U životu sam provela mnoge dane i noći, pomnoženo s godinama, u preispitivanju sebe i svijeta, u traženju uzroka i posljedica, proučavanju životnih zakona, što pročitanih, što spoznatih, za koje sam imala osjećaj da ih odavno znam, samo sam ih zaboravila i sad ih se odnekud prisjećam.

Moja me potraga vodila na putovanja, donosila mi u ruke more knjiga, povezivala me s različitim dušama koje su svijet vidjele slično kao i ja, ali i onima koji su ga promatrali kroz sasvim drugačiji objektiv i na taj mi način predstavljali apsolutnu suprotnost koja me mnogočemu naučila, koji put i više nego sličnost.

Što sam sve na tom putu shvatila, mogla bih opisivati godinama i desetljećima, no kad bih iz svega trebala izvući onu najizraženiju poruku, onaj nedvojbeni zakon koji mi svaki dan iznova pokuca na vrata uma i srca i kaže: „Eto Ti, vidiš!“, onda bi to bio zakon akcije i reakcije, odnosno najjednostavnije objašnjeno: da je naš život odraz našeg djelovanja prema sebi samima i prema drugima.

Svakodnevno viđam one koji su nezadovoljni ishodom svojih života, a istovremeno čine drugima ono što nikako ne bi trebalo nikome činiti. Nitko od nas nije savršen, svi smo mi duše na proputovanju koje uče, griješe, padaju i podižu se i gotovo da nema čovjeka koji nikada ne povrijedi drugoga i koji, koliko god svjestan bio i svaki dan osvješćivao ljubav u sebi, neće ponekad učiniti nešto što će drugoga zaboljeti. No, tu postoji nekoliko elemenata koji čine drastičnu razliku. Nije isto povrijediti nekoga nehotično ili činiti to svjesnom namjerom. Nije isto pogubiti se na trenutak u životnim okolnostima i reagirati automatski pa kasnije zastati i promisliti nad tim te učiniti nešto kako bi se stvar popravila ili reagirati grubo, namjerno povrjeđujući drugoga, a potom nastaviti dalje bez osvrtanja. Svatko od nas može imati trenutak slabosti i to je razumljivo. Ako radimo nešto što u danom trenutku smatramo važnim, a naše nas dijete primjerice nekoliko puta zaredom ometa, iako ne bismo trebali izgubiti strpljenje, može se dogoditi da ga izgubimo i da se prema djetetu ponesemo onako kako ne bismo trebali, povisujući ton i govoreći mu ljutito da nas ostavi na miru dok ne završimo to što radimo. No, ako onog trenutka kad tako odreagiramo osjetimo tugu i težinu što smo zapravo povrijedili dječju dušu, a svako osviješteno i osjećajno biće će u manjoj ili većoj mjeri to na neki način osjetiti jer će mu se i samom vratiti ta vibracija od strane djeteta, te ako se poneseni time ispričamo djetetu, zagrlimo ga i pristupimo mu umirujućom energijom koja je sasvim drugačija od one kojom smo grubo reagirali, mi smo već učinili jako puno. Nažalost, mnogo je onih koji se neće ni trznuti zbog svoje reakcije i koji će smatrati da su ne samo u pravu, već da bi dijete trebalo biti sretno što nije još dobilo po guzici, a trebalo je.

Oko nas postoje ljudi koji koriste razne oblike manipulacije kako bi ispunili svoje ciljeve i priskrbili neki oblik dobiti samo za sebe. Oni svjesnom namjerom ulaze u prostor drugih ljudi, iskorištavajući njihove energetske resurse, strpljenje, razumijevanje pa i materijalna dobra, misleći pritom kako su superiorni jer se, eto, snalaze na račun drugih i njihovog zalaganja. Postoje ljudi koji će na čovjeka u stvarnoj nevolji odmahnuti rukom ili koji će okrenuti glavu od nekoga tko plače, a možda mu jedan jedini trenutak naše pažnje može u potpunosti promijeniti smjer misli i iščupati ga iz agonije.

