Iz Momentoriznice 04. prosinac 2016.

Ogledi o prijateljstvu, ljubavi, istini…

Noćas sam se probudila u neko doba. I iako mi je tijelo i dalje spavalo, pojedinim dijelovima zapleteno u dijelove najdražih bića, duša je kao i uvijek bila budna, a um prošaran mislima i spoznajama koje su tvorile priče i tražile da ih odmah po ustajanju zapišem.

Jučer sam cijeli dan provela s mojom Prijateljicom. Svaki put kad je tako, vrijeme se sasvim izgubi u odrednicama koje mu damo. Sat, nekoliko njih, popodne, veče, dan. Može li jedno Prijateljstvo doista biti omeđeno time? Jedan naizgled dan s Prijateljicom uvijek iznova poprimi širine jednog života, palete uspomena sažete u jedan jedini stvarni trenutak. Ovaj ovdje. Prisniji od svih prošlih i svih propuštenih. Trenutak čiste prisutnosti i apsolutne svjesnosti koliko smo bogati – jer ga imamo. I jer smo zajedno u njemu.

U našem jučerašnjem danu s nama su dakako bila i naša djeca. Kao i naši partneri. Isprepleteni s trenutkom, a opet ne narušavajući nimalo nit koja nas dvije povezuje prije vremena i prostora u kojima su oni putovali s nama. I upravo se tu začahurilo to čarobno, magično što nije lako opisati riječima, ali je iznimno lako spoznati srcem. Onaj nevjerojatni osjećaj da smo istovremeno one od nekada i ove od danas, da ništa nikada nije izgubljeno, da djevojčice u nama nisu ugasile svoju svjetlost jer su ih zamijenile supruge i mame.

U našim telefonskim imenicima imamo jedna drugu pod nadimcima iz gimnazijskih dana. Smijuljimo se poskrivečki nekim našim davnim pričama i šapućemo si poput djevojčica ludosti na uho dok naši muškarci s čašom vina razgovaraju o naizgled ozbiljnim temama, a dječica dijele svoje svjetove na tepihu punom igračaka.

Moj Dječak i njena Djevojčica, stisnuti jedno uz drugo gledaju crtić na njenom krevetu pa zovemo jedna drugu da ih vidi. I smijemo se, istovremeno djeca i žene, istovremeno one i ove, a samo jedne, vezane neobjašnjivim nitima čiste ljubavi u sadašnjem trenutku.

Moja Prijateljica. Moja konstanta kroz vrijeme koje ne postoji. Ona koja me podsjeća na sve moje uloge, na sve moje uzastopne borbe da učinim nešto više od života. I na to koliko mi je to uspjelo. A čak i da nije, ona bi zasigurno učinila kao da jest. Život nam je pripremao razne izazove kako to uvijek biva. I iako nije uvijek bilo lijepo, uvijek nježno kao jučer, u uvodu u čarobni prosinac, kad smo ručale s našim najmilijima na divnom mjestu, a potom uz svijeće, kavu i kolač provele dan dokasna u njenom toplom stanu, nikada nije bilo tako da nismo bile jedna uz drugu. Ako ne fizički, onda tijelima ljubavi. Podrške. I zrncima ludosti koja nas oduvijek povezuju. Istim onima koja nas ispune kad promatramo kose naše dječice pa se smijemo jer su iste boje i teksture (iako je moj muž crn da ne može biti više crn, a njen plav da ne može više biti plav) ili kad utipkamo imena bivših u tražilicu pa se hihoćemo do besvijesti čak i ako izgledaju jako dobro, bolje negoli bismo očekivali.

Moja Prijateljica. Moj podsjetnik na to koliko sam bogata i koliko je prijateljstvo neodvojivi dio cjeline koja se zove sreća. Jer gotovo da ne postoji ništa od čega nam se duša toliko može razvući u prostranstvo, toliko napuniti toplinom i radošću kao prisustvo iskrenog, istinskog prijateljstva. Mnogo sam već puta napisala kako je ono čista ljubav na djelu. Eliksir radosti. Svemir unutar nas. I jedino po čemu se za mene takvo prijateljstvo razlikuje od partnerstva jest što izostaje onaj strastveni dio. U svemu drugome to je jedno. To je apsolutna ljubav.

