da je to tek tako. Eto, ona ima taj žar i briga nju. Rodila se s njim. Sve joj je haj, sve joj je romansa. Uz to ima i puno sreće što je našla još jednog takvog, sebi sličnog. Dva žara, tko te više što pita.

Eh, da je to samo tako. U petak recimo, naša godišnjica. Od jutra milijun zavrzlama na poslu, milijun pitanja i pola milijuna sugeriranja odgovora. Beba kreće u vrtić tek od idućeg ponedjeljka. Sat vremena dnevno, privikavanje. Zvoni jedan telefon, javim se, pritom Bebi tutnem u ruku keks u nadi da će se zabaviti barem minutu da u tišini mogu obaviti službeni razgovor. Zvoni drugi telefon, ne stignem se javiti. Stiže poruka u svezi nekog računa koji ipak na kraju neće glasiti na odvjetnički ured, kako je dogovoreno, već na stranku koju nikada nisam i neću vidjeti, a koja će to kao platiti preko računa. Malo sutra. Uz to napomena-hitno se javite!
Bip, oglašava se poruka na e-mailu. Pas me gleda pogledom Milog Djeteta koji ima hitnost onog sms-a od maloprije. Moramo van. Gdje su Bebine cipelice? Njegova majica-spavaćica-haljina definitivno nije za izlazak iz stana. Ne što je za spavanje, već što prekriva tek pola nečega.
Ponovno zvoni telefon. Zvoni i zvono na vratima. On. Poklanja mi divan poklon za godišnjicu – uzima sa sobom službeni telefon i javljat će se umjesto mene. Pritom na privatni zove još najmanje pet puta da provjeri neke informacije u slučaju da ga potencijalni klijenti što od toga pitaju.
Beba zaspala. Kuham brzinski ručak. Pospremam, razgrćem, sastavljam. Moja duša ne podnosi nered u stanu. Ne mora to biti kao u apoteci, ali jednostavno mi izvanjski kaos unosi nemir. Kad s tobom žive dva mala, nestašna anđela i pas iz skupine terijera, onda to otprilike znači da se neprestano bavim pospremanjem, razgrtanjem i sastavljanjem. Zapravo, to mi je postala neka vrst spontane radnje. Kad pričam na telefon, pijem kavu ili čak meditiram.
Muči me alergija na ambroziju i hvata me neka vrst temperature. Razmišljam hoću li ipak popiti tabletu iako sam najžešći protivnik bilo kakvih lijekova. U tom razmišljanju pogledam slučajno na sat i shvatim da za pola sata imam naručen termin kod frizera. Šmrcam, trljam oči, u to se javlja i Beba iz sobe. Najjednostavnije bi bilo nazvati Deanu i otkazati frizuru. Ništa ne bi rekla, shvatila bi. Ni onaj s kojim me taj dan povezuje pet godina braka također. On uvijek, ali baš uvijek ima razumijevanja za sve. Već vidim kako bi mi rekao da je sve u redu, zagrlio me i poljubio u onaj rub gdje se sastaju kosa i čelo, ostao tako neko vrijeme pa me utješio da možemo proslaviti i sutra. Ili kad već budem željela.
Nema šanse! Tako bi bilo najlakše, ali što to znači najlakše? Teško i čarobno moji su sinonimi! Oblačim Bebu (u žurbi zaboravljam čarapice i cipelice:)), zatim sebe, brzinski ručamo, u to dolazi i On. Nešto mu se od posla pomaknulo na kasnije. „Odvest ću Te do frizera“, govori, uzima Bebu u preteškoj nosiljci i pokloni mi još jedan dar za godišnjicu toga dana.
Popodne popuštaju obveze. Zovem moju profesoricu L. i molim da me zamijeni u školi u kontaktu s potencijalnim klijentima. Ja se samo želim zavrtjeti oko sebe, u isto vrijeme kao i prije pet godina, ispred naše crkvice na Novoj Vesi, s bosom bebom u naručju.
Žar. Taj žar koji održavam time što se ne predajem. Nikada. Time što ne želim izdati davno skovana obećanja, u bijeloj sobi na rubu gradu. Ljubav ispred svega. Samo ljubav.
Vraćam se potpuno sebi. Toniju skoro ispada mobitel iz ruku kad me slika pred crkvom. Vidim da je pod velikim dojmom. Emocije. Ah, te lude emocije!
Popodne on mora još nešto odraditi, ja vozim Dječake mami i tati. Uzimam usput svoju vjenčanicu i smijem se. Pjevam iz sveg glasa, vozeći natrag doma. I smišljam neki luckasti plan.
On već ondje. Miran. Zadovoljan. Moj. S laptopa se redaju naše pjesme, jedna za drugom.
Otvaram ormar i vadim ono što ću obući večeras. Na nečemu još i etiketa. Opet zavjet. To ću prvi put odjenuti na godišnjicu. Kupljeno baš za tu priliku.

