Možda zato što nikada nisam verziju svijeta većine htjela uzeti za svoju, što iz razloga jer mi se nije činila nešto optimističnom, što iz želje da svoje puteve sama istražim i na temelju toga stvorim svoju verziju, kod mene je većinom sve nešto „naopako“ u odnosu na svijet i većina pravila kao da ne vrijedi.

Nisam ja tako posebna da bi to bio razlog tome. Čovjek sam s mnogim snagama, ali i slabostima kao i svatko od nas. Posrijedi je nešto sasvim drugo; jednostavno nikada, ni pod koju cijenu nisam željela vjerovati ni u što, a još manje preuzeti to od drugih i nazvati najprije univerzalnim, a potom i svojim, u što se najprije nisam uvjerila na svome putu. Posebice ako nije bilo lijepo i nije nadahjnjivalo. I ako se odnosilo na one meni najvažnije i vrlo individualne kategorije: partnerstvo, roditeljstvo, prijateljstvo, odnosi, ljubav. Mnogima sam zbog toga bila i ostala luda. Sebi sam baš zbog toga najdraža. Upravo me to velikim dijelom čini ovakvim entuzijastom kakav jesam, upravo me to motivira da svoje spoznaje prenosim dalje i upravo mi to daje snage da uvijek odabirem ljubav.

Malo mi je što tužnije od prizora zaljubljenog para koji pun nade u budućnost, pun žara, snova, ideja i slično, krene u zajednički život, a potom se film premota nekoliko godina i scena više ne prikazuje nasmijana lica i oči pune zvijezda, već dva potpuno drugačija, većinom umorna ili otuđena bića, rastrgana između obveza, svakodnevnice, djece, izazova…, gdje jedan odlazi u jednom trenutku u krevet, a drugi (u slučaju da uopće više i spavaju u istoj postelji) odsutno, naknadno ulazi ispod pokrivača i okreće se na svoju stranu.
I tako iz dana u dan, iz godine u godinu. Jer to je normalno. To je život. Tako svi žive, to se često gleda oko sebe, to je uobičajeni obrazac. I tko kaže da je kod njega bitno drugačije, vrlo vjerojatno plasira neistinu.

Nisam si tako nešto željela, a ni mogla zamisliti. Ne stoga što sam ja nadčovjek čiji ego ne bi mogao podnijeti da nešto nije onako kako si je zacrtao, a ovo si definitivno nije zacrtao, već zato što je moja duša od takvog materijala da bih ja u tom slučaju vrlo vjerojatno potpuno uvenula, potpuno se raspala i od mene ne bi ostalo ništa. Onda bih, takva beživotna, životarila do kraja svog putovanja.

Što je malo vjerojatno.

Ono što je mnogo vjerojatnije je da bih otišla iz te priče. Koliko god priča bila moja, kako god bilo preteško i što god to imalo za posljedicu. Jedino tako bih sačuvala sebe. Ili bolje rečeno, fragmente sebe, polijepljene u koliko-toliko postojanu Marinu. Ne samo zbog sebe. Zbog svoje djece i svih divnih ljudi koji me zaslužuju u punini. Ili barem nalik sebi.

Ono što je ipak najvjerojatnije je da bih učinila sve (što i činim, i to već više od trinaest godina) da do toga nikada ne dođe. Pa da mogu živjeti sebe cijelu i ostvarivati svoj potencijal na mnogim poljima.

Što se to dogodi parovima, posebice onima male djece, da im ugasi sjaj u očima, umiri titraje u duši i leptirima unutar srca podreže krila?
Kakav se to neobični, samoživi gost uvuče među njih, napravi zidove, podigne štitove, raspiri ponos i netrpeljivost, razdvoji u posteljama zagrljaje?

