On ustaje dva puta u vikendu koji ima dva dana, jutrom kad je vani još polumrak. Osjećam miris njegovog parfema i kad me ljubi u tami sobe, vidim sjenu njegove košulje.

Pa se sjetim svojih vikenda kad sam se ranim jutrom iskradala iz njegovog toplog zagrljaja jer su me čekali moji poslovi. Kao njega danas njegovi. Neodgodivi. Osim ako ne želite odgoditi snove za neki drugi život.
„Svatko ima svoje izazove“, kaže mi. Mi smo izabrali naše. Nema povratka, nema stajanja. Nema zaleđa ni opuštanja. Tek nakratko, a potom opet kretanje. Prema nekamo, ususret ciljevima, težim putevima jer samo njima šetaju snovi. Ili se voze. Kako god. Ali još nisam srela san na lakom putu. U zoni sigurnosti.

„Netko ne treba graditi jer je sve izgrađeno. Ili drugi grade za njega. Ali svatko ima svoje izazove. Njegovi nisu gradnja, no nešto su drugo. Možda ga netko tko mu mnogo znači ne voli. Ili je u neskladu sa sobom. Možda od nečeg boluje. Ili pati.“ – kaže mi.
„Volim naše izazove“, odgovaram mu. Mi smo ih sigurno izabrali. Kroz njih se širimo. Oni nas uče riziku, hrabrosti, životu izvan zone komfora.

Pa što ako moramo sve sami? Nije to ništa. To da me Ti kojim slučajem ne voliš, to bi onda već bilo nešto onako, znaš, teško. Ne ovo, ova igra koja neprestano traje i izmjenjuje se. Ovo nastojanje da od života učinimo nešto veće. Izvan zone komfora. Nešto luđe. Nešto malo izvan granica prosjeka. Nešto do čega se dolazi težim putevima, ali i zbog čega se šake snažno stisnu i vikne: To!!

Ne boj se! Ne bojim se. Nikada. Čak i kad mi usne zadrhte.

Jer to su naši izazovi. Mi smo ih odabrali. Umjesto da smo ostali unutar zone. Sigurni i skučeni. S morem opravdanja. A da zapravo ni u jedno istinski ne vjerujemo.

Ulazimo danas u podzemnu garažu jednog šoping centra. Razgovaramo, dogovaramo, planiramo. Otvaram vrata i još uvijek pričam i pričaš. A onda zastanem. Skroz obuzeta. Kao u nekom filmu u kojem je nestalo tona. Sve se uspori. I Ti zastaneš. Vrata auta širom otvorena s obje strane. Kolica, beba, stvari. Sve nestaje. Naša pjesma glasno odzvanja prostorom garaže.

Najnašija od svih naših. Prilaziš mi zaobilazeći auto. Opet Tvoj parfem od jutra u polumraku. Brojimo korake. Zavrtiš me nasred podija garaže. I opet ne postoji vrijeme. Sve se ispreplete. Dvorana u kojoj prije nekoliko godina pred velikim ogledalom vježbamo te iste korake i okrete.
Naš prvi ples.

Onda i danas. Oduvijek i zauvijek.

Dobro je. Sve je dobro. Što bismo da se ne volimo? To bi onda bilo nešto, onako znaš, teško.
Ovako ne postoji teško. Postoji samo izazovno. Takvo smo izabrali. Srećom.