Iz Momentoriznice, 11.02.2018.

Jedna od najzanimljivijih i ujedno najsavršenijih spoznaja koja me u životu dotakla i već me godinama ne pušta jest ona da se ono čime se zaokupljamo i na što usmjeravamo našu pažnju, svjesno ili nesvjesno, najčešće pojavljuje u našim iskustvima i zadržava negdje oko nas.

Ako u ruke uzmemo recimo plavu boju, svaki potez kistom koji nakon toga učinimo, imat će u sebi plavi trag. Tako je nekako i sa svime drugime. Dominantna energija onoga čime se najčešće bavimo, odnosa koje vodimo, načina na koji reagiramo, volimo ili ne volimo, bit će, koliko god to umu bilo čudno, dominantna energija većine naših iskustava.

Uglavnom, ovo je mali uvod u nešto predivno što sam željela podijeliti u ovom postu. U životu sam upoznala mnogo posebnih ljudi. Prepoznali smo se, zavoljeli, i iako je život putovanje s bezbroj puteva koji su nas često odveli fizički daleko jedne od drugih, to nije moglo pokidati niti kojima smo povezani. Često mislim na te ljude, na trenutke kad smo na ovom našem putovanju stajali na istoj stanici i dijelili svakodnevnicu, kao i na trenutke kad je svatko krenuo onamo kamo je trebao. Neki su preselili u druge gradove ili druge države, drugi su  pak između katkad izrazito složene svakodnevnice u kojoj nastoje izbalansirati obitelj, posao i štošta drugoga, jednostavno ušli u neki procjep gdje treba pričekati trenutak koji bi se poklopio da bismo se opet, kao nekada, bezbrižno sastali. Razlozi su nebitni, život je složen i svatko s njime balansira onako kako najbolje zna. A kad naša duša za nečime čezne, kad na nešto nježno usmjeri svoju pažnju, dogode se čuda. I to prije nego se i snađemo.

U kratko mi je vrijeme taj čudesni Majstor Od Života pripremio dva prečudesna susreta. Prvi nedavno, na koncertu, između čak 20 000 duša. Kad smo ušli u prepunu Arenu, pri čemu me Toni držao za ruku da se u tom oceanu ljudi ne izgubimo, u trenu kad nisam mislila ni na što drugo, osim kako će uskoro zasvirati neka od najdražih mi pjesama, začula sam svoje ime. I nisam se ni snašla, a već mi je bila u zagrljaja. Jedna od mojih Duša o kojoj često mislim. Povezana s mojom – nevidljivim nitima čežnje i postojanja. Iako se čujemo i pišemo si s vremena na vrijeme, posljednji smo se put vidjele prije nekoliko godina. Trebale smo se naći ljetos i čak dogovorile dan, ali se njoj nešto isprepriječilo. Još i sad mi prolaze trnci kad osvijestim taj zagrljaj. Najluđe od svega je bilo to što sam te večeri, već nadomak Arene, odjednom shvatila da sam u stanu zaboravila karte za koncert. Kako uvijek prije polaska sve još jednom provjerim u glavi, to mi se stvarno rijetko ne događa. No, ovaj se put moralo dogoditi. Odmah sam znala da je posrijedi neki razlog. Vratili smo se po karte i zbog toga ušli u dvoranu četrdestak minuta kasnije nego što bi to bio slučaj da ih nisam zaboravila. No, tada zasigurno ne bih susrela moju V. Majstor Svemir se za sve pobrinuo kako bi nas dvije spojio u tom danu.

Drugi se sličan susret dogodio jučer. Još i sad ne mogu doći k sebi od emocija. U mom životu postoji naime jedna predivna Duša, moja T. Poznajem je još otkad je bila djevojčica. Sve u vezi s njom je posebno i posebna je naša veza. Posljednjih nekoliko godina živi i radi u drugoj državi. Pronašla je nekoga tko se u popunosti uklapa u mozaik njenog srca. Samo je tako željela i po tom pitanju nikada nije pristajala na kompromise. Posljednji smo se put fizički srele prije dosta vremena, kad sam rodila svog prvog sina, Lava. Donijela mu je slikovnicu u koju je napisala najljepšu posvetu na svijetu, a koju me on uvijek traži da mu je čitam. Čarobna moja T.

Dogovaramo se mi već dugo da ćemo se nekako negdje vidjeti i unatoč neraskidivim nitima kojima smo isprepletene, u dimenziji ograničenog prostora i vremena to nikako da se posloži. Baš si nedavno opet pišemo, a čežnja je velika.

Dakle, jučer, u Samoboru, nakon tradicionalne degustacije samoborskih krafni u ovo doba, u lunaparku, promrzlih ruku i obraza, ali zagrijanog srca, u nekom oblaku dogovora s dječacima na čemu ćemo se sljedeće voziti, dok me jedan traži kokice, drugi nešto govori i dok se istovremeno osvrćem kako iz vidika ne bih izgubila prijateljicu s kojom sam ondje i njenu obitelj, začujem, kao i onaj put na koncertu, nečiji glas. Moja T!? O, Bože, ne znam gdje sam od radosti i ludosti, grlim je, pokazujem čas jednog, čas drugog, čas trećeg dječaka. Ona me upoznaje s divnim mladićem, mozaikom njenog srca. Poput djeteta trčim suprugu: „Toni, vidi tko je ovdje!?“, „O, Bože…“ Milijun emocija, milijun iskrica, milijun osmijeha, milijun svega…

A Majstor Svemir i dalje namiguje, iza kišnih kapi, iza vrtuljaka, iza štandova sa samoborskim krafnama, iza svega naizgled plošnog i običnog, namiguje i smije se…

Eto, vam, kad ste to toliko htjele. Što ću s vama takvima, čeznutljivim, radosnim sanjarima, nego pomaknuti malo svjetove da se napokon zagrlite.

Uostalom, to mi je i posao.

HVAAALA!!!