Vjeruju li da je doista do onog malog, božanskog, nedužnog, mirisnog stvora koji im je darovan? Naravno da nije i da ne može biti. Do njih je. Samo je i isključivo do njih. Beba nema ništa s tim. I nikada neću shvatiti kako su toliki parovi mogli uvjeriti sebe da ima. Čak toliko da znam i one koji su iz tog razloga, nakon što su teškim trudom nekako uspjeli polijepiti fragmente sebe i svog odnosa, odustali od daljnjeg potomstva. U strahu da se ponovno ne raspadnu. Strah je suprotno od ljubavi. Ne mogu postojati u isto vrijeme na istome mjestu. Ili ili. I Ti dopustiš da Te vodi strah.

Trenuci neposredno nakon dolaska bebe na svijet, a što ovih dana prolazim treći puta u ovom utjelovljenju i samim ih time već mogu uzeti za pravilo, a ne za slučajnost, osobno su mi najnježniji i najsvetiji trenuci u životu. Naravno da je tu puno izazova, mnogo manje spavanja negoli inače ili potpuni izostanak sna na neko vrijeme, i koječega drugoga što prati ovaj period, ali davno prije negoli sam uopće postala mama, puno sam razmišljala i osjećala na tu temu i nikako mi nije bilo jasno kako dvoje ljudi, ako započnu zajednički život iz ljubavi, ako iz ljubavi odluče postati roditelji i graditi svoj svijet i ako općenito žive ljubav, zapadnu dolaskom djeteta u krize od kojih se vrlo rijetko do kraja oporave i koje često ostave trajne posljedice na njihovom odnosu. Ne bi li baš taj momenat u kojem postaju roditelji trebao produbiti i proširiti njihov zajednički Svemir, još ih više ispreplesti, još snažnije zagrliti, a ne, kako je kod mnogih parova slučaj, udaljiti?

Svijet će i dalje govoriti da je to tako, ljudi će i dalje slijegati ramenima i miriti se s time, a iznutra kopniti. Ili ako neće kopnuti i venuti, izgradit će tako čvrste zidove da po pitanju emocija partneru više neće dati da istinski dopre do njih. I živjet će samo za sebe, ne i za partnera, glumit će u nekom svome filmu i misliti da im je tako baš dobro.

Žene često uzrokom nesuglasica s partnerom i sobom samima u razdoblju ranog roditeljstva spominju i kojekakve hormone, na što ja, a to znaju svi koji su mi bliski, i moje prijateljice već zbijaju šale na tu temu, samo odmahujem rukom. Kakvi nesretni hormoni, ograđujem se od pravdanja na osnovu njih. Njima, kao ni genetskim kodovima i sličnome uopće ne dopuštam pristup svome Svemiru. „Ali, Ti si luda. (Opet ja luda). Činjenica je da hormoni postoje i da upravljaju nama. Nisi ti izuzeće od toga.“
Neka sam luda i neka oni vama postoje, ali sa mnom neće upravljati. N e d o p u š t a m! I tu popuste, vide da ne mogu sa mnom. A ja i dalje tim hormonima ne dam blizu i znam da se ustručavaju prijeći granicu koju im postavim. Znam po tome što sam tijekom trudnoće i nakon dolaska bebe na svijet, uglavnom potpuno jednaka sebi od inače. Na svim mogućim poljima, osim šo mi je fizička snaga mrvicu oslabljena, ali to je drugo. I nitko i ništa ne vlada mnome, osim mene same.

Mišljenja sam, a i dokazano tvrdim da roditeljstvo i partnerstvo itekako mogu ići zajedno, da se itekako mogu prožimati, nadopunjavati, ali i egzistirati jedno pokraj drugoga, poput puta s dvije trake, a bez da jedno ugrožava drugo. Partnerstvo, a što se nama događa dolaskom svakog novog djeteta, može čak dodatno dobiti na snazi i punini, može postati još nježnije, još bogatije, još potpunije…
ALI,
uvijek taj ali.