Na kraju, kao i uvijek, stanem pred njega i dječje se zavrtim. Njegov smiješak u kutu usana. Onaj koji govori sve ono što potom i izgovori. Još jedan poklon. Zna koliko obožavam riječi.

Šetnja budnim gradom. Polako, nježno. U hodu mi obje ruke oko njegovog tijela, kako najviše volim. Osjetim nekoliko divnih pogleda prolaznika koji znaju prepoznati ono što živim. Zahvalim im se osmijehom. I iskricama u očima. Naši razgovori o svemu što je bilo, što jest i što želimo da još bude. I ništa nije bitno, samo da smo ovi koji smo sada. I zdravi. Onda je sve na nama. Kad si toga svjestan, ne predaješ se tako lako. Ni ne odvedeš stvari u pogrešnom smjeru. Jer kako ćeš, mili moj, poslije toga stati pred sebe. Kad znaš da je sve na Tebi, postaješ drugačiji Ti. I sve oko Tebe postaje drugačije.

Najdraže mjesto. Divna večera. Čaša vina (u mojoj čaši kao i uvijek samo voda), Čarobna knjižica u koju pišem dojam i zahvalim se.
Dar od vlasnika najdražeg mjesta. Još jedna šetnja kroz grad, piće u jednom od barova u koje smo nekad često zalazili (čak popijem jedan Baileys s puno leda). I kucnemo se, čaša vina i čaša Baileysa, kucnu se i četiri zjenice i ne bude lako. Od emocija. A bude najljepše. Kad bismo mogli samo jednom nazdraviti, bilo bi još jednoj nuli pokraj ove petice.
„Čekaj, čekaj, koliko ću tada imati godina?“, računa brzo, a ja odmahujem rukom. Pssst. Bit ćemo jako, jako stari, i vjerojatno će nam se ruke, jako jako tresti, ali ove će zjenice biti iste kao večeras.
Kao i prije dvanaest godina kad su se prvi puta susrele.

Kao zauvijek.

Dragi moji,

toliko sam mnogo razmišljala o ljubavi i partnerstvu ovaj vikend.
Ništa i nitko nije bitniji od ljubavi. Toliko puno toga zavisi samo od nas. Na kraju krajeva, velika se većina nas navečer ipak susretne ispod istog pokrivača. Na nama je hoćemo li si okrenuti leđa ili se zagrliti.
Za skladan, čaroban odnos treba mnogo. Nikada neću reći da ne treba mnogo i da je lako. Kad pogledam Tonija i sebe, ono što prvo mogu reći je da je tu dosta toga što nije isključivo ovisilo samo o nama.
Sreli smo se u pravom trenutku, onda kad smo oboje već imali iza sebe neku, nazovimo je prošlost, neke druge veze iz kojih smo dosta toga naučili, kad smo prošli neke životne faze, primjerice onu konstantnih izlazaka, i kad smo zapravo, nekako iznutra, znali i osjećali da smo spremni za nas. Naravno da nema pravila i da je svaki odnos priča za sebe, ali iz našeg iskustva i iskustva mnogih parova koje poznajem ili samo promatram, mogu zaključiti da ranije životno iskustvo u pogledu skladnih odnosa/brakova nije sasvim zanemarivo. Odnosno, da nekako najskladniji odnosi često imaju slično prijašnje iskustvo, u smislu da su jedno drugom prva, prava ljubav iz rane mladosti i zajedno su u tom pogledu životno rasli, ili oboje iza sebe imaju neku prošlost, izlaske, iskustva, partnerstvo ili više njih o čemu se otvoreno priča. Parovi kod kojih su u pitanju potpuno različita, prijašnja iskustva, u smislu da jedan nikada nije imao drugu vezu osim svog partnera i nije prošao faze izlazaka i sličnog, a drugi po tom pitanju ima dosta životnog iskustva, katkad moraju ulagati više truda i imati znatno više razumijevanja. Nije pravilo, samo moje malo zapažanje.
Također nije ovisilo o nama da smo se fizički jedno drugom jako svidjeli (i da je to i danas tako). Što se tog dijela tiče, nema smisla puno pisati, svi znamo kako to nije najbitnije. No, isto tako, po meni nije nimalo zanemarivo da nam se naš partner fizički sviđa jer to rađa posebnu dimenziju strasti po kojoj se partnerski odnos razlikuje od svih drugih bliskih odnosa.
Tu je i cijeli niz zajedničkih poveznica i prioriteta u smislu kako želimo proživjeti ovaj život, što nas raduje, kako zamišljamo našu obitelj, kako provodimo slobodno vrijeme. Ima jako puno podudarnosti koje pripisujem nekoj „višoj instanci“, odnosno ideji Srodne Duše koja me prati kroz vjekove. Od toga što nam se sviđa, kakvu hranu volimo, koja mjesta, koji su nam ljudi dragi i koje njihove osobine, a koje ne, što smatramo pod bliskošću, što nas može zaboljeti itd., itd. Tu je stvarno puno toga i to je nešto što ne mogu reći ni da smo baš svjesno sto posto tražili pa onda jedno u drugom pronašli jer kad smo se upoznali, to sve nije moglo odjednom izaći na vidjelo. No, u samom smo startu nekako čudesno znali da je to to. U takvim odnosima je specifično da nema puno kompromisa jer on kao takav nije nužno ni potreban. Kompromis dolazi onda kad ljudi oko nečeg nemaju ista očekivanja ni isti osjećaj. (Recimo, jedno želi petero djece, a drugo jedno pa se nađu na dvoje:)). I to je ono što puno ljudi ne može shvatiti, odnosno misli da to nije tako i da je brak velikim dijelom kompromis. Definitivno ne mora biti ako se poklope neke stvari kao što su se nama poklopile.

