-Smisao života pronaći će oni koji skupe dovoljno hrabrosti da hodaju bosi i kroz snijeg i kroz vatru ako im se nađu na putu – reče Šaptač Snova i pogleda me u dušu.
Sjećam se večeri jednog ranog ljeta, u kojoj sam na terasi, sama i uronjena u miris krošnji moje nekadašnje ulice, zapisala ove riječi.
Duboko sam osjećala da su upravo one ključ tajne odaje na čijim vratima piše sreća. Jer biti dovoljno hrabri da bismo prihvatili sve što nam život donosi, a bez da prestanemo vjerovati u njegovu veličanstvenost, činilo mi se poput koda koji otključava svaki smisao i svaku duboku, postojanu sreću. Pomiriti se sa sobom i sa svijetom. Biti u srcu, umjesto u umu. I biti u miru. U modusu bivanja, ne modusu imanja. Ali prije svega prihvaćati. Bez bijesa, očaja, uloge žrtve. Prihvaćati i miriti se, a onda tako mirni znati da to nije kraj. I da u svakom trenutku može uslijediti obrat. Onaj koji će nam pokazati da je život uvijek vrijedan štovanja.
I nakon dva dana, od onog dana, sam mnogo više u onoj dimenziji negoli u ovoj. Baš kao i kad sam intenzivno pisala Šaptača. Pa bih onda, ustavši od računala, morala biti ona ja koja obavlja naizgled svakodnevne radnje, a ja bih bila tako duboko u onoj priči da sam se pitala kako ću to uspjeti. I tada sam doista shvaćala da smo mi još toliko toga ispod površine. Toliko svega neizrecivog i neopipljivog.
I dalje nisam sigurna mogu li pronaći prave riječi da bih opisala sve što se one večeri ondje dogodilo. I ne samo večeri, čitavog onog dana. I kako mi je Ono Nešto, što istinski osjećam oko nas, još jednom, kao i nebrojeno puta do sada, pokazalo to što pišem, jesam i živim. To što sam usvajala godinama i desetljećima – prihvaćanje života kao dara i ne odustajanje od njega. I kako isto na kraju donese ono što treba biti. A to je onda veće od bilo čega. Čak i ako nam se isprva tako ne čini.
Mnogo sam se puta pitala kako bi dan kad ću svog Šaptača darovati Svijetu trebao izgledati. I nisam sigurna jesam li ikada dobila odgovor. Dobila sam samo osjećaj. Koji je bio identičan onom od ove subotnje večeri.
Dan je započeo potpuno kaotično, a struja kaosa je poput domino efekta povlačila za sobom situaciju za situacijom. Moja je divna prijateljica i srodna duša koja je svaku riječ romana, čitajući ga još u obliku skripte, shvatila upravo onako kako sam je ja osjetila, trebala biti ondje sa mnom i pročitati njoj najdraži odlomak te ispričati kako je ta priča odškrinula vrata njene duše. S obzirom da trenutno ne živi u Hrvatskoj, imala je avionsku kartu za petak i planirala se još navečer vidjeti sa mnom. Radovale smo se poput djevojčica, maštale kako će sve izgledati, dogovorile u subotu frizera da sve, kako je simpatično napisala u poruci, „bude na nivou“ i čekale. A onda je počelo. Njena je malena, jednogodišnja djevojčica u petak iznenada završila u bolnici. U nepoznatom gradu u koji su tek doselili, gdje nema nikog osim svog muža koji je kao profesionalni sportaš idući dan morao s klubom na put, a i da nije, malenu su stavili na infuziju i nisu je puštali iz bolnice. Jedna od onih situacija gdje ne možeš ništa. Osim prihvatiti.
Poruku koju mi je moja Lana napisala u subotnje jutro, nikada neću zaboraviti. Poruku punu tuge, ali i ljubavi. Osjetila sam koliko joj je preteško što se to događa, ali koliko me istovremeno voli i podržava svom dušom. Istom onom koja je moju prepoznala kao svoju. Napisala mi je od riječi do riječi, onako predivno, kako ona to radi, ono što mi je željela na promociji reći. I meni i svima vama koji ste bili ondje. Čitala sam i plakala. I osjećala svaku njenu riječ. Rekla je da ako želim, te njene riječi mogu dati nekom da ih ondje pročita. I da će ona, neovisno o svemu, biti sa mnom. Znala sam da hoće. Jer sam toliko puta u romanu spomenula kako vrijeme i prostor ne postoji. Kako je sve tu, u jednoj točki. Mi smo sve i sve je mi.
Sljedeća se domino kockica odnosila na mog Lava. Odjednom visoka temperatura i plač da ga neizdrživo boli uho. Subotnje jutro te subote. Malaksao, nemoćan, gori. Vikend. Pedijatrica ne radi. Čeka me još milijun i jedna stvar oko organizacije. Nisam napisala govor. Nisam prošla protokol. Ništa. Držim vrelo djetešce i ne zapitam se ni jednom „zašto“. Znam da tako mora biti. Teško ga puštam od sebe. Odlazi s Tonijem po pomoć. Pribrana sam. Moram biti.
