Dakle…

trebala su mi tri dana i tri noći da nekako sve to što se događalo proteklog vikenda, ali i onih vikenda prije, kao i općenito u posljednje vrijeme, dozovem s razigranih livada vječnosti po kojima slobodno trčkara, sakupim u jednu točku i nekako uspijem posložiti u sebi. I iako obično mislim da mi dobro ide pretvorba spoznaja i emocija u riječi, ovaj se put bojim da tih riječi nema.

Na kraju krajeva, i sama već tri dana i tri noći gotovo samo šutim, a sve u meni gori. Imam osjećaj da u sebi nosim još samo srce i da mi ono u potpunosti prekriva sva druga tkiva i organe. To se srce širi i na van, pa kao da hoda metar ispred mene, a onda tek iza njega dolazim ja.

Dakle…

trebala su mi tri dana i tri noći da se uopće dovedem u stanje da nešto napišem, a sad kad pišem, to srce iznutra i izvana mi od ganuća tjera suze na oči i čini mi se da ništa neću uspjeti reći. Ali, nije ni važno. Jer, ima tu nešto drugo, nešto mnogo snažnije od riječi. Ono prolazi kroz prostor i vrijeme, kroz kilometre, sate i minute, kroz daljine, blizine, nepropusnost, otpore, uloge, ideje. Prolazi kroz sve i nijedna joj membrana ovoga ili bilo kojeg svijeta nije nepropusna.

LJUBAV.

I ona će reći, i bez riječi, ono što ja ne kažem.

Ne znam kako da to prikažem, a da prikažem onako kako jest. Jer, učili su nas da je Ljubav nešto što, iako nema definiciju, što su čak i priznali, ipak ima jasne otiske u realnosti koju su nam jedinu ponudili za stvarnu. Učili su nas da je Ljubav kad djeca vole roditelje i kad roditelji vole djecu. Čak su je zbili u tako uski okvir da su rekli i da je jedina istinska Ljubav ona majke za dijete. Osvrnuli su se na partnersku Ljubav, ali i nju su ograničili na štošta. I tu su se poslužili okvirom u kojem su joj čak dali i rok trajanja. Tri godine, kažu. Još su Ljubavi prikvačili nekoliko pojavnosti ili kategorija i to je uglavnom bilo to.

No, LJUBAV…

kako da LJUBAV kao takvu stavim u riječi?

Možete li zamisliti da provedete vikend s ljudima od kojih većinu vidite prvi puta u životu, a čim ih ugledate, nešto u vama i u njima zna da ste se u tom trenu našli na tom mjestu kako biste sami sebe pitali: „Gdje si dosad?“ i kako biste sami sebi odgovorili: „Evo me, sretno sam stigao svojoj kući.“

Možete li zamisliti da je zagrljaj nekoga koga susrećete možda prvi put u ovom obliku skrojen u milimetar po mjeri vašeg bića, da prolazite zajedno trenucima u kojima postoji samo ovdje i sada i da pred svojim očima vidite kako se pali jedna po jedna lampica u grudima bića oko vas, a u njihovim očima sjaje zvijezde sjajne?

Možete li zamisliti da vam se ti ljudi javljaju još danima nakon druženja i govore svojim autentičnim jezikom kojim možda nisu govorili od djetinjstva, da gledaju svijet kroz potpuno drugi objektiv, da se raduju malim stvarima koje možda i godinama prije toga nisu zamijetili, a postojale su oko njih. Da se smiju i plaču istovremeno i govore vam ono što i vi govorite njima:

Da vas vole.

Da ih volite.

To ide tako daleko da sam dobila poruku u kojoj mi jedna osoba piše, da ako se kad budem čula s onom drugom, navodeći i kojom, ali ne služeći se imenima ni uobičajenim ulogama, već našim istinskim bićima koja su se dva dana družila jedno s drugim, neka joj poručim da joj stalno dolazi u misli i da je voli.

I dalje ne znam kako je ovo moguće, ali znam da je moguće.

Kao što je Einstein jednom rekao, a rekao je to fantastično:

Možemo živjeti samo na dva načina:

kao da ništa nije čudo.

I KAO DA JE SVE ČUDO.

Odaberite svoj.

Ja sam davno odabrala.

Volim vas!

Hvaaaaala Vam!

Hvala, hvala, hvala Živote.

Nemam dovoljno riječi, kad ih budem imala, znat ćete ?

Samo ❤