Većina je nas od ranog djetinjstva omeđena obrascima unutar kojih se od nas očekuje neki vid suradnje. Ta se suradnja često pogrešno tumači time da moramo uvijek i svugdje biti svemu i svakome na raspolaganju. Malo pomalo prestajemo osluškivati svoje biće koje nam je kao djetetu jasno davalo do znanja što želi i što je u skladu s njime, udaljavamo se od naše prave prirode i priklanjamo se umu. Rekla bih da je um programiran na način da zanemaruje autentični glas našega bića i djeluje u skladu s određenim programima, a jedan od njih je i taj da smo skloni govoriti „da“, čak i onda kad cijelo naše biće iznutra jasno vrišti „ne“.

Zašto se to uopće događa?

Tu je vjerojatno mnogo razloga, no pomnim promatranjem ove pojave, čini mi se da se najčešće radi o strahu da nas se, ukoliko nešto odbijemo, neće voljeti. Ovo je na dubljoj razini povezano dakako s manjkom ljubavi prema sebi i potrebom da se ona dobiva, odnosno zaslužuje kod drugih ljudi. Ako mi moramo za nekoga nešto određeno činiti, i to još ono čemu se naš dubinski dio protivi, a da bi nas taj netko prihvaćao i volio, onda možemo biti sasvim sigurni da tu nema riječi o ljubavi. Onaj tko nas istinski voli, prvi neće zahtijevati od nas nešto što nije u skladu s nama samima, odnosno, ako to i zatraži, s potpunim će razumijevanjem i prihvaćanjem shvatiti ako to odbijemo. Ovaj strah vrlo vjerojatno potječe još iz ranog djetinjstva gdje su mnogi od nas poslušnošću i prihvaćanjem zasluživali roditeljsko odobravanje, dok bi odbijanje u tom slučaju označavalo neposluh i tretiralo se kao nešto loše. Osobno svojoj djeci dopuštam njihovo „ne“ i nastojim uvijek u sebi pronaći snage da ga razumijem. Dakako da nije svako „ne“ ono koje dolazi iz njihove nutrine, neko je povezano i s isprobavanjem granica, dječjim inatom i slično, no autentično se „ne“, ako pažljivo osluškujemo dijete, može itekako prepoznati i trebalo bi ga poštivati. Takvo „ne“ primjerice uvidim kod (ne)sklonosti određenoj hrani pa nikada ne inzistiram da se nešto mora pojesti ako se ne želi, koliko god sama smatrala da je to ukusno, zdravo ili potrebito, kod odabira odjeće, načina na koji žele provoditi slobodno vrijeme, kod ljudi s kojima im je (ne)ugodno boraviti i tako dalje. Ako nas se u djetinjstvu tretiralo na način da je „ne“ nedozvoljeno i da općenito ne smijemo izraziti našu stvarnu prirodu, vrlo ćemo vjerojatno i kao odrasli imati strah od njegovog izgovaranja, što je načelno strah od odbijanja i nevoljenja.

Drugi česti razlozi zbog kojih govorimo „da“ onda kada zapravo mislimo „ne“ su strah od posljedica, što se u u poslovnom svijetu često odnosi na strah od gubljenja položaja, nemogućnosti napredovanja ili čak otkaza, a u privatnom je svijetu povezano sa strahom od reakcije druge strane koja ponekad može biti agresivna, pasivno-agresivna, optužujuća po nas i slično te ići sve do napuštanja od druge strane.

Tu je također bojazan da će nas ako kažemo „ne“ drugi smatrati egoističnima ili bešćutnima, zaboravljajući da se egoistične i besćutne osobe uglavnom nikada neće zapitkivati jesu li i u kojoj mjeri egoistične i bešćutne, pa je već to što se time zamaramo i oko toga brinemo dokaz da uopće nismo takvi i da je nebitno što će netko drugi pomisliti o nama samo zato što djelujemo u skladu sa svojom dušom.

Sljedeće što nas navodi da se ne usuđujemo reći „ne“ je potreba da se osjećamo korisnima i pomažemo što je načelno divno, ali ako ta potreba ne izvire istinski iz nas i nije naš autentični izričaj, impuls naše duše, već produkt uma koji nas uvjerava da je dobro pomagati i biti koristan iako to na taj način ne osjećamo iznutra, onda to i nema nekog smisla.

„Ne“ često izbjegavamo i iz straha da ćemo nešto propustiti. Na taj način svemu što nam se ponudi ili nađe na putu govorimo „da“ pa smo fizički i energetski razdijeljeni posvuda, a zapravo nismo nimalo u sebi i sa sobom. I ponovno gubimo onu najvažniju i najsvetiju konekciju – konekciju sa svojom dušom.