No, pustimo sad ove sudbinske odrednice. Stvari koje možda nekome mogu biti od pomoći su one na koje par može svjesno utjecati. Nismo svi isti, dinamika parova nije ista, ni jedan odnos nije isti pa je ovo isključivo ono što se tiče nas i nama pomaže održati sklad i ljubav živom svih ovih godina i usred brojnih životnih izazova.

Toga je mnogo i neću sad moći baš sve napisati (ona stručna literatura i dalje čeka, a djeca samo što nisu stigla), ali kad bih svjesno izdvojila nekoliko stvari koje naš odnos čine takvim kakav je, onda bi to možda bile ove:

-Svjesno održavamo fizičku bliskost: česti zagrljaji i poljupci, u prolazu u stanu, dok jedno radi nešto na laptopu ili u kuhinji, a drugo mu priđe s leđa i zagrli, navečer prije spavanja, ujutro pri buđenju, vođenje za ruke u svakoj prilici (ne samo ljeti na godišnjem), kad se družimo s prijateljima…i tako dalje. Ako taj dio u potpunosti zanemarimo, izgubit ćemo jedan predivni, senzualni svijet i niti koje povezuju par i teško ćemo to ponovno vratiti. Nije nemoguće, ali trebat će truda i strpljenja.

– Djeca nam spavaju u svojim krevetićima. Znam, znam preteško je to održati ako imamo malu djecu, i nama se zalomi, priznajem, ne da je jedno s nama, već oboje (a koji put i pas!:)), ali načelno se trudimo da djeca budu u svojim krevetićima (barem u startu, pred jutro tko gdje). I nikada nam se nije dogodilo (također svjesna odluka) da ja spavam s djetetom u jednom krevetu, a Toni u drugom krevetu sam. Noću se rađa velika intima između nas, čak i kad svatko spava na svom rubu kreveta i ako se to prekine, ponovno, kao i u slučaju dodira i poljubaca, teško će se vratiti. Obožavamo djecu, ali trudimo se svim silama da bračni krevet ostane bračni krevet.

-Ne stavljamo djecu ispred partnera
Ovdje se ne radi o nekom objektivnom stavljanju nekoga ispred nekoga jer je obitelj za nas neraskidiva cjelina i svi se međusobno prožimamo i svi smo jedno, već o nekim situacijama kojima smo u životu više puta svjedočili, još od djetinjstva, a gdje se partner gurne u stranu u korist djece, i to najčešće u nekim nebitnim prilikama koje po nama nikako tome ne priliče. Na primjer, žena mužu (prilično oštro): „Nemoj to jesti, to je za dijete!“ (A dijete obično nema pojma da je to za njega). Ili: „Zašto si pojeo zadnju krušku kad znaš da dijete baš te kruške najviše voli!“. I tako dalje. Najčešće se pritom radi o konzumiranju nekih namirnica, ali vidljivo je i u brojnim drugim primjerima. Razmijem čak i prirodni poriv mame da zaštiti i opskrbi dijete, ali hej! Ako je netko od nas starije dijete u obitelji i doživio je ovo od svojih roditelja u korist mlađeg djeteta (-Ostavi za brata malo – a brat s društvom u izlasku i najvjerojatnije mu je taj zalogaj trenutno posljednja stvar na pameti) zna kako se pritom osjećao.
Znači, Toni, pojedi što god želiš i kad god želiš, neće zbog toga djeca ostati gladna 🙂

