Iz Momentoriznice 31.08.2016.

 

Ja ne želim da me poštuješ, Dijete Moje, ako to znači da mora biti po mom.

Jer nisam, ja, Janje Moje, mjerilo ovog čudesnog svijeta.

I ne želim da Ti se ikad zatrese usna u strahu od mene, Sve Moje, niti da Ti oko zbog istog zasuzi, jer u tom slučaju nešto ozbiljno nije u redu, s ovim Svemirom sto smo izabrali za nas.

Možda mi tijelo i um ovog trena imaju više iskustva od Tebe, ali što je to, Nježno Moje, u usporedbi s Dušom.

Moguće da je Tvoja za beskraj od moje prostranija. Ili za beskraja dva.

“Poštuj, slušaj, slijedi, pokoravaj se, šuti dok ja govorim…” – ne želim, Dijete Moje, da išta od ovoga od mene čuješ. Ako mi jednom, kad ne budem budna i ovdje, i pobjegne što od toga, to nisam ja, Milo Moje, već strah koji iz mene progovara.

Što znači poštivati me?

Da činiš ono što ja smatram da trebaš činiti?

Da budeš ono što ja smatram da bi trebao biti?

Da se Tvoje malo biće skloni pred mojim, velikim, mudrim i snažnim?

A Duša Ti je možda miljama šira od moje, Janje Moje.

Zaustavi me i kad narasteš ako mi ikada pred Tobom pobjegne nešto od toga. Podsjeti me na strah u meni koji u tom trenu mijenjam za ljubav.

I nemoj se sklanjati u stranu.

Jer moja Duša nema ništa od toga da pred Tebe stanem i pokažem Ti tko je tijelom veći i tko iza sebe broji više ovozemaljskih dana.

Moja Duša nema ništa od toga da se Ti diviš mojim postignućima. 

Jedino što joj je važno je to da si sretan.

I poštuj sebe, Anđele Moj, sebe poštuj, lako za mene.

Poštuj Život.

A mene samo voli.

Onako kako znaš.

Onako kako Ti pokazujem iz dana u dan…