Ako pomnije promorimo ove razloge, vidjet ćemo da se iza gotovo svih krije nedostatak ljubavi prema sebi. Upravo taj nedostatak, ta nepovezanost sa sobom uzrokuje to da ljubav i odobravanje tražimo u drugima i drugome te na taj način ušutkavamo glas duše i povodimo se za glasom uma koji nas uvjerava da ćemo, ako na sve pristajemo i svakome kimamo glavom, dobiti ono za čime svi iznutra vapimo – ljubav i neki vid odobravanja i priznanja da smo dobri i dostatni ovakvi kakvi jesmo. No to ne samo da se nikada ne dogodi jer nam drugi ne mogu ispuniti praznine koje su namijenjene tome da ih sami ispunimo ljubavlju na način da osvijestimo svoju cjelovitost poniranjem u sebe, već nas može i nevjerojatno iscrpiti i dovesti do toga da potpuno izgubimo poimanje o tome tko smo, što želimo i kamo idemo.

U životu sam prošla sve navedene situacije u kojima govorimo „da“ kad mislimo „ne“ i kao iznimno tankoćutno biće se suočavala sa svim manjkavim osjećajima koji bi me nakon toga obuzimali, svim onim energetskim muljem u kojem bih se koprcala, osjećajući da idem protiv sebe i svoje stvarne prirode kako bi nekome drugome ispunjavala prohtjeve i popunjavala praznine, a na taj način na kraju samo širila vlastite ponore.

Kad sam počela ulaziti duboko u sebe, u samu srž ljubavi koja je uvijek u nama, nikada izvan nas, i kojom nitko ne može obojati naša crna platna niti osvijetliti naše mračne odaje osim nas samih, a kada se to dogodi, koji put jasno i uz nečiju prisutnost, ali i dalje isključivo našom svjesnom namjerom i potragom, onda se pojačava naša veza s dušom i njen šapat postaje sve glasniji te sve više čeznemo slijediti ga. Time se same od sebe kidaju vezanosti za određene obrasce, resetiraju se stari programi, nestaje potreba za odobravanjem i dobivanjem ljubavi od drugih jer smo mi već ispunjeni ljubavlju i odobravanjem i takvi cjeloviti više ne težimo za time nego nas privlači netko isto tako cjelovit tko neće pred nas postavljati prohtjeve s kojima nismo usklađeni, tko nas neće uvjetovati, iskorištavati, ograničavati nas i ucjenjivati. Drugim riječima, naši otpori i strahovi nestaju i tu istovremeno polako nestaje i naš problem s riječi „ne“. Najteže je postaviti granice ljudima koje volimo, no to je također itekako nužno. Nevezano za emotivnu vezanost s njima, ljudi koji nas navode na „da“ onda kad osjećamo „ne“, ljudi koji nas iscrpljuju, demotiviraju, navode da se osjećamo umorno, bezvoljno i beznadno, ljudi koji su naučili spuštati nas jer im takvi „spušteni“ odgovaramo za ono što od nas žele, koji od nas traže da ih punimo ljubavlju, a pritom je njihov rezervoar uslijed neosviještenosti i nevoljenja samih sebe prepun rupa i mi samo dajemo i dajemo, a to neprestano istječe i nikad nije dovoljno, zaslužuju jasno i glasno „ne“. Ako ih volimo unatoč tome što na taj način djeluju na nas, svejedno ćemo ih, ako smo cjeloviti i povezani sa sobom, u jednom trenutku otpustiti, što ne znači da ćemo ih prestati voljeti ili se nećemo moliti za njih, no iskoračit ćemo iz začaranog kruga njihove boli i neprestane zakačenosti za našu energetsku crpku kojom nas, ma koliko god mi jaki bili, sigurno oslabljuju.

Osjećaj koji se rađa u nama nakon što to učinimo, kao i energija koja se pritom oslobađa, neopisiv je izrazima ovog svijeta. Ta će energija pokrenuti valove novih iskustava, otvoriti nam vrata neslućenih svjetova i propustiti nas do onih i do onoga što nismo mogli ni naslutiti. Svaki naš „ne“ onome i onima koji nas bole, iscrpljuju, ne prihvaćaju autentičnima, ograničavaju, uvjetuju, prikazuju nam se pod maskama i slično, ujedno je i „da“ nekome i nečemu čudesnom što dolazi i što će se tako nježno, s takvom lakoćom, s nevjerojatnom strašću i prožeto svime onime što nas motivira, pokreće, budi i neprestano iznova oživljava manifestirati nadalje u našem životu.

Ljubim vas.