Život me u ovom utjelovljenu nagradio s čak nekoliko ovakvih prijateljstava. Jučerašnji je dan, iako proveden s jednom Dušom iz skupine mojih Duša, i svim našim Dušama iz Svemira obitelji, ujedno za mene bio podsjetnik koliko volim sve moje prijateljice i prijatelje. Oni to znaju. I ako čitaju ovaj tekst, osjećaju da je u svakom slovu i riječ o njima. Prijateljstvo je manifestacija čuda. Baš kao i partnerstvo i roditeljstvo. To su darovi koje mnogi uzimaju zdravo za gotovo, a ne postoji ništa veće ni sveobuhvatnije od njih. Zaboli me srce kad pročitam u raznim člancima kako je u prijateljstvu štošta normalno i zdravo. Na primjer: doza zavisti. Nikako se ne slažem s time. Jednako kao ni s onime da ljubav boli ili da je u svakoj vezi potrebita doza ljubomore kao dokaz ljubavi. Nekada sam i sama vjerovala u to. A kad u nešto vjeruješ, onda to najčešće i živiš. Sve se posloži tako da Te u to uvjeri. Danas sa stopostotnom sigurnošću mogu reći da nije tako. Ako doista volimo, ako doista istinski grlimo dušu onoga drugoga, sasvim sigurno ne bismo trebali osjetiti prema njemu ni trunku zavisti. Ni trunku konkurencije. Ni trunku osjećaja koji nas navodi na natjecanje s njim. Ako to osjećamo, sasvim sigurno u nama postoji neki dio nas koji zbog nečega pati. Nečeg što zasigurno nema veze s našim prijateljem. I što je potrebno iscijeliti. Ispuniti ljubavlju. Tu nam ponekad mogu pomoći bliski ljudi, ali najčešće moramo pomoći sami sebi. Sami moramo skupiti hrabrosti kako bismo ušli u naše skrivene odaje i otvorili boli i frustraciji vrata i prozore da iziđu van i oslobode nas.

Istinski se prijatelji uvijek raduju zbog nas kao i mi zbog njih. U tome je najveća veličina čovjeka. Čovjek nije velik onoliko koliko je stvorio, koliko se izdigao iznad nekih stvari, velik je onoliko koliko voli. A onaj koji istinski voli se raduje. Zbog drugoga kao i zbog sebe. Svijetu koliko sebi i drugima. Radost i ljubav su usko vezani.Kao i pomirenje. Kad smo pomireni sa sobom, pomireni smo sa svijetom. Čak i ako nije sve onako kako smo zamišljali i kako je moglo biti. Tada smo iskreni. Prema svemu i svima. A samo iskren, osviješten čovjek može voljeti bezuvjetno. Bez zavisti, ljubomore, natjecanja. Takvom je čovjeku svijet i prijatelj motivacija, ne konkurencija. I tu je njegova veličina.

Divan je osjećaj osjetiti kad se prijatelj raduje zbog Tebe. Kad mu srce poprimi ritam Tvog uzbuđenog srca u trenutku kad s njime podijeliš nešto što Te čini živim, ludim od sreće, iskričavim od zanosa.

I jednako je divan osjećaj uzvratiti prijatelju istom mjerom. Tada znaš da si na dobrom putu. Da je sve dobro takvo kakvo jest. Čak i ako trenutno ništa naizgled nije dobro.

Za mene su najveći ljudi oni koji se mogu radovati s drugima i kad im samima nije do radosti.

Kao i oni koji, ako to u datom trenutku nisu u stanju, prihvate taj oblik vlastite slabosti i pokušaju doprijeti do onoga mjesta u sebi koje treba iscijeliti, umjesto da zavide drugome.

