Iz Momentoriznice 18.09.

Što sam duže prisutna na ovom putovanju, to sam svjesnija kako se ljudi mogu između ostalog svrstati u dvije skupine: oni koji uglavnom žive u umu i oni koji uglavnom žive u duhu.

Pritom granica nije strogo podvučena, što znači da ljudi iz uma mogu (ali i ne moraju) imati povremene izlete u duh i obrnuto, ali vidljivo je da oni koji pretežito obitavaju u umu imaju potpuno drugačiju vibraciju i način života od onih koji pretežito obitavaju u duhu. I što sam više prisutna na ovom putovanju, to sam svjesnija te vibracije i toga kako utječe na mene.

Ljude iz uma prije svega obilježava kontrola. Oni smatraju da neprestano trebaju imati kontrolu nad svime što ih okružuje i ulažu sve svoje napore u to, tako da im uspostavljanje kontrole postaje primarni cilj. Ponekad, ako osjete da im kontrola izmiče, pokazuju neka sasvim druga lica od onih koja smo kod njih navikli gledati i iz njih progovaraju neki drugi ljudi. Njihova sreća vrlo često ovisi o nizu vanjskih faktora koji se moraju posložiti po točno određenom redoslijedu i u skladu s točno određenim obrascima. Stoga im obično nedostaje baš onaj jedan biser da bi njihova ogrlica sreće bila potpuna. Ili nikada nisu ni započeli tragati za biserima jer jednostavno ne vjeruju u sreću. Takvi ljudi mogu biti uspješni u svom poslu, u smislu da dobro zarađuju, ili održavati obitelj na okupu tako da unutar nje postave granice i pravila kojih se ostali trebaju pridržavati. No, i tada, kad naizgled sve izgleda onako kako su zamislili, često će nedostajati baš onaj jedan biser na ogrlici.

Ljudi iz uma za sve imaju logičko objašnjenje i vjeruju samo u ono što se može dokazati mjerenjima, brojevima, primjerima, usporedbama, pravilima, mjerilima.

U stanju su potrošiti dane i godine da sebe ili nekog drugog uvjere da je nešto dobro ili loše tako kako  oni misle da jest. Jer, ljudi u umu često vjeruju da su mjerilo svijeta.

Kao da se svijet može izmjeriti.

Ljudi u duhu su naprotiv sasvim druga priča. Oni su, budući da su i sami vrlo vjerojatno nekada obitavali u umu, shvatili da je kontrola najveća zamka u koju mogu upasti. Posebno kontrola nekog drugog, a najposebnije kontrola ovog sveobuhvatnog svijeta od kojeg poznajemo tek kap oceana, ako i nju. Shvatili su oni da ni sami sebe ne mogu kontrolirati jer tada ulaze u uloge, glumu i igranje igrica, a to je ljudima iz duha strana stvar. Oni jednostavno znaju da moraju otpustiti kako bi stvari sjele na svoje mjesto. Pa otpuste, umire se. I sve oko njih se umiri. Kako će se voda razbistriti, ako stalno bacamo kamenčiće u nju? Stanimo, pustimo pijesak da se slegne. Kad nastupi mir, voda će postati čista. I u toj bistrini, na dnu, ugledat ćemo školjku koja skriva biser. Onaj posljednji, koji nam možda nedostaje da dovršimo ogrlicu. Bisernu nisku sreće. Ljudi u duhu ne traže sreću u izvanjskom svijetu prepunom previranja niti postavljaju bodove ljudima i stvarima koje bi trebali imati uza se da bi postigli maksimalni broj njih do sreće. (I tada će im, sasvim sigurno, nedostajati barem jedan bod).

Ljudi u duhu žive u ritmu svoga srca. Njihova su mjerila nedokučiva ljudima iz uma. Ona počivaju na čistim čuvstvima, skrivaju se iza tonova, u čudesnome i neobičnome, u blagosti i vjeri da smo mnogo više od onoga što se može dokazati mjerenjima, brojevima, primjerima, usporedbama, pravilima, mjerilima.

Ljudi u duhu vole bez zadrške i ne postavljaju u ljubavi uvjete. To ne znači da pristaju da im se pod ljubav prodaje ono što ona nije jer jako dobro znaju osjetiti što ona jest. Gotovo da nema toga u čemu su toliko dobri kao u detektiranju ljubavi. Ljubav se osjeti ili se ne osjeti i nema te riječi, tog djela, tog ne znam čega koji ih može zavarati. Oni žive ljubav svakom svojom porom i nemoguće ih je prevariti.

Ljudi u duhu otvoreno govore o tome tko su i ne boje se pokazati svoje osjećaje. Oni znaju da ih u svemu prati nevidljiva ruka milosti koja će se umiješati u tijek stvari ako to bude potrebno. Ljudi u duhu cijene i vole život i uživaju u njemu na način da mu se prepuste. Zaigrani su i jednostavni, imaju iskru u pogledu, i nešto dječje u sebi i na sebi, ne ulaze lako u konflikte i rasprave i žive u skladu sa svojim osjećajima, čežnjama, snovima, nadanjima.