Mnogo je oblika ponašanja prisutno među nama, no tema ovog teksta nije bila osvrtati se na to kao takvo niti nekoga osuđivati, već povući paralelu s time kako svaka naša reakcija, odnosno naše djelovanje na van, utječe na ishod našeg života, na doživljaj istinske sreće i na ono što nas prati kroz život. Mnogi će ljudi na ovo odmahnuti glavom kao na nešto potpuno iluzorno. Drugi će se koristiti brojnim argumentima kojima će pokušati dokazati kako ljudi koji su osjećajni, dobri i obazrivi, koji su empatični i puni ljubavi za sebe i druge ne prolaze dobro u životu, a kako najbolje prolaze oni koji grabe samo za sebe i gaze sve pred sobom da bi došli do cilja.

I mene su nekada pokušali uvjeriti da je tako, no pomnim promatranjem života ispod površine i neprestanim fokusom na brojne pojave koje nisu možda vidljive na prvi pogled, kojih nema u medijima, razgovorima među kolegama, na uobičajenim kavama i slično i za koje treba na trenutak iskoračiti iz uma i ući u naše duboke odaje, daleko stvarnije od onoga šo nam podmeću pod stvarno, uvidjela sam da nije ni blizu tako kako govore.

Drugim riječima, nikada nisam vidjela sretnog, ispunjenog čovjeka, s dječjom dušom, sjajem u očima, punog energije, topline i sjaja, punog inspiracije, koji, kad ga sretnemo, potakne i nas same da budemo bolji ljudi, a da je iz ove skupine grubih, proračunatih, manipulativnih, neobazrivih, bezosjećajnih ljudi koji svjesnom namjerom ulaze u tuđi prostor kako bi priskrbili korist za sebe, koji biraju suradnike, prijatelje i partnere iz koristi i koji općenito žive taj neki život bez savjesti, bez da se propitkuju, bez da djeluju iz ljubavi.

I mogu takvi ljudi naizgled imati mnogo toga što će nam na trenutak zamazati oči i navesti nas da pomislimo kako im je dobro, čak mnogo bolje nego onim istinski dobrim dušama, no nikada još nisam vidjela takvog čovjeka, a da hoda svijetom noseći u sebi mir i čistu dječju radost, povjerenje spram života, živost i iskreno oduševljenje što je dio ovog putovanja. Nikad nisam vidjela takvog čovjeka da pršti od energije i da mu oči sjaje.

To je zakon. Najveći zakon od svih. Ne možemo primiti autentičnu nagradu ovog života, ne možemo biti istinski sretni i ispunjeni ako ne djelujemo iz ljubavi i ako namjerno povređujemo sebe i druge.

A ako nismo uistinu sretni, uzalud nam sva materijalna dobra i sva postignuća ovoga svijeta. Ništa izvana ne može nadomjestiti prazninu iznutra. Ništa izvana ne može i neće biti autentična nagrada po koju smo došli na ovaj svijet. Ta nagrada slijedi samo ako proniknemo duboko u sebe i na vidjelo iznesemo emociju, ljubav, suosjećanje i svijest.

I ne samo to. Učinimo li tako, oko nas će se zrcaliti naše djelovanje. Ako djelujemo iz ljubavi, sasvim sigurno će nam mnogo toga u životu ići na ruku. I više nego što možemo zamisliti. Ako pak djelujemo iz onog dijela nas koji koristi računice, manipulacije i stavlja korist za sebe na pijedestal, sasvim sigurno će se to odraziti na vanjskim okolnostima i život će nam kad tad staviti pred nas ono što i mi sami stavljamo pred njega.

Promatrajmo malo oko sebe i vidjet ćemo da je tako.

I to je zapravo čudesno i poticajno.

Jer, mi smo Ti koji odlučujemo hoćemo li biti ispunjeni i sretni.

Ljubim vas