U posljednje su mi se vrijeme nanizali rođendani, obljetnice, životne proslave i neki neočekivani, a vrlo duboki susreti, a sve me to uvijek iznova gurne u one moje najdublje odaje gdje zastanem i pogledam životu u oči pa osvijestim, na već otprije osviješteno, što je važno, a što nije i koliko se u datom trenutku ponašam u skladu s tim.

I što dalje odmičem svojom stazom koja me u ovom utjelovljenju izabrala, a potom sam ja birala njene etape, to sam iz dana u dan svjesnija da se ništa na ovome svijetu ne može mjeriti s osjećajem mira koji nosimo u sebi, s onom dubokom spoznajom da je sve dobro, čak i ako okolnosti u tom trenu možda i nisu onakve kakve smo zamišljali, da smo voljeni, zaštićeni i da nam duša lagano plovi ovim svijetom, u nekom svom ritmu koji je sama sebi zadala, a ne u ritmu koji joj je nametnuo svijet.

Ako se osvrnemo oko sebe i pogledamo unutrašnjim objektivom sve što nas okružuje, vidjet ćemo mnogo nemira. Taj nemir nije samo dio onih očitih, dramatičnih situacija. Nemir je često i na licima koja šute i naizgled ni na što ne reagiraju. Nemir se skriva iza osmijeha, u očima koje nepretano skreću pogled, u onima koji jure s jedne strane života na drugu, ali i u onima koji su se u svom nemiru usidrili na jednom mjestu i neprestano nešto očekuju. Za nečim snažno žude. Vrište. Nečime se opterećuju. Dopuštaju brigama da ih potpuno obuzmu, čak i onda kada su sasvim iracionalne.

Ponekad smo toliko zasićeni nemirom da uopće više ne znamo kako izgleda mir. No, naša će duša uvijek nepogrešivo prepoznati biće ili okruženje koje ga u sebi nosi.

Kada me prije nekoliko godina duboko i snažno obuzela spoznaja da je mir ono za čime cijelog života tragam i što neprestano i u svemu tražim, čak i onda kad sam bila uvjerena da su moj odabir nemiri i da me oni čine živom, ali i da je taj mir zapravo sama sreća i životna radost koja mi daju snagu za sve izazove, počela sam osvješćivati dio po dio svoga života i okruženja, oslobađajući se na taj način nemira i prizivajući u svoj svijet sve više mira.

To se snažno odrazilo na svim razinama moga puta. Potpuno je promijenilo postojeće odnose i strukturu ljudi kojima sam bila okružena. Dosta se odnosa rasplinulo. Pojavili su se novi. Ja sam iz dana u dan postajala neka stvarnija ja. Bliža sebi, a time i svemu onome što je moje i što je putovalo oduvijek prema meni.

SNAGU NAM DAJE ONO ŠTO NAS SMIRUJE. To je moja mantra u koju sam se uvjerila bezbroj puta. Ako zastanemo i na tren se povučemo iz svijeta punog stimulansa, moći ćemo čuti stvarnog sebe. Svoju dušu. Ona jako dobro zna što joj donosi mir, a što joj ga oduzima. Isto tako zna i tko to čini. Kad se jednom doista umirimo iznutra, nemiri izvana nam više neće moći narušiti priču. I dalje će ih biti, ponekad će nas povući u svoj vrtlog, ali nas neće usisati do kraja, već ćemo se brzo ponovno regenerirati.

Imate li svoja mjesta i svoje ljude koji vam unose mir? Kraj kojih dišete duboko i sporo i uz koje čujete sebe? Kraj kojih ne morate ništa glumiti, ništa nastojati, ništa pokušavati da biste se dokazivali ili da biste impresionirali? Kraj kojih samo jeste, povezani sa sobom, s njima, sa svime? Ako ih imate, čuvajte ih jer oni su najveći dar ovog života koji ćete ikada dobiti.

Ako ih nemate, a duša vam vapi za njima, pozovite ih iznutra i oni će vam doći. I to najčešće u trenutku kada vam budu najpotrebniji.

Ja svoj mir nastojim svakodnevno njegovati. To nije samo svjesna odluka, to je i duboka, unutarnja potreba koja je neraskidivi dio mene, a samim time i cjeline koje smo svi dio.