Što sam duže prisutna na ovom putovanju, to manje mogu biti s ljudima koji su isključivo u umu. Koji ne poznaju fina tkanja postojanja, grčevito se drže za uvjerenja i obrasce, oko svega se imaju potrebu razjašnjavati i biti u pravu, sve žele kontrolirati. Njihova je vibracija poput zaglušujućeg tona koji je tako glasan da se ne čuje ona divna, pozadinska glazba koja govori da je sve dobro takvo kakvo jest, da je sve u redu, da je sreća u nama, kao i ljubav. Da je davanje primanje, a mir ključ koji otvara sve Svemire.

Sutra želim biti još više u duhu nego danas. Prekosutra još više. Ako ponekad i zastanem, neka to bude samo stepenica na kojoj ću se preispitati pa zatim preskočiti dvije da još dublje zađem u duh. Znam što znači biti u umu, itekako znam. I znam kako boli kad nedostaje onaj jedan biser za ogrlicu sreće. Onaj koji ne vidiš od magle koju si sam proizveo. Kontrolom, nastojanjima, pravilima.

Kad otpustiš, ništa ne boli. Otvoriš dlan, a tvoj je biser tu. I shvatiš da je oduvijek bio.

Ljudi u umu robuju, ljudi u duhu se prepuštaju. Onom najboljem u sebi. Neki dan, na poslovnom sastanku od kojeg još uvijek imam oko sebe proširenu dimenziju svijeta, gospodin preko puta mene, na poziciji koja bi zahtijevala čovjeka u umu. A on, od prvog stiska ruke, čovjek u duhu. Kakav sastanak, kakva vibracija, kakva priča nakon koje oboje odlazimo malo izmijenjeni! Nabolje. To čini duh, mijenja nabolje, ostavlja tragove mogućnosti, vjere, nadanja. Um samo kontrolira, sugerira i savjetuje, pokušavajući izdići sebe iznad svega drugoga.

Nevjerojatne se stvari događaju onkraj uma. Čudesne. Prekrasne.

Divno je biti i roditelj u duhu. Predivno. Ne znači to neodgovornost, naprotiv. Ne znači ni puko ispunjavanje materijalnih želja jer ne znam ni jednog roditelja u duhu da kupuje pažnju svoje djece materijom. Ali to znači beskrajno puno maženja i davanja, na rubu samog razuma. To znači često reći DA onome čemu bi roditelj u umu bez razmišljanja rekao NE.

To je bezumno, da. Jer je izvan uma. To nije stvar logike ni zdravog razuma, već lude uronjenosti u duh. To znači usred ljeta peći u ponoć božićne kiflice jer se mom sinu baš onda jedu. I ne prođe tjedan, a da u neko doba prije spavanja ne obujmi čitavo moje biće svojim bićem i onim mi slatkim glasom kaže kako je bilo tako divno što je ljeti kuća mirisala na Božić.

Od ljudi koji su me okruživali u djetinjstvu, većina je bila u umu. Manjina u duhu. Nažalost. Najmanje je u umu bio moj djed. On je skrivao moje mokre čarape pred bakom koja je sto puta naglasila kako ne smijemo hodati po tankom ledu na livadi jer će led puknuti i smočit ćemo se u lokvi pod njim, on je nama djeci dao okrenuti ključeve svog auta u leru da čujemo kako radi motor i dočaramo kako će izgledati kad ćemo jednog dana sami voziti, vadio iz svog ormara u garaži smotuljke čokolade za „krizne“ trenutke, njegova je ruka uvijek samo milovala, nikad ništa drugo, i njegova riječ nikada nije ni najmanje povrijedila. Imala sam čast, mjereno zemaljskim vremenom. putovati dvadeset godina s njim i u tih dvadeset godina ne pamtim ni jedan njegov izričaj koji nije bio blagost, nježnost, ljubav i davanje. Hvala mu beskrajno na tome. Nema dana da ga ne osjetim, da mu ne zahvalim, da ga u sebi ne zagrlim gdje god bio i da taj trag koji mi je ostavio ni primijenim na svojoj djeci. I kad me dovedu do granice gdje nedostaje samo korak da iz duha uskočim u um i pretvorim se u sve one kontrole, logike, usporedbe i mjerenja “za njihovo dobro”, duboko udahnem. Pokušam shvatiti da nije do njih, do mene je. Uvijek je do nas, nikada do njih. Oni su malena manifestacija čuda. Dok god shvaćamo da od njih možemo naučiti možda i više nego oni od nas, dobro je. <3

I zato ću ja možda za ljude iz uma biti nenormalna mama koja usred ljeta, u ponoć, radi božićne kiflice, ali ja znam da ih moj djed tada radi s nama. I smije se onako, slatko, vrckavo, kako se smijao kad smo pred bakom skrivali mokre čarape ili pojeli kockicu čokolade u njegovoj garaži prije ručka.

Deda, ljubavi moja, hvala Ti na svemu. Najviše na tome što si mi pokazao što znači živjeti u duhu.