09.09.2016.

Zarekla sam se jednom, sasvim sigurno, a da ne znam komu ni čemu, ni u kojem paralelnom od svih Svemira, ali znam da jesam.

(Neke stvari jednostavno znaš. Tek tako. I na tome ostane.)

Zarekla da ću živjeti ljubav. Da će me kroz Život voditi mudrost srca, najmudrija od svih mudrosti. Zapravo, jedina istinski mudra.

Zarekla sam se jednom, sasvim sigurno, da ću okrenuti svjetove, porušiti mostove sigurnosti, otisnuti se na putove bez putokaza, stajati bosa i gola na raskršću mogućnosti i ići zbog ljubavi tamo kamo me vodi najmudrija od svih mudrosti, iako cijeli svijet govori ne – mudrost srca što se ne stječe na temelju iskustva, našeg ni tuđeg, već s kojom dođemo na ovaj svijet kao s jedinim kovčegom u ruci, u kojem je sve što imamo. I koju tako često, a tako nažalost, potom ostavimo negdje po strani, jer su nas tako uputili.

A trebalo je samo otvoriti kovčeg.

Zarekla sam je jednom, sasvim sigurno, da ništa nikada neću stavljati ispred ljubavi. I sada, kad razmišljam unatrag, imam osjećaj da taj zavjet nisam ni trenutka prekršila. Lutala sam ja, da, povremeno, bespućima nekih drugih svemira, onih gdje je ljubav bila samo u tragovima, ali i tada sam, kad sam možda na tren zaboravila svoje obećanje, nosila onaj kovčeg posvuda sa sobom.

Zarekla sam se jednom, sasvim sigurno da će sve biti točno onako kako jest. I da ću se u svakom tom trenutku kako se bude manifestirao, prisjećati dijelova svoje zakletve.

I prisjećam se. Neprestano. Od kad Tebe znam.

Znaš li, Ti koji mi nikad nisi pokušao oduzeti moj Svijet, a kojem sam ga baš zato u potpunosti dala, da sam oduvijek bila svoja, a odlučila biti Tvoja?

Znaš, sve Ti znaš, čak i onda kad onako malo nakriviš glavu i smješkaš se u kutu usana, želeći da Ti nešto ispričam još jednom jer kao nisi siguran razumiješ li me u potpunosti. A samo želiš opet proći skalom emocija koje se rađaju kad Ti pričam. Ja, luckasta, od onog čemu sam se zarekla i nadalje zaljubljena u Tebe. I danas, kao i prije pet godina, kao i prije dvanaest kad sam Ti prvi put doista pogledala u zjenice i prisjetila Te se od zauvijek.

Znaš, sve Ti znaš, još davno prije onoga dana kad si mi prsten od vlati trave stavio na prst na Trocaderu, u najljepšem gradu u koji smo se doveli.

Ja Tebe, Ti mene. Jer sam se tako zarekla, sasvim sigurno, nekada pradavno.

Sada, kao i onoga dana prije točno pet godina, a koji ni jedan do sada nije uspio zamijeniti na postolju najljepšeg, u mome srcu odbljesci trenutaka.

Mojih. Tvojih. Naših. Identičnih onima kako sam se zarekla.

U stanu tada vruće. Ništa osim vrućine. Tek krevet, dvije šalice za kavu. I ljubav, dakako. Uvijek ljubav. Mimoilazimo se tijelima, stapamo dušama. Iz kupaonice u sobu, pa opet u kupaonicu. Zarekla sam se pradavno, a da ne znam kome ni čemu, da ćeš Ti biti točno taj koji jesi. I da ćemo jutrom toga dana, koji ni jedan nije uspio do sada zamijeniti na postolju najljepšeg, biti sami na nekom našem mjestu. I ljubav, dakako, uvijek ljubav.

Zarekla sam se da ćeš mi Ti, baš Ti, nježno povući zatvarač na vjenčanici do kraja. I sad se ježim, kao i onda.

U mome srcu odbljesci trenutaka.

Zarekla sam se da će moja ruka biti u Tvojoj, baš Tvojoj na ulasku u crkvu. I objašnjavala tati da se ne ljuti. Jer sam ionako oduvijek pripadala sebi, a odlučila, i prije negoli sam Te u ovom Životu susrela, pripasti još i Tebi.

Znam da sam zaboravila na prostor i vrijeme, na tijelo u vjenčanici, stopala u cipelama koje me pritišću, na sve drage ljude koji su već ranije ušli u crkvu i ondje samo nas čekaju. Toliko sam sve zaboravila, osim bivanja u Tebi i Tvojoj ruci, da sam zaboravila i kako smo danima prije u detalj dogovarali našu pjesmu, klapa, a cappella.

-Klapa u crkvi?

-Molim Vas, to je naš san.

-Svjetovna pjesma, ljubavna pjesma?

-Molim vas, samo nju sanjam (tako sam se zarekla, prešutim)…

Moja posljednja i prva ljubavi.

Najsvetiji ritam ikada. Dok hodam s rukom u Tvojoj ruci, pedalj dva odvojena od tla.

Zarekla sam se da će biti točno kako jest.

I kad bude, i kad samo naizgled ne bude.

Pa opet bude. Negdje drugdje, u nekom drugom Svemiru, a jednako našem kao što je i ovaj.

Zarekla sam se na zauvijek, a to se prelijeva preko rubova ovog Života, dalje od naših tijela što su se nestašno onog dana, u ovo vrijeme, mimoilazila po stanu u kojem je bio samo jedan krevet, dvije šalice i vrućina.

I ljubav, uvijek ljubav.

Pogledaj samo što je ondje danas!

I kako se smije i raduje s nama.

Ljubav, uvijek ljubav.

Hvala Ti.

Na svemu u svim Životima. Na tome što mi nikada nisi pokušao oduzeti moj Svijet.

Zato Ti ga darujem. I zato onako neopisivo svoja, odabirem biti Tvoja.

Volim Te, volim Te, volim Te.

Zbog toliko mnogo odbljesaka trenutaka, još daleko više negoli prije pet godina.