Ne dolazi to samo od sebe, iziskuje svjesno djelovanje, odnosno FOKUS. Svjesni, neprestani FOKUS. Na partnera.

Činjenica je da beba zahtijeva mnogo pažnje i vremena, u samim počecima uglavnom majke, te mamu zaokupi na način da se ona može u potpunosti isključiti iz svega, osim iz te čudesne konekcije. To je normalno, posebice u prvim mjesecima života i bilo bi krajnje neprirodno da je drugačije, no mama ni u tim trenucima povezivanja s bebom ne bi trebala zaboraviti da je nečija partnerica i da je netko kao takvu i dalje snažno treba. Vrlo vjerojatno čezne za njom, doziva je, čak i kad ne izgovara ništa i kad joj naizgled okreće leđa.

Osobno nisam za to da sama s partnerom neposredno nakon rođenja bebe otputujem na romantično putovanje i slično ili da se roditelji u prvo vrijeme odvajaju na duže od bebe (jer snažno, intuitivno osjetim koliko je bebama važno spoznati da su oni uz njih, posebice nakon što je beba provela devet mjeseci u neprestanom kontaktu s mamom), ali postoji mnogo drugih načina kako biti tu za partnera i unatoč novonastaloj situaciji zadržati fokus i na njemu.
Dok primjerice kupujem pelene, kupim i partneru sitnicu koju voli, omiljenu čokoladu, nešto što će mu dati do znanja da sam i dalje tu, da ga volim i trebam kao partnera, a ne samo kao oca našeg djeteta i da ću mu uskoro doći ponovno ona ja u koju se jednom zaljubio. Tu su i trenuci nježnosti, kakav dobar film, razgovori kad beba (u našem slučaju i preostala djeca) ode spavati, svi oni momenti u kojima ga zovem kao dijete da dođe vidjeti naše dijete koje je upravo napravilo neku preslatku pozu ili grimasu pa se zagrlimo i zajedno se raznježimo. Tu je svakako i nedopuštanje da ode iz zajedničkog kreveta ma kako mnogim parovima bilo komotnije i praktičnije da mama spava s bebom, a tata na nekom drugom krevetu, često i u nekoj drugoj sobi. Kad hranim bebu i uživam u njenoj blizini, drugom rukom često partnera držim za ruku i na taj mu način dajem do znanja da smo u ovome jedno, da smo u svemu jedno i da ništa nije izgubljeno, baš naprotiv, da je toliko toga ovime dobiveno.

Previše je tu toga što je važno i što nastojim ne zaboraviti kad postanem mama. Neki dan smo, primjerice, šetali sami po kiši, ruka u ruci, i iako je trajalo tek malo više od pola sata, bilo je dovoljno da se i danas osjećam potpuno stopljena s njim.

FOKUS.

Moj je fokus, neovisno o bebi i djeci, uvijek na njemu. Ako na trenutke i odlutam, vrlo se brzo vratim na taj put. Ili me on vrati. Neka naša pjesma koja odnekud zasvira. Miris njegovog parfema u prolazu kad napušta stan. Njegova košulja što ju rasprostirem na sušilici. Zvuk motora kad izlazim na balkon vidjeti dolazi li kući.

Kad uistinu voliš onoga s kime gradiš svoj dom, moraš pronaći način da Ti ostane u FOKUSU.

Izvan uloge roditelja i unutar nje. I to Ti mora biti strahovito važno. Ništa manje od toga da si dobar roditelj svojoj bebi.