Ponekad sam drugima zbog toga čudna. Čudna jer ne volim razgovarati o uobičajenim temama, za stolovima gdje sjede glasni ljudi, nisam ljubitelj većih obiteljskih okupljanja, prenapućenih mjesta, bučnih ulica. Volim skrenuti s glavnih prometnica i prolaziti kroz neka mirna, zaklonjena mjesta. Volim pogled na jezero, dubinu zelene boje koja me smiruje do neslućenih bonaca moje nutrine. Volim ljude koji imaju dušu uz koju se moja priljubi i samo uživa. Pritom nije nužno da ljudi koji posjeduju dušu koja smiruje našu imaju isti put kao mi ili su u vanjskom okruženju mirni. Postoje ljudi čije je vanjsko okruženje trenutno uzburkano, ali negdje ispod površine imaju duboku oazu vibracije koja nas umiruje. S takvim ljudima možete šutjeti i sve će biti rečeno. Možete samo misliti na njih i osjetit ćete kako vam se cijelo biće opušta i kako vam popušta grč u tijelu. Ako u životu imate takve ljude, silno ste blagoslovljeni.

Svoj mir njegujem tako da u svakom danu nastojim pronaći neko vrijeme samo za sebe i svoje tišine. Da se povežem sa sobom i vidim kamo idem i koliko sam daleko došla. Često me pitaju kako mi uz troje djece, psa, brigu za dom (u kojem usput nemam istinski mir ako sve nije čisto i pospremljno, jednostavno volim sklad, protočnu energiju čistog i mirisnog), privatni posao i karijeru i još mnogo toga što mi je jako važno i čime se na dnevnoj ili tjednoj bazi bavim, uspije i to da pronađem neki svoj trenutak u danu samo za sebe. Iskreno, ni sama ne znam koji put kako, ali uvjerena sam da nam se ono što stavimo u fokus uvijek na neki način manifestira i pronađe put do nas. Tako moj trenutak često pronađe mene i ja ga sa zahvalnošću prihvatim.

Mir njegujem i jutrima dva puta tjedno, kao primjerice danas, kad prije svih obveza koje me taj dan čekaju uđem u dvoranu u kojoj svira najljepša, umirujuća baletna glazba i u tih se sat vremena na treningu povežem sa svojim tijelom i tako povezana zagrlim i sa svojom dušom.

Poslije toga imam svaki put osjećaj da ne hodam, već da lebdim centimentar, dva od tla.

Mir njegujem i čestim odlascima u prirodu. Ponekad samo prošetam Maksimirom po povratku s posla i uronim u vibraciju mira. Znam i zastati, sjesti kratko na klupicu i zatvoriti oči. Oslobođna svih misli i svih očekivanja.

Mir prizivam i uranjanjem u mirisne kosice malenih dječaka s kojima živim.

Taj mir je sa mnom i kad kasno navečer, kad svi spavaju, upalim svijeće na balkonu, pokrijem se dekicom i čitam ili mislim o nečem lijepom, povlačeći te misli kroz mrežu ljubavi. Ako je pritom sa mnom i moj pas, osjećaj je još snažniji.

Taj je mir tu svaki onaj put kad sam pokraj ljudi čija je duša pronašla put do mene. Blagoslovljena sam što takva bića obitavaju u mom najbližem okruženju. Ponekad je dovoljan samo svjesni pogled u njihove oči ili u malu brazdu pokraj usana da osjetim kako me preplavljuje mir. O zagrljaju da ne govorim.

Dok ovo pišem, mir nježno putuje svakom mojom porom. Prelazi preko jučerašnjeg dana u šumi, i preko onog ranije kad sam nekome s najvećom ljubavlju spremila nešto za jelo, i preko susreta tog subotnjeg jutra s jednom iznimnom dušom, preko nježno zapakiranih poklončića koje mi moja I. svakog rođendana spremi u male, ružičaste zamotuljke pa ja odgađam koliko god mogu njihovo otvaranje jer želim zadržati što je duže moguće taj iskričavi osjećaj slatkog iščekivanja…

Pitaju me često odakle mi snaga?

SNAGU MI DAJE ONO ŠTO ME SMIRUJE…