17.01.2016.

Sretna mama – ili -čemu su me to naučila moja djeca

Nebrojeno sam se puta tijekom pisanja osvrtala na ono što nam se neprestano servira kao apsolut. I što su govorili meni, kao i vama. Jer kao da postoji neko nepisano pravilo da ljudima stalno treba ponavljati neke stvari kako bi potom…Ne znam koja je ponata, zato tri točkice.

 

Kako se možda ne bi usudili drugačije. Ljepše. Inspirativnije. I time pokazali da svi oni koji nešto tvrde od pamtiživota nisu u pravu. Jer, jako je važno biti u pravu. Nekad, danas, ubuduće. Možda i najvažnije. Nije važno jesi li sretan, živiš li svoj san, ideš li za suncem u nečijim očima, vjetrom u nečijoj kosi, igrom u nečijoj duši. Nije važno ni stvaraš li svoju priču, tragaš li za odgovorima, jesi li odvažan i zaigran, preskačeš li prepreke, mijenjaš li svoje svjetove. Važno je biti u pravu. I svojim primjerom gdje slijediš nečiji utabani primjer potvrditi svima onima što neprestano govore što nam je činiti i kako će stvari izgledati, da su u pravu. I onda dobijemo čitavu masu nas koji smo u pravu. Sretni, nesretni, razočarani, uspavani, izigrani, neinspirirarni, bez istinskog sjaja, uplašeni, ovakvi, onakvi, nebitno. Ali u pravu.

Ne biram biti u pravu. Biram biti sretna, luckasta, zaigrana, inspirirana. Biram odbiti dokazano od pamtiživota sve dok ne saberem svoje dokaze.

Po njihovim je dokazima divno biti mama. I gotovo će svatko trenutak kad su prvi put primili svoje dijete u ruke opisati najznačajnijim trenutkom u životu. Ali, onda kreće taj ali. Milijuni ali, neprestano i u svakoj rečenici. I ne samo da će vam servirati njihove ali, pokušat će vam ih prostrijeti poput činjenica. Dokaza. Svoje će ali gotovo bez iznimke zalijepiti vama i uvjeravati vas kako nemate izbora. Divno je biti mama, sve je to divno, ali…

A mi ćemo, s obzirom da je tako od pamtiživota, kako drugačije, pomisliti da imaju pravo. I da je važno biti u pravu. Jer valjda biti u pravu jamči…ne znam što. Nešto jako bitno.

Ja izabirem biti u sreći. Čini mi se to mnogo boljim negoli biti u pravu. Izabirem odbiti sve te ali i ostati na onoj rečenici: Divno je biti mama.

Nedavno pričam s jednim klijentom, inače psihijatrom. Vodimo konverzaciju na nastavi kako bi se usavršavao strani jezik, a ja kakva već jesam, usavršavam usput stvari ispod površine. Čudom se čudi kako sam nedavno bila na putu s dvoje male djece. Jer on s jednim, starijim od mog prvog, još nije bio nigdje. Ne usudi se, kaže. Jer što ako…I na svaki moj, što ako ipak ne, on ima neki ali. Odustajem. Važno mi je biti u sreći, ne u pravu. I samo se nasmijem na njegovo objašnjenje mojih putovanja s malom djecom. „Naime, vi putujete tako slobodno jer odlično govorite njemački. Tako u slučaju da se nešto dogodi…“

Hm, da, smješkam se. I prisjetim našeg prvog putovanja s dvomjesečnim Lavom u Madrid 😉 (i kako nemam pojma španjolski)

 

Sretna sam mama i kad se jutrom probudim u hlačama i majici koje večer prije od umora nisam skinula. Sretna sam i kad mi se zaredaju dani u kojima se ravno nula trenutaka bavim sama sobom i bezbroj trenutaka samo sa svojom djecom. Sretna sam i kad ne mogu ispoštovati dogovor kojem sam se neizmjerno radovala jer jedno od njih ima temperaturu. Sretna sam i kad šutim ili povisim ton jer sam izabrala biti mama. Kao što sam izabrala biti sve moje druge uloge. Sretna sam mama bez ijednog ali. I doista me nikada nećete čuti da vas uvjeravam u priče od pamtiživota. Da vam pričam o mukama izbijanja prvih zubića iako sva djeca prolaze kroz to. Kad sam izabrala ulogu mame, izabrala sam i sve njene izazove. Ali i puteve koje sama istražujem i kojima kročim bez obzira na sve što mi govore.

Čemu su me naučila moja djeca?

Naučila su me da je sva moć u uranjanju u trenutak. Znala sam to doduše i ranije, ali nikada ovako jasno.

Naučila su me da apsoluti ne postoje.

Da je uvijek i za sve pravi trenutak upravo sada.

Naučila su me reći ne i ne opravdavati se za to. Jer sam poredala prioritete. I jer imam apsolutno pravo najvažnijom stvari u danu shvatiti ležanje na podu i puštanje autića po pisti.

Naučila su me ne odgovarati na poslovne pozive navečer. Jer za to postoji i jutro.

Naučila su me prostranstvima, širinama, shvaćanju izazova poput slaganja lego kockica.

S mojom sam djecom dobila čudesnu snagu koja me još više približila mojim snovima.

Od kad su tu, jedno ili oboje, ušetalo mi je u život toliko divnih ljudi. Produbili su se postojeći odnosi i razvili se novi. Završila sam roman koji sam pisala i prije nego li sam postala mama, no onda sam odjednom stala i nisam znala kako dalje. Postavši mama, znala sam.

Izdala sam roman. Proširila poslovanje. Preselili smo se u veći, inspirativniji, zanimljiviji stan. Putujemo. Pišem. Kuham. Čitam. Sanjam. Dočekujem i ispraćam goste, moje divne prijatelje. Hvatam mrežom ljubavi sve te silne sitnice oko sebe i dijelim ih s vama. Ovješćujem svoje tijelo na jednom posebnom mjestu.

Izabirem biti u sreći, umjesto u pravu.

Nije uvijek sve idealno. Nije ni često. Apsoluti ne postoje. Ali postoji život. Putevi koje odabiremo, a ne nasljeđujemo. Dok god živimo, imamo pravo na svoja otkrića, ne na tuđa.

Dok god živimo, možemo naučiti od svoje djece toliko toga o sebi.

I možemo biti sretni, ispunjeni roditelji. Jer zato i imamo djecu. Bez ijednog, jedinog ali.

(Ako ga ikad čujete od mene u tom kontekstu, častim pićem do kraja životaJ)

Ljubim vas!

Uživajmo i ne dajmo da nas uvlače u priče od kojih nam je sve, samo ne radosno oko srca.

S djecom ili bez njih, možemo sve što zamislimo. Samo ne smijemo odustati. Prepustiti se masi onih što imaju milijun i jedan ali.

Katkad je teško. Ponekad preteško. Katkad ne vidimo dalje od mjesta na kojem se nalazimo. Ali dalje postoji. I sve ono što smo jednom željeli biti.

S djecom ili bez njih, život čeka da ga zagrlimo.

Ako mu vjerujemo, pokazat će nam puteve kojima trebamo ići. Bez iznimke.