Ponekad mi se čini da je cijeli moj život potraga za srećom. Kao i životi svih nas. Jer, kad sve pomnožimo i podijelimo, svi smo mi samo tragači za srećom. I sve što činimo, činimo da bismo naposljetku (šteta što tako često razmišljamo “naposljetku”, bilo bi bolje “na početku”) bili sretni. Svi mi u načelu želimo isti osjećaj i istu spoznaju.

Sreću, slobodu, ljubav, božansko. Sve su to sinonimi. Sve je to jedno. Neobjašnjivo umom. Shvatljivo dušom.

I ne možemo naći definiciju ni formulu. Ako spoznamo da se to ne može definirati, već samo duboko osjećati i živjeti, već smo jako puno spoznali.

Ne možemo definirati Boga. Ljubav. Sreću. Možemo eventualno reći što to nije. Ali što jest?

Umom se ne spoznaje ono što je predodređeno spoznati srcem.

Cijeli sam život, vjerojatno kao i Ti, tragala za srećom. Propitkivala se. Promatrala sebe i druge. Odlazila na putovanja. Boravila u osami. Napisala roman povezan s tom temom. Izlazila iz zone komfora. Nastojala pod svaku cijenu biti slobodna od mnogo toga. Od sigurnosti kao takve. Stalnog posla. Predrasuda. Robovanja navikama i obrascima. Ne mogu reći da nisam nešto naučila. Nakon svega sam bila mnogo bliže sreći nego u trenutku kad sam svjesno započela traganje za njom.

No, sasvim sigurno mogu reći jedno. Ono najvažnije. Nikada me nitko i ništa nije toliko naučio o sreći koliko su me naučili: moj pas i moja djeca.

Ako iziđemo iz uma, uđemo u srce i bez ikakve mentalne barijere promatramo psa ili dijete, vidjet ćemo sve tajne postojanja na djelu.

Vidjet ćemo beskraj i bezvrijeme pred sobom. I manifestaciju svega čudesnog i božanskog.

Pas nikada nije u nekoj drugoj stvarnosti. On samo jest. Dio trenutka. Ne glumi, ne pretvara se, ne mijenja tonalitet kako bi ga se doživjelo u prividnoj stvarnosti u kojoj želi da ga se doživi. Kad ga promatram, u igri, maženju ili snu, mogu s gotovo stopostotnom sigurnošću tvrditi da za njega postoji samo sadašnjost. Da nikada ne razmišlja kako je jučerašnja igra bila dobra ili kako je jutarnja šetnja bila možda ipak malo prekratka. Mogu osjetiti kako nikad ne prosuđuje, nikad ne kalkulira. Nikad ne brine. On jest. Jedno s trenutkom. Jedno sa sobom. Potpuno autentičan onom što osjeća i živi.

Sreća.

Ili djeca. Ta praiskonska vibracija ljubavi i istine. Još daleko od svih manipulacija, celofana, glume i pravila. Faktor čuđenja. Oči otvorene za sve prizore svijeta. Iskre nadanja. Vjera u čudesno i lijepo. Presjajni sjaj u očima. Zvijezde u osmijehu. A sve samo zato što su odvojeni od bilo kakvih igrica kojima žele uvjeriti svijet u nešto što nisu i nešto što nije. Sve zato jer se ne zamaraju time što će netko misliti o njima. Samo jesu. Čista manifestacija božanskog bez ikakvog nastojanja. Otisak istinske radosti.

Sreća.

Sve pročitane knjige, sva putovanja u sebe i od sebe, sve introspekcije, sve me to približilo ideji što bi sreća mogla biti, ali je nikada nisam bila toliko svjesna kao u trenucima kad sam u potpunosti iskoračila iz uma i zakoračila u srce.

I kad sam u tom stanju “vidjela” svijet.

I nitko me nije bolje poučio kako se to radi od mog psa i moje djece.
Hvala im zauvijek…heart emoticon