Tu još oluja ne staje. Moja prijateljica I., glavna organizatorica i voditeljica promocije, sasvim nenadano doživljava nešto jako stresno na privatnom planu i zove me uplakana. Uz to se neposredno prije početka promocije javlja poznata autorica s kojom imamo sve ugovoreno oko gostovanja i kojoj smo podredili dan, mjesto i vrijeme i govori da joj je iskrsnuo hitan sastanak kod ministra kulture zbog postavljanja njenog romana na kazališne daske u ZKM-u i da je moguće da će zakasniti na promociju. Je li to sve? Može li još nešto i ako može, što je to, koliko bi to bilo veliko? Mirna sam. Nevjerojatno mirna. Kao da me nešto nosi u svom zagrljaju i grli mi srce. Pogledam se u retrovizor prije negoli ću doći kod moje Petre na šminkanje. Deana je stvarno pogodila frizuru. Nije mogla točnije osjetiti kako se vidim tog dana. Taj neki spoj nježnosti i sanjivosti, ali i budnosti za sve prizore svijeta. Sve je dobro, kažem si. Lav je dobro. Lanina Kiara je dobro. Moja je I. dobro. Ja sam dobro. Svi smo dobro. I sve je dobro.
Petra me šminka kao nikad nitko u životu. Nije mogla točnije osjetiti kako se osjećam tog dana. I taj mi je osjećaj odlučila pokloniti za moj dan. Pokušavam joj ugurati novčanicu barem za kavu, kad već ne mogu za šminkanje, ali uzalud. Nakon cijelog radnog dana i izvan radnog vremena, ona trči doma spremiti se u minuti. Da bi bila na istom onom mjestu na kojem ću uskoro biti i ja. Zbog mene i mog Šaptača. Kao i Deana. Kao i toliko vas koji ste te večeri bili čista, izvorna ljubav.
Ne sjećam se točno što sam mislila kad sam prilazila mjestu s kojeg ću vam govoriti i kad sam vidjela koliko vas stoji ondje da biste me poslušali. Sjećam se samo kako sam sjela i pogledala s mirom i ljubavlju, unatoč prevelikom uzbuđenju, prema vama i kako je u tom trenutku nastala najtiša tišina koju sam ikada čula. Tišina kojom ste mi dali do znanja da je sada na meni red da vam nešto kažem. Nikada neću zaboraviti tu tišinu. Hvala vam.
Ne sjećam se točno što sam sve govorila jer sam samo jednim dijelom bila ondje, na trosjedu. Drugim sam dijelom bila uz svakog od vas, ali doslovno sam se stisnula uz vaše duše, pomilovala vas, poškakljala, zagrlila i zahvalila vam se. Morali ste osjetiti jer sam to doista učinila. Ne sjećam se jesam li ikada osjetila toliku količinu ljubavi na jednom mjestu. Hvala vam.
Kad sam vam pisala posvete, pisala vam ih je moja duša. Zato nisam napisala dvije jednake, čak možda ni slične. Ne sjećam se najbolje, duša voli trenutak. I često ga se poslije ne sjeća. Jer on nam nije dan da ga nosimo sa sobom, već da uživamo u njemu. A potom ustupi mjesto nekim novim trenucima.
Pišući Šaptača Snova, pisala sam život. Jedan čitavi život ispod površine koji me zamolio da ga napišem. Sve mi je dao, ja sam samo morala sjesti i poslušati. Dušu, srce, neko pradavno sjećanje što seže negdje daleko, izvan ovog života. Pisala sam ga samo u trenucima nadahnuća, zato možda vibrira energijom neke druge dimenzije. I pisala sam ga samo s ljubavlju i iz ljubavi. Zato je možda ta večer ondje bila protkana onim emocijama.
Nekoliko ću trenutaka morati zadržati za sebe. Jer su preemotivni da ih pretočim u riječi. Spremit ću ih u mali džepić svog srca i oni će me grijati dok god me bude. A i poslije toga. Sigurna sam.
Hvala vam još jednom svima čitavim bićem na svemu one večeri. Hvala Onom Nečem što mi je još jednom pokazalo prevrtljivost života i ishod. Što mi je još jednom, u nizu primjera, pokazalo da se NA KRAJU BROJI SAMO LJUBAV.
Možda je baš zato moja K. htjela da joj se umjesto na prvu stranicu iza naslovne korice potpišem kod ove rečenice pred sam kraj romana.
Ne znam, ali učinila sam kako je zaželjela. Pa vas ponijela sve sa sobom. Sve vaše zagrljaje, riječi, toplinu. Nadam se da ste i vi ponijeli isto.
Hvala vam na svemu. Ta će me večer grijati dok god me bude. A i poslije toga. Sigurna sam…