Sjećam se da sam se još kao malena djevojčica neprestano propitkivala o stvarima svijeta o kojima se djeca uglavnom ne propitkuju. Promatrala sam ljude i okolnosti oko sebe i tražila uzročno-posljedične veze između načina na koji su ljudi govorili, kako su zračili, kojom su i kakvom strašću bili ispunjeni i toga kako su živjeli.

Silno me privlačio sam pojam sreće. Toliko da je vrlo brzo zauzeo prvo mjesto svih lista mojih žudnji i svih ljestvica mojih dječjih, a potom i odraslih prioriteta. U sebi sam na neki neobični način oduvijek bila svjesna kako bi sreća trebala „izgledati“, koje bi boje, mirisa, okusa i vibracije trebala biti. Kao da sam je se odnekud pradavno prisjećala, iz neke druge sfere izvan ovog vremena i prostora. Također sam znala, iako me to nikad nitko nije podučio, da je sreća nezavisna o stvarima i okolnostima za koje su se mnogi zaklinjali da je uvjetuju i određuju.

Sjećam se i danas jasno nekih trenutaka apsolutne i čiste sreće iz djetinjstva u kojima su se u meni budili osjećaji zahvalnosti, uzbuđenja, radosti i obilja, kao kada bih sasvim sama hodala snježnom ulicom i osjećala pahuljice na svojim trepavicama, plivala u moru prema suncu zatvorenih očiju, klizala po zaleđenoj livadi uz šumu gdje se ispod ledenog pokrivača nazirala svaka zelena travka usred zime, zagrlila mekano, toplo tijelo svoga psa, kušala prve jagode ili maline iz bakinog vrta u proljeće…i toliko još toga što bi ovaj niz vodilo u beskonačnost.

 

S druge strane moga doživljaja sreće ljudi su često imali sasvim drugačija viđenja. Sve je započinjalo time da za sreću treba posjedovati određene fizičke kvalitete. A potom dakako i mentalne. Sve upakirano u materijalno zaleđe. Samim time smo na sebe navlačili dio po dio sloja koji nas je od sreće udaljavao, a ne nas sreći približavao. I usput smo bili sve dalje od ideje da sreća potječe odakle i mi sami – iz izvora, iz nas.

I sama sam, iako sam kao dijete snažno osjećala „istinu“, podlegla ovim programima društva. Jedan je dio mene čak i tada znao da su to programi i da ta uvjerenja nisu moja, ali jednostavno, kad si tako mlad i potpuno sam u svojoj viziji, nemaš svaki put snagu boriti se protiv svijeta. Danas kroz neke nove generacije promatram ponovno te procese i vidim kako se gotovo ništa nije promijenilo. Tako većina vrlo mladih ljudi, u trenutku kad postane svjesna svog fizičkog izgleda, snažno vjeruje da je sreća determinirana njime. Odnosno, da je silno važno biti lijep i spadati u određene kriterije ljepote kako bi bio sretan. Odstupanje od tih kriterija čini ih nesretnim, vodi u destruktivna razmišljanja, primjerice kako nikada neće pronaći zadovoljavajućeg partnera što je također jedan od „sretnih programa“ jer zamisli tek sreće bez toga, kako će ostati lišeni mnogih čudesa koja su rezervirana samo za posebno lijepe ljude i tako dalje. Ova snažna povezanost sreće i ljepote obično traje do nekog razdoblja, a onda je zamjenjuje novi program – povezanost sreće i postignuća, odnosno ostvarenosti u karijeri što nadalje na sebe povlači simbiozu sreće i materijalnog obilja.

U ovom periodu nastaje snažni fokus na postizanje određenih parametara uspjeha, a fizičku ljepotu kao raniju odrednicu sreće zamjenjuje strast za moći, uspjehom, dokazivanjem te ovaj period kod mnogih ljudi potraje i cijelog života, do pred sam njegov kraj kad odjednom zastanu i zapitaju se: jesam li sretan? I shvate ono najtužnije – nisam.

Sreća iz moga djetinjstva ponovno me je snažno obgrlila, ne želeći me pustiti, povlačeći me za dušu i glasno vičući: “Daj, daj, otvori oči, srce, usta, nos, dlanove, tijelo, sve otvori i pogledaj me više, u moje samo središte” u trenutku kad sam osvijestila da je sreća pratitelj onoga koji njeguje svoju dušu. Prije toga sam imala zadovoljenu većinu društvenih kriterija, uključujući i neke od možda najvećih – kao primjerice suživot s ljubavlju svoga života ili ostvarenje životnog poziva, no nedostajao je onaj duboki, istinski dodir sreće.

Jer, možemo mi imati svu ljepotu svijeta, sva postignuća, titule, savršenog partnera, sva materijalna blagostanja, no ako pritom zaboravimo njegovati dušu, sasvim ćemo sigurno na kraju ovog putovanja pomalo tužni iz dubine nas dobiti negativni odgovor na pitanje jesmo li sretni.

Sreća je pratitelj onoga koji njeguje svoju dušu.

Djeca je njeguju. Ne znaju drugačije dok im ne priđu svi oni nenjegovanih duša i zatrpaju ih „sretnim programima“ u kojima je sve drugo osim sreće.

Sreća je pratitelj onoga koji njeguje svoju dušu.

Takav čovjek u sebi svakoga dana budi osjećaje zahvalnosti, uzbuđenja, radosti i obilja.

Njegov plamen osvjetljava put njemu samom i svima drugima.

On je istovremeno dijete i odrasli čovjek.

I sasvim sigurno, znam to, na kraju ovog putovanja i na pitanje je li sretan, takav čovjek odgovori potvrdno!