Neki muškarci (i to nemali broj) imaju isto tako problem s doživljajem svoje žene kad postane majka. Zapravo, njihov se FOKUS sa žene kao takve, kao boginje, kao osobe u koju su se zaljubili i s kojom ih je vezivala strast, zajednički trenuci, izlasci na večere, u grad, kino i slično, prebacuje na nju kao na majku. To je za mnoge žene, ma kako voljele svoju ulogu majke, neprihvatljivo i zbog toga jako pate. Nedavno mi je bliska osoba pričala kako je poslala mail svome partneru, nakon što su prije nekog vremena dobili dijete i također (ne samo zbog djeteta, ali nebitno za priču) zapali u krizu, kojim ga je htjela podsjetiti na važnost partnerske ljubavi i u kojem ga je pitala: Voliš li me još?
A on joj je odgovorio: „Naravno da Te volim, Ti si majka našeg djeteta…“
Mogla sam duboko shvatiti njenu tugu zbog takvog odgovora. Naravno da je majka njegovog djeteta, ali…, to zasigurno nije odgovor koji bi muškarac trebao na ovo pitanje uputiti svojoj ženi, a niti bi ju (samo) zbog toga trebao voljeti.

Zatim sljedeći fenomen. Dolaskom djeteta mnogi se parovi počnu spontano zvati mama i tata. To može biti slatko, priznajem, i samoj mi je kojiput znalo „pobjeći“, ali moj Muž nije moj tata. On je tata našoj djeci i normalno je reći djetetu: Pitaj molim Te tatu, reci tati, dodaj tati…i slično. Ali, nije baš preromantično niti poticajno za partnerski odnos zagrliti svog muža i reći mu, ili ne daj Bože šapnuti: Tata, hoćemo večeras pogledati kakav dobar film. Ili da on meni priđe u kuhinji s onim: „Mama, hoćemo napraviti kakvu večeru?“

On je za mene: Ljubavi, ljubi, Tonka i ostalo, na zaslonu mobitela, kao i prije puuno godina piše Tonka Ljubav, ne piše tata, nije tata, imam svoga tatu. On stanuje na adresi s mojom mamom. Na mojoj adresi stanuje moj Muž. Moja Ljubav. Moj Netko. Moje Sve.

FOKUS.

Za malo manje od mjesec dana mu je rođendan. Naša će beba tada imati malo više od mjesec dana, preostalo dvoje djece dvije i nepunih pet godina. Obožavam ih. Potpuno sam luda za njima. Toliko da mislim da ne možeš biti više lud za djecom. Oduvijek sam obožavala djecu. Otkad znam za sebe. Tuđu, svoju u mašti, svu djecu. I to me do danas nije napustilo. No unatoč tome, u detalj sam isplanirala njegov rođendan i već sada sa svima i sobom sve dogovorila. Tko će čuvati bebu, a tko dječake. Njemu sam samo rekla da taj dan oslobodi veče. U glavi imam haljinu koju ću odjenuti, ruž koji ću staviti i kako ću dati isfenirati kosu. Imam cijeli plan. To veče, tih dva, tri sata želim biti samo žena u koju se zaljubio.

Partnera volim promatrati unutarnjim očima, ne samo vanjskim. Ili ga gledati kroz dalekozor Duše. Tada, čak i u trenucima u kojima nešto nije kako bi trebalo biti, u kojima sam zbog nečeg ljuta ili možda razočarana u pogledu partnerskog odnosa, vidim u njemu malenog dječaka. Dijete u tijelu muškarca. I osjetim koliko sam mu potrebna i koliko smo potrebni jedno drugom. Kako je od nas samih nastalo sve što imamo. Svemir ljubavi. Dom. Toplina unutar doma. Dječica. Pas. Prijatelji. Radost života.

Ničega toga ne bi bilo u ovom obliku u kojem je sada, da nije isprva bilo nas. I preplavi me tada neopisiva zahvalnost, radost i suosjećanje. Osjetim koliko smo jedno i koliko smo djelić istog izvora. I ne mogu više ni trena biti ljuta niti razočarana.

FOKUS.

Nevjerojatno bitna stvar koja u potpunosti mijenja svjetove. Naše svjetove unutar našeg Svemira.

I drugi vam mogu pričati što god žele. No, tada to više nije, i teško da će ikada biti, vaša priča