Ne znam što je bilo zapisano u jednom dvadesetiosmom travnju jedne godine, onda kad su proljeća još možda bila proljeća. Ili su i tada bila prije jeseni. Ne znam, nikada mi nisu pričali. Ne znam ni je li dan bio sunčan ili kišovit, koja je pjesma odzvanjala s radija, koje su emocije obavijale prisutne. Ne znam je li bila energija žurbe, straha od nepoznatog, iščekivanja nečeg novog, nestrpljivosti, daljine ili blizine, prepoznavanja ili odsutnosti.
Ne znam, nikada mi nisu pričali. Barem ne onako kako ja to imam običaj pričati. Pa posjednem u krilo, vas anđeoska stvorenjca, i ispričam priču s milijun detalja, na rubu vidljivog i nevidljivog, iznutra i izvana.

Vaše me otvorene oči, u kojima blistaju iskričavi krakovi zvijezda, promatraju s neskrivenim čuđenjem, a zvijezde postaju sve zvjezdanije svakim daljim korakom priče.

„Bilo je jako vruće, toliko da sam kosu skupila na potiljku, anđele moj, a znaš da mama jutrom voli biti raspletene kose. Bosa sam došla do kuhinje i zagrlila tatu s leđa. Zatim sam ga, neprestano ga dirajući po rukama, otpratila do vrata na koja sam se potom, kad je izišao, naslonila, da bih mu slušala korake kako se spuštaju stepenicama. Ruke sam tada nježno položila na trbuh, ne sluteći da ćeš se Ti, ni sat vremena nakon toga, već roditi.“, započinje jedna priča.
Ili
„Bilo je neobično prohladno za svibanj, a ja još neobičnije mirna jer sam ovaj put imala situaciju pod kontrolom. Ili ipak nisam? Vjerovala sam da ćeš nam stići u petak, anđele moj, i ne samo ja, svi su s time računali. Čak si imao zapisan predviđeni sat kad bih trebala biti na onom mjestu gdje ćemo se prvi put uživo susresti. A onda si tog, za svibanj neobično prohladnog popodneva, dva dana prije planiranog dana, odlučio promijeniti zapis u kalendaru. I nisam Ti nimalo zamjerila. Kako i bih, premilo moje, kad sam takva ista i ja. Uvijek po svom, nikad drugačije. Do tada sam imala osjećaj da se bebe obično rađaju u zore ili noćima. Ne u predvečerja, neke srijede, promijenjenog zapisa u kalendaru. Ne nakon sushija kod Tea, uoči večernjih planova s tatom i Tvojim starijim bratom.“, započinje druga priča.

Sve znate, dečki moji. A ja i dalje ne znam što je bilo zapisano u jednom dvadesetiosmom travnju jedne godine, onda kad su proljeća još možda bila proljeća. Ili su i tada prije bila jeseni. Ne znam, nikada mi nisu pričali. Ne znam ni je li dan bio sunčan ili kišovit, koja je pjesma odzvanjala s radija, koje su emocije obavijale prisutne. Ne znam je li bila energija žurbe, straha od nepoznatog, iščekivanja nečeg novog, nestrpljivosti, daljine ili blizine, prepoznavanja ili odsutnosti.

Ne znam, nikada mi nisu pričali. Barem ne onako kako ja to imam običaj pričati. Pa posjednem u krilo, vas anđeoska stvorenjca, i ispričam priču s milijun detalja, na rubu vidljivog i nevidljivog, iznutra i izvana.

Možda je bilo zapisano da će se taj dan roditi netko tko će uporno, nepovratno, pod cijenu da izgubi sve za što su mu govorili da je vrijedno, sanjati isti san. Tko će tragati za njim, preturajući oblake, podižući jedan po jedan pa ih protresti, kao što žene protresaju jastuke kad namještaju krevete. Tko će zaviriti u sve odaje, posebice one gdje piše „Ne ulazi“, sakupljati suze u bunar suza, hodati po stazama što se nesigurno ljuljaju poput visećih mostova, odlaziti iz toplih gnijezda naizgledne sigurnosti, pogledati iza sunca, pokrivši lice dlanovima da manje peče i još štošta i još koliko, samo da pronađe sanjani san.

Mogao je taj netko, koga su možda zapisali za dvadesetiosomog travnja neke godine, onda kad su proljeća još možda bila proljeća, ili su i tada bila prije jeseni, ne znam, nikada mi nisu pričali,
– napraviti kompromis po pitanju tog sna.

„Kompromisi su sastavni dio života.“, odzvanjali su okolni glasovi.

„Život nije iluzija.“, nastavljali su.