-Preslušavanje samo naših pjesama. Vjerujem da svaki par ima svoju glazbenu kulisu, pjesme koje ga povezuju, vraćaju u određene trenutke itd. Često ih pustimo i često im se prepustimo. Zna se dogoditi da sam i nešto tobože ljuta (nikad duže od jednog prijepodneva ili jednog popodneva, ovisno kad se krenem ljutiti), a Toni samo pusti jednu od naših pjesama. I tko može više biti ljut?

-Njegovanje nekih samo naših rituala – najčešće povezanih s mjestima na kojima slavimo određene etape života. I općenito slavljenje života i ljubavi.

-Njegovanje intimnog dijela braka. Tu ne moram ništa posebno objašnjavati, a ne bi ni priličilo ulaziti javno u taj dio, ali intimni nam je dio odnosa važan i nikad nije bio planiran (recimo: subotom popodne od 16-17), već spontan, što nije često lako. I zahtijeva čitavi niz koječega i neku približnu granicu do koje, usred katkad turbulentne životne i poslovne svakodnevnice smije izostati, ali potom se ulažu posebne mjere pažnje, fokusa i nježnosti da se ta granica ne prekorači.

-Mali znakovi pažnje. Ne mora to biti ništa posebno, tek neka malenkost da ono drugo zna koliko mislimo na njega. Toni primjerice obožava čokoladu i kad god sam u kupnji, donesem mu neku. Najviše se razveselim ako naiđem na neku novu, koja se tek pojavila, a znam mu i dok čekam na blagajni uzeti onu mini Milku ili Snickers i znam da će se obradovati. Isto i on radi meni s nekim drugim sitnicama koje volim (i čokoladicama isto). Ili mi samo kaže da ne hodam bosa po pločicama 🙂

-Vrijeme samo za nas. Kazalište. Večera. Uspon na Sljeme. Zajedničko trčanje. Bicikli. Kavica. Film u zagrljaju i druge aktivnosti koje uključuju samo nas dvoje i neko naše vrijeme. Mnogo sam već puta o tome pisala i kako je to važno.

-Vrijeme provedeno u nekoj aktivnosti koja nema veze s onim drugim i nije u zajedništvu s onim drugim (Tonijev nogomet, piće s dečkima, moje druženje s prijateljicama, pilates, čitanje ili pisanje itd.). S malom djecom nije jednostavno pronaći vrijeme i za takve trenutke, ali moguće je i kod nas postoji.

-Mi smo tim! Ovo je možda i najvažnije od svega. Biti tim. Uvijek jedno za drugo tu. Potpuno ravnopravni u svemu. Nesebični. Kad jedan tone, a drugi je bolje, izvlači onog koji je dolje. I obrnuto. Nema šanse da jedan misli samo na sebe i radi za sebe, očekujući da se onaj drugi prilagodi. I još kao u ime ljubavi. Tim je jedno, a opet dvoje. I mislim da je to predivan izazov koji si par može zadati i svladavati. Biti tim. Svugdje i u svemu. Nakon izazovnih situacija tim je samo još jači i povezaniji.

-Svađamo se koliko god je moguće „normalno“ i „pristojno“. O tome sam isto već pisala, to uvelike ovisi i o karakterima, ali isto tako i o samokontroli. Ako o tome promišljamo i usavršavamo se kao osobe, ako većinu svog vremena djelujemo iz ljubavi i s ljubavlju, teško da ćemo se dovesti u konflikt s partnerom koji podrazumijeva sve moguće psovke po abecednom redu, razbijanje inventara, uvlačenje drugih ljudi u drame, izbacivanje partnera iz auta na semaforu i slično. Izrazito dramatične svađe narušavaju odnose, barem u mom slučaju i kod emotivnih ljudi koji teže skladu.
-Štošta je još tu, ali ne mogu cijeli dan provesti u pisanju. Ipak je nedjelja, dan u kojem je malo više trenutaka na raspolaganju za partnerstvo nego obično.

Ljubimo one s kojima živimo, jako, jako, puno ih hvalimo, a manje kritizirajmo, puno ih grlimo i nemojmo im okretati leđa u krevetu 😉

Ljubim vas.