Za mene su najveći ljubavnici oni koji ne podliježu ispadima ljubomore. I koji, čak i ako ih ona katkada svlada, znaju da stvar potječe od njih samih, od vlastitog trenutka nesigurnosti, od nekog žarišta boli u njima samima koje treba preobličiti u ljubav. (Ovo se ne odnosi na situacije u kojima je partnerski odnos doista narušen nekom osobom izvana, ali i tada se stvari rješavaju na druge načine, a ne ispadima ljubomore).

Prošli mi je tjedan trebala jedna informacija za koju sam procijenila da bi je mogao imati moj bivši- bivši partner. Kažem bivši-bivši jer sam prije Mog Nekog imala dvije duge veze, nazovimo ih dvije velike mladenačke ljubavi. U tom je trenutku sa mnom bio i Muž i kad sam mu rekla da idem nazvati M., nije ni trepnuo. Štoviše, uzeo je vodilicu i pozvao Huga da ga ide prošetati iako je to komotno mogao napraviti i za nekoliko minuta dok završim razgovor. U tom jednom, malom, naizgled potpuno bezazlenom momentu, on je još jednom meni pokazao svu svoju veličinu. Sigurnost. Povjerenje. Izostanak tijela boli unutar sebe. Ne znam koliko bi ljudi propustilo razgovor svog partnera s bivšim partnerom, pa čak i da se uopće ne radi ni o nikakvoj ljubomori, jer iskreno, kako uopće biti ljubomoran na nešto što je bilo i završilo pradavno, ako ni iz kojeg drugog razloga, onda iz čiste znatiželje. M. se tek bio javio, a Toni mi je diskretno mahnuo i izišao s Hugom.

U tom trenu sam još jednom bila sigurna da bih se uvijek iznova udala za njega. Dok god me ima i dok god jesam. U svim utjelovljenjima i svim životima.

 

Mili moji, osvijestimo svoje odnose. Vrijeme kao takvo ne postoji, ali u ovom Životu ipak imamo pješčani sat u ruci gdje zrnca pijeska istječu jedno po jedno. Prijateljstvo, partnerstvo, roditeljstvo nije nešto što tek tako postoji kraj nas i zahtijeva povremeni angažman. To je živa nit postojanja, sama srž života, ljubav, nježnost, mir. To je svrha, ono po što smo došli i zbog čega činimo sve što činimo.

Veliki smo onoliko koliko istinski volimo.

Budimo dobri i predani. Sebi, drugima, svijetu. Budimo najbolji što možemo biti i život će nas nagraditi onako kako nismo mogli ni sanjati.

Jednom su, a o tome sam, ima već dugo, jednom i pisala, pitali nekog čovjeka koji je proživio mnogo, mnogo svega, što je najveća radost u životu. Najveća sreća i najveći blagoslov.

A on je rekao:

Zamislite snježni krajolik. Zimska, tiha, noć. Usred tog krajolika koliba. U kolibi kamin. Gori vatra. Njena se svjetlost prelama prostorom i otkriva veliki stol. Na njemu ukusna, s ljubavlju spremljena hrana. Miris napitaka. Toplina. Žar. Za stolom naši najdraži ljudi iz ovog Života čiji se žamor i radost prelamaju prostorijom. Na podu se igraju djeca. Pas i mačka spavaju pokraj vatre. Uljuljani u nepodnošljivu ljepotu postojanja.

To je to.

Pružimo takav dom našim prijateljima. Nije važno što većina nas nema kolibu u snježnom krajoliku ni dovoljno veliki stol da primi sve najdraže ljude iz ovog Života. Nije važno što neki od njih možda ne bi mogli doći ili više nisu dio ovog putovanja.

Važno je da ta vatra gori u našem srcu. I širi toplina na njihova srca.

Ljubim Vas, uživajte u nedjelji. U prijateljstvima. U ljubavi. <3