Mogao je. Ali tada bi to bilo, znaš, nešto poput onog kad jušnom žlicom promiješaš kavu u finoj, porculanskoj šalici, najljepšoj od svih. Točno onakvoj kakvoj si se zarekao, jednom kao malen, u sobi na rubu grada, onda kada još nikada nisi popio ni gutljaj kave. I dalje je to kava. I jušna žlica je isto žlica. Ali…, ali…, ali…

Ljudi ne plaču od ljubavi kad vode ljubav.

Ne drže se za ruke na trosjedu. U braku. Ne grle se onako da cijeli urone jedan u drugog.

Ne kupuju jedni drugima balone od helija za rođendan.

Ni onu očajnu, šećernu vatu što si je nosila po Parizu, još k tome iskričavo plavu, ooo, Bože moj.

Ljudi ne rade poslove koje vole, a ako kojim slučajem i rade, onda od njih ne žive.

Ne pišu romane, što Ti je, tko je još ikada imao svoj u stanu na polici.

Ne vole dugoročno ni bezuvjetno, ljubav prođe kao što je i došla, ostane život, djeca i navika.

Ljudi ne ostaju budni cijele noći samo kako bi čitali knjige, radili slastice i pisali pisma djeci za rođendane (koja još ne znaju ni čitati.)

Ne nose zvijezde sjajnih krakova u očima jer bi to u najmanju ruku izgledalo smiješno. Ili ludo. A bolje da nas ne zatekne ni jedno od toga. Jer može sve drugo prije negoli smiješan i lud. To je previše nepoželjna kategorija.

Ljudi ne plaču zbog ljepote, plače se zbog jada i nevolje. I ljudi se ne raduju zbog ljepote, što se imaš radovati lijepom. Raduj se samo onda kad se izvučeš. Iz nečeg lošeg. Za vlas kose. I proslavi onda to izvlačenje. Samo oprezno, bez previše pompe. Nemoj da Te se preglasno čuje. Jer nikad ne znaš kad ćeš opet biti ondje odakle si se jedino ludom srećom, ničim drugim, upravo za vlas kose izvukao.

Ljudi ne prevrću oblake, ludo jedna, naivna, tresući jedan po jedan, kao što žene protresaju jastuke kad namještaju krevete. Jer ako išta trebaš znati, onda je to činjenica da se ispod oblaka ne nalazi ništa. Anđeoska prašina, fine niti postojanja, snovi ili još bolje, onaj Tvoj san. Zaboravi te fantazije. Pa mi tek toliko nadodaju još i ono: „Budalice“, da me malo kao utješe.

„Kompromisi su sastavni dio života.“, završavaju s onime s čime uvijek započinju.

„Život nije iluzija“, nastave pa promiješaju kavu u finoj, porculanskoj šalici žlicom za juhu.

Ne znam što je bilo zapisano u jednom dvadesetiosmom travnju jedne godine, onda kad su proljeća još možda bila proljeća. Ili su i tada bila prije jeseni. Ne znam, nikada mi nisu rekli.

Ali moglo je biti zapisano sljedeće:

Danas se rodio netko tko će doista, u svakoj pori, u svakom procjepu, u svakoj kapi napitka života živjeti svoj san.

Ne zato što je danas dvadesetiosmi travnja i što su zvijezde posebno posložene.

Ne zato što će taj netko imati sreće.

Ne zato što je drugačiji od Tebe.

Ne zato što je tako negdje gore dogovoreno.

Već samo i jedino zato nikada neće dati da mu ga oduzmu.

Što se taj netko zarekao da pristaje samo na život s njim.

I što će protresti oblake, opržiti se na sunce, prehodati viseće mostove, koji put i zatvorenih očiju da ne posrne…

I pomaknuti svjetove u stranu da ga dohvati:

SVOJ SAN.

San o jednom životu, donesen odnekud daleko, jednog dvadesetiosmog travnja. Osviješten odavno. Ugraviran na duši u sobi na rubu grada, brade naslonjene na dlanove, dok su se sjenke krakova sjajnih zvijezda u očima zrcalile na bijelim zidovima.
San koji sve i do jednog „ne“ iz okolnih glasova pretvara u „da“.
Koji svih ovih godina jednostavno ne pristaje na kompromise.
I koji pritom zna da je to najbolji NEPRISTANAK na koji je ikada pristao.

(Inspirirano proslavama života posljednjih tjedana, prvim rođendanom mog sina, emocijama, čudesnom, nevjerojatnom igrom trenutaka. I sviješću da su upravo oni neprocjenjivi dar zbog kojeg smo ovdje.)

Hvala, hvala, hvala.

Ljubim vas. I protresite neke svoje oblake, ako još niste…

Nikada ne znate što je u njima.